Jutarnji list nedavno je izvijestio o reakciji Marka Perkovića na objavu njegova intervjua u Frankfurter Allgemeine Zeitungu (FAZ). Naslov je glasio: “Thompson šokiran onim što je vidio u njemačkim novinama: Prevaren sam, evo što se točno dogodilo!”
Meni se čini da sam i ja u prilici izvijestiti “što se točno dogodilo”. Jer sam upravo ja vodio taj intervju s Thompsonom za svoje novine. Da to riješimo odmah na početku: vjerujem da Thompson ima pravo kada kaže da je bio prevaren. Ono u čemu, međutim, nema pravo jest što vjeruje da sam ja bio taj koji ga je prevario. Jer, prevara nije došla s moje strane, nego iz njegove vlastite okoline, od ljudi koji su intervju dogovorili i organizirali. Nakon što sam pročitao objavu gospodina Perkovića na Facebooku, pod snažnim sam dojmom da je možda cijelo vrijeme bio sustavno pogrešno informiran. Zato mogu shvatiti da je sada bijesan. Ali, kada taj svoj bijes usmjerava protiv mene, cilja pogrešnu osobu. Trebao bi još jednom provjeriti od koga prima savjete.
Ovo je pozadina priče: intervju s Thompsonom inicirao je Josip Stjepandić, politički vrlo angažiran (i krajnje desno pozicioniran) član hrvatske dijaspore u Njemačkoj. Gospodin Stjepandić se također pojavljuje kao autor u Hrvatskom tjedniku. U srži njegova svjetonazora je da sve što mu se ne sviđa ili što ne razumije etiketira kao djelo srpskih tajnih službi ili “jugokomunističkog podzemlja”. Prednost takvog svjetonazora jest u tome što čovjek uvijek može stvari i pojave vrlo brzo objasniti i klasificirati.
Problem s posrednicima
Gospodin Stjepandić javio mi se u srpnju 2018. Povod je bio Thompsonov nastup s “vatrenima” na, izuzev toga, predivnom slavlju u srpnju 2018. na Trgu bana Jelačića. Kao i gotovo svi drugi strani novinari, i ja sam na tu pojavu u svojim novinama dao negativan komentar. Gospodin Stjepandić žestoko me iskritizirao zbog toga. Ali, želim naglasiti da se istovremeno trudio održati civilizirane manire u komunikaciji, što je danas, nažalost, rijetkost. Stoga sam mu odgovorio i pokušao mu razjasniti svoje stajalište. Na to mi je odmah poslao odgovor. U e-mailu koju mi je poslao 22. srpnja 2018. godine rječito je napisao: “Da sam na vašem mjestu, ja bih s tako snažno optuženom osobom jednostavno osobno porazgovarao ili čak napravio intervju. Što mislite o tome? Nakon toga imali biste dovoljno materijala za objektivnu kritiku.”
Gospodin Stjepandić dodao je da Perkovića osobno poznaje i da je čak bio kod njega doma. Moj je odgovor bio da, iako bi me zanimao razgovor s Perkovićem osobno, ne mogu zamisliti da bi on želio razgovarati sa mnom nakon što sam ga tako jasno iskritizirao u svojim novinama. Ali samo dan kasnije “posrednik” mi je napisao da će gospodinu Perkoviću dati svoju “hitnu preporuku” da razgovara sa mnom.
U retrospektivi, ipak se sada pitam: kakve su se riječi koristile u toj “preporuci”? Što su točno rekli Stjepandić i ostali “posrednici” Marku Perkoviću o meni i mojem radu? Je li mu bilo rečeno “Martens je jedan od nas, on misli i osjeća se poput nas?” Ili mu je možda bilo rečeno: “Martens je naivan, samo mu reci sve što ti padne na pamet, on neće ništa provjeravati i sve će objaviti točno kako mu ispričaš?” Ja to ne mogu znati, ali iz njegovih izjava mogu zaključiti da mu je o meni napričano sve moguće – sve osim istine. A istina je (nadam se) da pomno provjeravam tvrdnje svojih sugovornika.
