Poslovica „Pazi što želiš, moglo bi ti se to i ostvariti“ kao da je stvorena za ljude poput Zorana Milanovića. Izbor Milanovića za predsjednika više je govorio o hrvatskom biračkom tijelu i njegovu rezoniranju nego što je govorio o kandidatu i razini njegova političkog i osobnog sazrijevanja. Naime, Milanović premijer imao je sve karakteristike koje bi ga diskvalificirale za demokratskog predsjednika: egocentrizam, nenadoknadiv manjak socijalne i emocionalne inteligencije, konfliktnost, sklonost represiji i ideološku ograničenost. Njegovo shvaćanje funkcioniranja demokratsko-liberalne republikanske države prema unutra i prema van pokazalo se problematičnim. Piše vecernji.hr
Znakovito je izdvojiti: 1) represivno shvaćanje zakona i Ustava koje je uzrokovalo ne-red u Hrvatskoj, odnosno nerazumijevanje principa zakonitosti, ustavnosti i europskoga upravljanja te njihove primjene u živom društvenom tkivu na primjeru grada Vukovara; 2) neshvaćanje političke prirode uznemirenosti braniteljske populacije i svođenje njenih zahtjeva na HDZ-ovu podmuklu igru na primjeru histeriziranja obiju strana na Trgu sv. Marka; 3) ishitreno prihvaćanje američkog rezoniranja koje je razbuktalo građanski rat u Siriji kao i pogrešna odluka o prodaji oružja, uz neispravnost analogije između prirode stradanja sirijskih gradova i Vukovara. S druge strane, ne može se znati bi li netko drugi kao premijer u danim okolnostima 2015. mogao riješiti migracijski val bez političkog sukobljavanja sa susjednim državama. Jednako tako, Milanović je zaslužio pohvalu zbog žurnog odlaska u Mostar kada je SDA pokušao iskoristiti socijalne prosvjede u BiH za svoju hegemonističku i ekspanzionističku politiku protiv Hrvata, kao što je bila ispravna odluka o povlačenju hrvatskih vojnika s Golanske visoravni. Birači nisu toliko vagali Milanovićevo dosadašnje političko djelovanje koliko su na njegovu novoprezentiranu osobnost projicirali svoja očekivanja za buduće razdoblje. Tako se činilo bitnim imati na predsjedničkoj funkciji oporbu HDZovoj političkoj kontroli države. U rastrzanoj Hrvatskoj dio birača je u Milanovićevu pristupu vidio egzistencijalno važno afirmiranje vlastitih političkih i svjetonazorskih stavova. Osim toga, uvjereni smo da su njegovu izboru doprinijeli intuicija i prirodni instinkt naroda, ako ne i svijest o agresivnim geostrateškim namjerama SAD-a, uz bojazan od uvlačenja Hrvatske u nelegitiman ratni sukob na svjetskoj pozornici putem nominalnog savezništva ili, pak, karijerističke osobne lojalnosti. Na taj je način ujedno nastao i paradoks izbora: na njima je hrvatski narod pokazao koliko drži do predsjedničke funkcije i do svoga demokratskog prava da izabire predsjednika, ali je izabrao osobu koja do te funkcije i do toga prava ne drži mnogo. U pozitivnom scenariju, izbor Milanovića za Hrvatsku politički ne znači mnogo, ali bi moglo biti dovoljno: s njime nije započelo novo vrijeme, ali bi jedno doba moglo završiti. Možda se vrijeme postsocijalističke i europeizirane – arhaično nacionalističke i pozerski progresivne – partitokracije zaokružuje upravo s osobom koja je, kao i njegova prethodnica, od vremena prošle države povlašteno odgajana i zapošljavana kao dio društvene elite. „Elite“ određene da upravlja bez obzira na stvarnu nadarenost, formalno ciljano obrazovane, uz velike ambicije i umjetno narasla ega. Binarne desno-lijeve političke elite koja je imala dva desetljeća da pokaže što zna i kako može, koja kao najveće uspjehe bilježi prilagođavanje i formalno dostizanje zapadnih standarda političkoga života, ali koja nije bila u stanju iznjedriti nacionalni program gospodarskog i znanstveno-tehnološkog razvoja, obuzeta zadržavanjem vlasti i autoregeneracijom partitokracije izbornim gerrymanderingom, stranačkom hijerarhizacijom države, kontrolom financijskih izvora društva i prihoda građana (ne i vlastitih), osiguravanjem materijalne egzistencije i društvenoga statusa, a na račun javnog interesa i općeg dobra, trodiobe vlasti i neovisnog rada državnih institucija.
U negativnom scenariju, odnos Milanovića prema funkciji predsjednika mogao bi se pokazati kritično saboterski. Iz ranijih izjava jasno je da on – vjerojatno usvajanjem mišljenja teoretičara koji se nisu empirijski upoznali sa svim nedemokratskim krivinama i nemoralnim gadostima partitokracije – smatra kako u Hrvatskoj partitokracija treba preuzeti kontrolu i nad predsjedničkom funkcijom, kao što je neutralizirala i obesmislila i hrvatski Sabor. Dvije glavne stranke dosad su ionako za predsjednika u pravilu isticale kandidate za koje bi se procijenilo da ne mogu postati konkurencija predsjedniku stranke – premijeru, kao realnom autoritarnom kancelaru Hrvatske. Nadalje, Milanović bi ulogu predsjednika države mogao pokušati funkcionalno umrtviti programiranim nekorištenjem ovlasti, pri čemu bi došla do izražaja njegova nesposobnost shvaćanja i narušavanje značenja ove funkcije za političku stabilnost Hrvatske. Pod staklenim zvonom U tom slučaju, o Milanovićevu principu „konstruktivnost, ne korektivnost“ – kojim zapravo depolitizira ulogu predsjednika – moglo bi se govoriti kao o načelnoj i djelatnoj političkoj destruktivnosti. Stoga je jasno trebao biti upozoren da je ova funkcija jedno od najvažnijih političkih i povijesnih, demokratskih i ustavnih pitanja na koje je pozvan odgovoriti isključivo hrvatski politički narod. Povijesno, predsjednik Hrvatske je utjelovljenje transcendentalnog načela narodnog/ nacionalnog suverenizma, najistaknutiji je predstavnik države kao kolektivnog povijesno-političkog postignuća, a svojim izravnim izborom predstavlja izvornu opću demokratsku i slobodnu političku volju nacije, čime se ujedno ublažava partitokratsko ovladavanje državom.
Foto:facebook/Zoran Mianović
