Desnicu je okupila nekolicina slavonskih tajkuna, a Škoro im služi kao paravan, prepoznatljivo lice koje guraju u javnost. Izabrali su ekstremnu desnicu uglavnom iz oportuniteta i s obzirom na slavonski kontekst. Takvi su projekti pa i takve vlasti već ranije postojale u Slavoniji pod raznim stranačkim imenima. Rezultati su vidljivi. Prekrasna Slavonija je dobrano uništena, opljačkana i napuštena. Sada bi taj model valjda trebalo prenijeti na cijelu Hrvatsku

Malo tko je u hrvatskoj politici ostavio tako duboki trag kao Vesna Pusić. Ova profesorica i znanstvenica iz ugledne obitelji Pusić krajem sedamdesetih prošlog stoljeća bila je među sedam žena koje su inicirale prvu feminističku grupu u Jugoslaviji pod nazivom Žena i društvo. Predavala je na Filozofskom fakultetu, a od 1990. članica je, a kasnije i predsjednica Hrvatske narodne stranke. Bila je među onima koji su 1993. godine tražili ostavku dr. Franje Tuđmana.

Njena politička karijera bila je izuzetno zanimljiva, na trenutke burna, od istupa u Saboru od kojih su mnogi, poput onoga kada je rekla da je Hrvatska bila agresor u BiH, izazvali razne reakcije. Od bliske suradnje s Radimirom Čačićem do raskida, nakon kojeg su pale teške riječi. Od neuspjelih izbora za šeficu države do ministrice vanjskih poslova u vladi Zorana Milanovića. Od vrlo uspješne akademske karijere do problema s imovinskom karticom. Sve to je bila Vesna Pusić u tim dugim godinama bavljenja politikom na ovim trusnim područjima.

Dr. Pusić posljednji mandat u Hrvatskom saboru obavila je gotovo rutinski. Nije to više bila ona borbena političarka lijeve orijentacije, koja se nije libila direktnih okršaja s političkim protivnicima, prije svega onih s krajnjeg desnog spektra. Bilo je jasno da slijedi rastanak s aktivnim bavljenjem politikom. Ovih dana dr. Pusić, koja stanuje u neposrednoj blizini Trga žrtava fašizma, ima punu kuću majstora koji otklanjaju posljedice potresa. Ali, dr. Pusić puno vremena provodi u Istri, pa je u razgovoru za Glas Istre rekla da se smatra djelomično Istrijankom.

– Svaki kraj, kao ovaj s aktivnim bavljenjem politike, iziskuje neku inventuru. Možemo Vas zamoliti za kratku rekapitulaciju godina u kojima ste bili aktivni u političkom životu?

– Za takvo što će trebati pisati neke knjige, to se ne može ispričati u jednom intervjuu. U svakom slučaju drago mi je da sam neposredno sudjelovala u izgradnji države s njezinim liberalno-demokratskim institucijama, bez obzira što smo tu još uvijek na početku. To je fascinantno iskustvo i nije dano svakoj generaciji da sudjeluje u tome.

– I kakvi su vam dojmovi nakon svega?

– Sretna sam što sam u hrvatskoj politici mogla afirmirati slobodu osobe kao vrijednost samu po sebi i svrhu države, suočavanje s vlastitom lošom prošlošću kao način kolektivne katarze i šanse za bolje društvo, europski put i identitet Hrvatske, građansku jednakost i jednakopravnost, pokazati na međunarodnoj sceni da Hrvatska može biti prosvijećena, civilizirana, racionalna i čovjekoljubiva zemlja. Posebno mi je drago da sam tako aktivno mogla sudjelovati na ostvarenju projekta Hrvatske u Europskoj uniji. Hrvatska je stvarnost kroz sve te godine uključujući i današnjicu imala i svoje loše, ružne strane. Ali pokazati da može i bolje, čovječnije, pametnije dovoljno je da se dokaže da je i to moguće i da posluži kao orijentir u budućnosti.

– Je li Hrvatska danas bolja ili lošija od vremena kada ste kao afirmirana znanstvenica krenuli u politički život?

– Nema sumnje da je Hrvatska danas bolja nego što je bila u devedesetima. Pritom izuzimam rat, koji je sam po sebi užas za svako društvo i koji države gube ili dobivaju, ali društva uvijek gube i oporavak traje dugo. Dakle, uspoređujem samo politički govor, kvalitetu pluralizma, funkcioniranje institucija, samovolju vlasti i slične pokazatelje života i ponašanje države. Po tome smo danas bolji nego onda.

– Ali, ti pomaci koji se nesumnjivo vide ipak ne čine ljude previše zadovoljnim i sretnima?