Obilno revidiranje izjava
Gospodin Perković piše da sam “izrazio veliku želju da napravimo veliki intervju uz uvjeravanja da će to obaviti profesionalno bez ubacivanja dodataka i bilo čijeg mišljenja u taj intervju”. Takvu rečenicu nikada nisam izrekao. Ako je to doista bilo rečeno gospodinu Perkoviću, onda je bio pogrešno informiran. Ili izravnije kazano: lagali su ga. Jedino na što sam pristao – i na što uvijek pristajem prilikom svakog intervjua – jest da sugovornik smije autorizirati razgovor te da može skratiti, dopuniti ili preformulirati vlastite izjave prije objavljivanja. Drugim riječima, dogovor je bio da nećemo objaviti nijednu rečenicu gospodina Perkovića koju on sam nije autorizirao. Mogućnost da revidiraju izjave Perković i njegovi “savjetnici” iskoristili su vrlo obilno. To je u redu i bilo je, naravno, prihvaćeno. Nijedan citat, nijedna jedina Perkovićeva rečenica ili riječ nije osvanula u FAZ-u a da je on nije osobno i pismeno odobrio. Nagađam da ni sam gospodin Perković to neće osporiti. Cjelokupni, neskraćeni intervju dostupan je našim pretplatnicima na internetu i naprosto nije istina, kako tvrdi Marko Perković, da je “zabranjen”. Tko bi nas to, uostalom, trebao “zabraniti”? (Gospodin Stjepandić možda sumnja u srpske obavještajne službe, ali ovdje ne želimo dalje ulaziti u to).
Još nešto o pozadini: gospodin Stjepandić nekoliko mi je puta jasno rekao da je Marko Perković iznimno zainteresiran za predstavljanje u FAZ-u. Međutim, nakon što je lani u kratkom roku otkazan prvi termin za sastanak u Splitu, počeo sam sumnjati ima li doista Stjepandić toliko dobar odnos s Perkovićem kako mi je to bio predstavio. Stoga sam postavio uvjet: doći ću u Hrvatsku jedino ako mi Perković osobno kaže da to želi. Kao mogući termin predložio sam 5. listopada 2019. Nakon što sam iznio svoj zahtjev, uistinu je brzo, 13. rujna 2019. godine, stigao e-mail od gospodina Perkovića: “Rado ću i sa zadovoljstvom razgovarati za vaše novine i slobodno s gospodinom Stjepandićem dogovorite detalje. Meni 5. listopada odgovara i stojim vam na raspolaganju. Radujem se našem susretu.”
Dakle, sada sam znao da interes za intervju doista postoji. Jedino što sam se i dalje pitao zbog čega je gospodin Perković zainteresiran za razgovor sa mnom nakon što sam ga bio kritizirao. Jedan poznanik koji se razumije u glazbeni biznis objasnio mi je to ovako: “Perković želi razgovarati s tobom jer želi neometano održavati koncerte u Njemačkoj, pošto na taj način može zaraditi dosta novca. Intervju u FAZ-u trebao bi se pobrinuti za to da ubuduće više ne bude prosvjeda ili poteškoća s vlastima ili s upraviteljima dvorana kada bude želio nastupiti u nekom njemačkom gradu. Trebao bi mu služiti, na neki način, kao ovjera njegove bezopasnosti, tako da javni službenici, židovske udruge ili ljevičarske skupine više ne budu u mogućnosti spriječiti njegove koncerte.”
To može ili ne mora biti točno. O motivaciji gospodina Perkovića da da intervju FAZ-u mogao bih samo nagađati, a to ne želim. Međutim, u međuvremenu sam postao prilično siguran da ni u jednom trenutku nije bio upoznat s mojim stavovima i s mojim radom.
Da napomenem i nekoliko stvari o samom intervjuu: prema želji gospodina Perkovića, našli smo se u Čavoglavama i razgovor je prošao u ugodnoj atmosferi. Čak i sada, iako me gospodin Perković javno vrijeđa, ne želim povući nijednu riječ koju sam o njemu napisao u FAZ-u: “Uljudan je, susretljiv, skroman, ne pripada klišeju arogantne ili bezobrazne rock-zvijezde… Domaćin je bio ljubazan, nenametljiv, ugodan.” To je bio moj dojam i ne vidim razlog da te riječi revidiram. Ni sada, kada pišem ove retke, nemam ništa protiv gospodina Perkovića osobno. Ali, ja nisam novinar žutog tiska koji piše “kućnu priču” o nekom poznatom pjevaču. Nije me zanimalo ima li gospodin Perković zgodnu ženu, dobro odgojenu djecu ili lijep dnevni boravak, koja mu je boja najdraža i voli li kuhati. Za takve priče postoje drugi novinari. Mene je zanimalo doznati osobno od gospodina Perkovića smatra li da su kritike koje su hrvatski i strani mediji izrazili na njegov račun možda neopravdane. Pitao sam se jesmo li mi novinari možda nešto previdjeli. U Marku Perkoviću kao osobi zanimao me fenomen Thompson.
