Snobizam je pojednostavljeno rečeno usiljeno imitiranje elite. Nimalo lak posao jer neprestano pokazujete koliko ste važni. Pazite na konkurenciju, idete i na operu ako treba, ne da bi uživali već da bi bili viđeni. U knjizi “Snobizam: američka verzija“ život snobova opisuje se kroz tri pojma: “prada”, dva psa i “bentli”… U slučaju da snobovi imaju djecu, psi i nisu toliko nužni. Snobizam prožima sve oblasti društvenog života, viđa se svakodnevno i “živi” u ekskluzivnim dučanima s precijenjenom robom. Mnogi su ovisni o skupocjenim proizvodima. Ponosne vlasnike torbi “luj viton”, ljubitelje skupocenih mobitela i žene u odjeći na kojoj je istaknut veliki logotip možemo promatrati i kao frustrirane ljude s poremećnim vrijednostima.
Puno toga se toga se napisalo o snobizmu, i evolucijom sama percepcija ove pojave se mjenjala pa se nerijetko može pročitati kako smo u osnovi svi snobovi, kroz razne kategorizacije, od intelektualnih, materijalnih, etetskih, duhovnih… što nije točno.
Reklo bi se prije da je danas teško razlučiti snobove od onih koji su pismeni, istančanijeg mišljenja i ukusa, od svih onih koji dobiju epitet snoba, iako to nisu.
Istinski intelektualac, kritički nastrojen, nevođem materijalnim benefitima nije snob. Čovjek koji razumije vrijednost rada, svijest o potrebi učenja i napredovanja i pri tom se obogati ili dobro živi nije snob. Političar koji razumije definiciju politike nije snob. Istinski umjetnik koji komunicira sa svijetom svojom maštom, mislima i osjećajima, i koji je uglavnom sam sa sobom ne može biti i nije snob.
Snobizam je kad čuješ verbalno nasilje klinca nad curicom koja je punašna, skromno obučena i njegove roditelje koji to mirno promatraju. Njihovo dijete je bolje od drugog djeteta jer jede zdravu hranu i nema višak kilograma jer je obučeno u markiranu odjeću jer se kreće u krugovima djece njihovih prijatelja jer vjeruju da postoji korelacija između ljudskih vrijednosti i društvenog statusa jer su snobovi koji se svim silama trude učvrstiti svoj status u društvu, uvijek na račun drugoga pa i djeteta.
Takvi ne mogu niti zamisliti da sine nobilitate piše ispred njihovih imena kao što je nekada pisalo ispred imena studenata elitnih engleskih sveučilišta koji nisu dolazili iz plemičkih obitelji.
Oni su i svijet podijelili na dva dijela – „više i niže“, na one koje žele i ne žele primiti u svoj svijet. Clastiti, sksluzivizmom „niže“ stavljaju u inferioran položaj, a prema „višima“ su ponizni, zaboravljujući i ne znajući da nisu iz nikakve plemičke obitelji već žrtve konzumerizma i iskrivljenih vrijednosti, da su neslobodni i autoritarni kao ličnosti i diskriminacijski raspoloženi, i da su u osnovi pokondirane tikve, što zasigurno nije mjera, ni ljudskosti ni duhovnosti ni mentalnog zdravlja.
Snobizam nije daleko od malograđanštine i kiča, bezvijednog i lažnog pa kad samo ostavljaju dojam ili se žele približiti financijskoj eliti jer druga danas više ni ne postoji, nerijetko za taj imperativ žvota, za stil zasnovan na materijalnom i trendovskom dižu i kredite. Tada se svjedoči i tragikomičnim situacijama; parveni, nurvoši, skorojevići teže postići kulturno i društveno izjednačavanje, dok se već promovirani snobovi nastoje još više odvojiti i povećati kulturnu i socijalnu distancu.
Snobu je od suštinske važnosti izdvajanje iz prosječnosti kako bi potvrdio svoj status „izabranog“ i „posebnog“. Nerijetko su prepoznatljivi i po opsesivnoj vezanosti za najaktuelnije trendove, diktate vremena i „must have“ ideologiju. Tapicirani dizajnirnom garederobom oni se u mnogo čemu poklapaju.
Snobu nedostaje i kritički stav kao što skorojeviću nedostaju ukus i stil pa recimo skuplja umjetnine isključivo namijenjene pokazivanju javnosti i sebe, ne razumijevajući i nepoznavajući ljepotu i vrijednost istih. U stanju su angažirati najpoznatije stručnjake kakobi uglavnom bezuspješno nadoknadili nedostatak obrazovanjac i stvarnih interesa. To su kao junaci Arthura Schnitzlera u lijepom Beču koji šeću ulicama grandiozne umjetnosti koje se ponose izvanrednim umjetničkim djelima,. spomenicima, vrtovima koji se ljeskaju u raskošnom zelenilu gdje žive ljudi koji strasno vole umjetnost, imaju podrijetlo, procjenju ljepotu istog, kritički razmišljaju a onda se pojavi skorojević i novcima se pokušava približiti i parirati eliti. To je zapravo Napoleon koji je unatoč svojoj povijesnoj ulozi bio samo „parveni“ s obzirom na korzikansko podrijetlo..
Ponekad je u jednoj osobi prisutan i snob i skorojević, iako bi trebalo razlikovati ove dvije pojave. Skorojević se isključivo vodi globalnom jednadžbom „imam, dakle postojim“ ali ta ista jednadžba postaje bezvrijedna ukoliko je javnost ne vidi dok snob nužno ne mora svoje dokazivanje pokazivati kroz materijalno.
Život snobova je u osnovi izvan stvarnostii, iluzoran, nerijetko bahat i bez istinske ljubavi.
Snobizam je “Gospođi ministarki“, u književnom klasicizmu Francuske, u riječima Božidara Hitreca- Sramota je ne znati, no ne htjeti znati je otmjeno. Sramota je smršaviti od naporna rada; no smršaviti od besmislena trčanja i skakanja je otmjeno….. U svim onim ljudima koje gledamo na ulici, televiziji i koji zapravo glume finu kremu zapadnih društava, a nemaju veze s tom grupacijom.
Foto:Ilustracija
