Poziv hrvatskog premijera DORH-u da “šara malo” te da osim nepodopština njegovih dužnosnika istraži i SDP-ove mangupe nedvojbeno jest izravno petljanje u neovisnost pravosuđa. Posve netipično za Plenkovića, koji inače vrlo dobro razumije trodiobu vlasti te ima gotovo fiziološku reakciju od takvih demagoških izleta, no pokazatelj je to koliko su smiješne tvrdnje oporbe da je afera Rimac njegov predizborni trik, odnosno dokaz koliko ga je curenje informacija iz DORH-a duboko. Piše Ivan Hrstić za: vecernji.hr

Nagli pad rejtinga neposredno pred izbore govori da je očito bio prisiljen na takav pokušaj diverzije pažnje javnosti. Naravno, ono što su govorili čelnici oporbe kao predstavnici zakonodavne vlasti, a sutra bi mogli preuzeti i izvršnu vlast, još je daleko ozbiljniji pritisak na pravosuđe, no to nimalo ne mijenja ocjenu poteza premijera.

Da, čini se da je Josipa Rimac preranim otkrićem prislušne bube sama ubrzala epilog istrage i vlastito uhićenje, no to još uvijek ne znači da duboko grlo koje joj je pustilo bubu u uho nije imalo cilj da se sve zbrza te da do klimaksa ciljano dođe neposredno prije izbora. Naravno, nije nemoguće niti da je sve proizvod slučajnosti, no prvu reakciju oporbe lako je shvatiti, jer u ovoj državi ni slučajnostima više nitko ne vjeruje. To je zapravo najbolja rendgenska slika pravosuđa kakvo desetljećima imamo.

Na hrvatskoj političkoj sceni trenutno nema nijednog političara koji bi jedan na jedan pred reprezentativnim uzorkom birača mogao ozbiljno parirati Plenkoviću, no on vjerojatno ipak nije dovoljno bahat da bi vjerovao da će ovo biti bitka jedan na jedan protiv Davora Bernardića te da će presuđivati njegove komunikacijske vještine. Njegovi pobočnici mogu koliko god hoće podrugljivo mahati fotografijama Bernardića i Beljaka, no na koncu ipak će se sučeljavati liste, i to koalicijske, jer ovo nisu personalizirani predsjednički izbori.

Koliko god se neki rugali Bernardiću, on je već jednom nadmudrio Plenkovića, kad je na europarlamentarnim izborima okupio sve što ima te s manjim brojem glasova dobio jednako mandata. A ovaj put bi mogao dobiti više glasova te biti i relativni pobjednik, jer je prema istom receptu krenuo sklapati koalicije sa svima koji imaju i približno sličan ideološki predznak.

Dok je Bernardić sebi tako stvarao prijatelje, makar privremene i virtualne, Plenković je stvarao neprijatelje, često ogorčene i osvetoljubive, one koji nikad neće zaboraviti pljuske koje su dobili. Među njima i one koji će ga ugristi nasred vode, pa makar se i sami utopili. A oni kojima je on četiri godine velikodušno titrao naivno se nadajući se da će na centru, pa čak i na “ljevici” nadoknaditi sve ono što je izgubio na “desnici”, na koncu neće njemu dati glas, koliko god mu do nedavno aplaudirali. U velikoj većini dat će glas Bernardiću, a pri tome čak neće morati niti začepiti nos, kao na predsjedničkim izborima. Tko je onda tu pametniji?

Istina je, Bernardić posljednjih godina nije izgovorio ništa pamtljivo, tražio bi podizanje minimalca netom nakon što bi ga Plenković podignuo. Samo bi ponudio šaku kuna više. Tako sad imamo pravu malu licitaciju obećanja. Trenutno Plenković debelo vodi, nakon već ostvarenih obećanja sad najavljuje za još jednu šaku kuna veći minimalac te za pravi naramak kuna veću prosječnu plaću. Šteta što je kampanja tako kratka! Ali ima još vremena, evo, nudim glas onom tko ponudi više!

Nažalost, nitko od njih ne govori o ukidanju sramotnih blokada računa. Da sam premijer, umro bih od sramote da su mi iscurile 4 (četiri!) godine mandata, a da nisam ukinuo te nakaradne i zločinačke blokade. Pazite, ne govorim o ukidanju ovrha i opraštanju dugova, već o ukidanju posve nepotrebnih blokada računa. Godine gospodnje 2020. Hrvatska je i dalje vjerojatno jedina zemlja na svijetu u kojoj vam na temelju nimalo vjerodostojne isprave mogu preko noći bez ikakve obavijesti blokirati račun, ostaviti vas bez prebijene lipe i pretvoriti vas u građanina drugog reda. To ne rade ni totalitarna društva! 

No, tako je to kad rješenje problema blokiranih daš u ruke ministru pravosuđa koji je u jednoj od prethodnih vlada taj problem i sukreirao. Onaj koji je problem rijetko kad  može biti rješenje problema. Nažalost, nijedna izgledna opcija takvo rješenje ni ne nudi. No, opet, nije kasno za obećanje da će ukidanje masovnih blokada biti prva odluka sljedećeg saziva Sabora!

Kakvo nam je shizofreno stanje svijesti u pravosuđu govore i reakcije na posljednju sudsku odluku prema kojoj Thompson može i dalje pjevati svoje Čavoglave zajedno s uvodnim ZDS. Uzevši u obzir hrvatske zakone, to je jedina moguća odluka, no taj isti sud to pravo uskratio je drugom pjevcu koji je pjevao tu istu pjesmu.

Ono što očito mnogi ne razumiju jest da nijedan sud nikako ne smije ići protiv zakona, ali isto tako nema pravo izmišljati što bi to u zakonu trebalo pisati, a možda ne piše. Nažalost, Ustavni sud i dalje uzurpira to pravo koje pripada isključivo zakonodavcu. Ustavni sud nema pravo proglašavati formalne ili neformalne zabrane bilo kakvih simbola i slogana, i to na temelju nekakvih ideoloških procjena, umjesto na temelju hrvatskih zakona.

Da, vjerujem da ZDS treba pospremiti u povijest, zajedno sa SVIM drugim obilježjima totalitarnih sustava koji se nikad ne mogu do kraja oprati od svojeg negativnog nasljeđa. Ratnim pokličima ionako nije mjesto u vrijeme mira. No, vjerujem da to do toga treba doći polaganim putem duhovne obnove i liječenja, a ne staljinističkim obračunom i otvaranjem starih rana. Ako pak zakonodavac doista želi ići putem selektivnih zabrana, ograničavanja slobode govora te obnove progona zbog verbalnog delikta, onda je to isključivo – njegova ovlast. 

Oni koji na ovim izborima priželjkuju postati dio zakonodavne vlasti umjesto neuračunljive galame nek odmah odgovore: Namjeravate li povratak na staze zabrana i progona? Jeste li doista spremni na grubi obračun s dijelom branitelja iz Domovinskog rata? Ako da, hoćete li biti tako dosljedni da izvan zakona uz “ZDS” stavite i “SFSN”? Uzvikivanje Smrt fašizmu u XXI stoljeću, posve izvan konteksta II Svjetskog rata, posve je izravna prijetnja. No, imamo li uopće šansu za dalje kad smo, umjesto sporne slogane u povijest, u Ustavni sud pospremili ustavnu sutkinju koja je kao saborska zastupnica to ponosno klicala – usred Sabora?

Foto:screenshot