– Čini mi se da smo danas pesimističniji nego što smo to bili onda. Ne zato što je bilo bolje, već zato što smo tada usprkos svemu znali da će biti bolje. Kroz svo ugnjetavanje i političku nerazumnost, znali smo da će se stvari postepeno mijenjati prema funkcionirajućoj demokraciji i da svi tu imamo neku ulogu. I stvari su se mijenjale nabolje. No od 2000. kada je de facto započela naša prava tranzicija od autoritarnog višestranačja prema demokraciji, sve je išlo mnogo polaganije i s daleko više vrludanja nego li što smo mi kao građani Hrvatske to očekivali. Razvoj nije bio pravocrtan, već smo malo napredovali, a malo nazadovali.

– Kada je po vama bilo najbolje?

– Najvišu točku razvoja civilizirane, funkcionirajuće države smo dosegli 2013. godine. I tada smo bili još daleko od ideala s kojima smo krenuli, ali smo bili bolji nego ikad ranije i svakako bolji nego danas. Politički napredak i sazrijevanje je čudan, dugotrajan proces. Danas je praktički cijeli svijet u razdoblju političkog nazadovanja u pogledu osobnih sloboda, uključivost, tolerancije, ekonomskih sloboda, odbacivanja financijske i političke korupcije, položaja svih vrsta manjina. U takvim okolnostima jednom početniku kakva je Hrvatska teško je razvijati pristojnu, čovjekoljubivu i funkcionirajuću državu. Možda sam na početku zaista bila naivna, ali mislila sam da će to nama ići brže nego što se pokazalo.

– Sada smo ponovno na izvjesnom početku, pa kako ocjenjujete šanse Restart koalicije?

– Po svim pokazateljima se čini da Restart koalicija ima odlične šanse. Ankete joj daju vrlo dobre izglede na izborima. Uspjeli su okupiti dosta širok krug stranaka i pojedinaca i mislim da je to glavni argument koji bi trebali isticati u kampanji. Restart ima prilično snažnu i iskusnu ekipu koja je u stanju formirati vladu snažnih pojedinaca. A takav tim će svakako biti neophodan za hvatanje u koštac s post-korona krizom, od nezaposlenosti, gospodarstva, socijale, školstva, zdravstva

– Koliko je ovo vrijeme poslije prvog vala epidemije dobro za stranke ljevice što se tiče izbora?

– Prije korona krize bi ovako okupljena koalicija imala još veće šanse za pobjedu, ali pitanje je bi li tada SDP bio spreman na okupljanje ili bi mislio da može pobijediti sam. U svakom slučaju po svim pokazateljima to je najjača lista na ovim izborima. S druge strane HDZ ima potencijalno svoju rezervnu listu u Škori, ali ne bih im bila u koži ako budu na to osuđeni. A ni nama kao građanima Hrvatske!

– Što je s HDZ-om, je li ga Plenković uspio reformirati?

– Plenković nije uspio reformirati HDZ, ali ga je za sada uspio donekle pokoriti. Korona kriza koja je u prvi plan istakla Stožer i tri do tada nepoznata HDZovca – liječnika, bitno je doprinijela podizanju podrške HDZ-u. Ljudi su bili prestrašeni, doktori iz Stožera su izgledali uvjerljivo, davali su svakodnevno detaljne informacije, ostavljali su utisak da ima netko tko vodi brigu i to je znatno pomoglo popravljanju dojma o vlasti. Sjetit ćemo se da je prije ove krize podrška HDZ-u i vlasti kontinuirano padala, da je Plenković imao pobunu u vlastitim redovima koju je uz mnogo napora, očitih kompromisa i kadrovskih ustupaka uspio savladati.

– Smatrate da je baš zato odabrao ovaj trenutak za izbore?

– Upravo je zato izabrao ovaj trenutak, nadajući se da će sjećanje na zdravstvenu krizu proljetos i predusretanje gospodarske krize najesen pomoći izbornom rezultatu HDZ-a. Bez obzira na pretjeranu bahatost kojoj nije odolio, Plenković se uspio nametnuti kao lider u HDZ-u. Njegov problem je to što nema ljude. Od 20 članova s kojima je ova vlada započela svoj mandat, na kraju ih je ostalo samo 5, uključujući Plenkovića. Ne svi, ali velika većina ih je otišla zbog korupcije, nesposobnosti ili rovarenja unutar tima. A pretpostavljam da su u vladu dali svoje najbolje kadrove.

– Boli li vas gledati propast HNS-a?

– Naravno da mi je žao da HNS više ne postoji, bar ne u onom obliku i s onim političkim identitetom s kojim je nekad zauzimao ozbiljno treće mjesto na hrvatskoj političkoj sceni. Ali taj prostor liberalno-demokratskog građanskog centra je najteže držati u svakoj politici, a naročito u Hrvatskoj. Tu nema vikanja parola, nema automatizma, nema ljevice ili desnice po inerciji. O svemu moraš imati stav, stav mora biti domišljen i za njega moraš imati argumente. Taj politički prostor i danas postoji, ali ga momentalno nitko ne zauzima i ne predstavlja.

– Kako ocjenjujete pokušaje da se desnica okupi oko Škore i kolike su mu šanse opstati u politici?

– Tu desnicu je okupila nekolicina slavonskih tajkuna, a Škoro im služi kao neka vrsta paravana, prepoznatljivo lice koje guraju u javnost. Izabrali su ekstremnu desnicu mislim uglavnom iz oportuniteta i s obzirom na slavonski kontekst. Takvi su projekti pa i takve vlasti već ranije postojale u Slavoniji pod raznim stranačkim imenima. Rezultati su vidljivi. Prekrasna Slavonija je dobrano uništena, opljačkana i napuštena. Sada bi taj model valjda trebalo prenijeti na cijelu Hrvatsku.

– Jeste li zadovoljni početkom mandata predsjednika Milanovića?

– On se uhvatio posla rehabilitiranja institucije Predsjednika države, što nakon iskustva s Kolindom Grabar Kitarović svakako nije laka zadaća. Njegova pobjeda na izborima i dolazak na tu funkciju je olakšanje za cijelu zemlju. On gotovo da mora od početka osmisliti ulogu predsjednika države. Moj dojam je bio da je poslije odlične kampanje i elegantne pobjede u svakom pogledu, malo previše zašutio. Striktno se držao ustavnih ovlasti i mnoge stvari koje je mogao pa možda i trebao komentirati – nije komentirao. Možda su to na desnici pogrešno razumjeli kao izraz slabosti ili nespremnosti da predsjednik čvrsto brani ustavni identitet Hrvatske.

– I jesu li bili u pravu?

– Kao što smo mogli vidjeti, tu su se prevarili. Njegovi istupi koji se odnose na teme u njegovoj nadležnosti i očuvanje digniteta institucije Predsjednika Republike, bili su kratki, britki, nedvosmisleni i jasni. Nakon svakog takvog istupa bi nastupila graja, lupanje na razne načine i teme. Ali de facto ako razmislite, sadržajno se ničega točno ne sjećate osim njegovog jasnog i konačnog stava. To je dobar početak.

Uloga IDS-a

– Je li po Vama Istra ‘nešto drugo’ u Hrvatskoj?

– Istra nije nešto drugo u Hrvatskoj, već nešto najbolje. Ona pokazuje što Hrvatska, sa svim poteškoćama, ipak može. Već 28 godina iz prve ruke pratim razvoj Istre i ona je u tom razdoblju dramatično napredovala. Mnogo je elemenata tu odigralo važnu ulogu: od geografskog položaja, tolerantnosti i uključivost istarskih ljudi, poduzetnosti, naglaska na učenju i obrazovanju, do političkog vodstva.

– A kakva je bila uloga IDS-a?

– IDS je tu odigrao pozitivnu ulogu, iako činjenica da tako dugo dominira istarskom politikom predstavlja i određenu opasnost. Istarski projekt nije nastao sam od sebe. On je svjestan i osmišljen projekt koji je početkom devedesetih započela jedna generacija političkih aktivista, poduzetnika, vinara, maslinara, umjetnika, zabavljača, graditelja, zaljubljenika u Istru. Zlatko Gal je napisao knjigu, s mnogo prekrasnih fotografija, koja opisuje razvoj vinarstva i vinogradarstva u Istri kroz životni put vinara Ivice Matoševića. Osim što mnogo govori o trojci Matošević – Kozlović – Degrassi, knjiga zapravo opisuje nastajanje i kolektivno osmišljavanje projekta Istra, od njihovih prvih razgovora po konobama do današnjih rezultata. Dijelovi te knjige mogli bi poslužiti kao udžbenik ne samo za vinare, već i za sociologe, politologe i političke stranke.

S Istrom je to bila ljubav na prvi pogled

– Ljeti provodite vrijeme u Istri, kako se osjećate kada ste tamo, što je ono što vas uvijek vuče Istri?

– Sebe smatram djelomično Istrijankom. U Istru smo došli pred 28 godina posjetiti prijateljicu i vidjeti kako je uredila staru kuću. Bila je to ljubav na prvi pogled koja se s godinama samo produbljivala. Nemamo nikakve obiteljske korijene u Istri i moj suprug i ja smo početak te naše familijarne tradicija. Istra je naš izbor. Naša kćer je odrasla u tom ambijentu i za sebe već s pravom smatra da ima i istarske korijene. I ne dolazimo samo ljeti, već tokom cijele godine. Naše selo je udaljeno 2,5 sata vožnje od naše kuće u Zagrebu i tamo smo kad god možemo. Ovisno o poslu kroz sve te godine provodili smo više ili manje vremena u Istri. Ali svijest o tome da ćemo se uvijek tamo vraćati daje mi osjećaj snage, stabilnosti i sreće. Ima li nešto bolje, rekla je Pusić za : glasistre

Foto:Screenshot