Dodatno, mogu priznati da tijekom intenzivnog bavljenja njime i njegovim pjesmama u posljednjih nekoliko mjeseci nisam došao do temeljno drugačijeg mišljenja, ali ipak jesam do nešto diferenciranijeg dojma nego prije. Danas više ne bih napisao rečenicu “Thompson je fašist”. (A u mojem članku u FAZ-u o mojim dojmovima iz Čavoglava, uostalom, niti nema takve rečenice). Čini mi se da je stvar mnogo složenija – kao i gotovo uvijek u životu, kada se pogleda pobliže. Danas sam skloniji drugačijem zaključku, koji sam i obznanio u FAZ-u: problem s gospodinom Perkovićem nije u tome što on voli Hrvatsku, nego u tome što on ne može voljeti Hrvatsku bez trivijalizacije ili čak glorificiranja njezina najmračnijeg razdoblja. Da pjesma “Bojna Čavoglave” ne počinje pokličem “Za dom spremni”, smatrao bih je pravom pjesmom u pravo vrijeme, iako ne pripada mojem glazbenom ukusu.
Veličanstvena pjesma, koja je davala hrabrost u vrijeme kada je samo postojanje Hrvatske bilo pod prijetnjom zbog agresije pod kontrolom Beograda. No, zbog pokliča “ZDS” na početku kontekst je, ipak i nažalost, drugačiji.
Zašto vjerujem da Thompsona varaju njegovi vlastiti ljudi? Evo još jednog primjera: nedavno je napisao na Facebooku, citirajući meni nepoznati časopis, da su mu se novinari Bilda ispričali zbog načina na koji su izvještavali o njemu: “Hrvati, oprostite, zaveli su nas, oprostite nam, prevarili su nas novinari iz Hrvatske, previše smo primili yugo-četničkih novinara, ostali smo dno dna, ispričavamo se Neueru i Thompsonu”, napisao je Thompson, uz napomenu da je primio “još bezbroj sličnih e-mailova isprike od pojedinih novinara Bild Zeitunga, koje ćemo uskoro i objaviti”.
Prije svega, želio bih izraziti sumnju da normalni njemački novinari bez ikakve veze s Balkanom pišu o “yugo-četničkim novinarima”. Većina Nijemaca nikad nije čula takvu riječ. Vjerojatnije je da bi pretpostavili da su “yugo-četnici” neki regionalni kulinarski specijalitet, sličan ćevapčićima koje poznaju iz svojeg omiljenog restorana u Njemačkoj. (“Jednu porciju yugo-četnika s đuvečom, molim vas!”) Osim toga, dosad nije objavljena nijedna od tih navodnih e-mail poruka u kojima se zaposlenici Bilda ispričavaju Thompsonu – jer takvi e-mailovi ne postoje. Novinar Srećko Matić iz Deutsche Wellea kontaktirao je Bild i pitao jesu li se doista ispričali Thompsonu. Odgovor je glasio: takvi e-mailovi ne postoje, nikada nisu postojali, niti će postojati.
Odnosi s javnošću
Perković je rekao da se za organizaciju intervjua oslanjao na “naše drage ljude iz hrvatske zajednice u Njemačkoj”. Ako se nastavi oslanjati na te “drage ljude”, razočaranje koje je doživio sa mnom neće mu biti posljednje. Možda će moći objavljivati svoje nazore i stavove bez ikakvog filtera u nekom opskurnom pamfletu radikalne desnice. Ali nijedne njemačke novine koje se uzima ozbiljno neće si dopustiti da preuzmu ulogu njegove agencije za odnose s javnošću.
Nakon što sam se podrobnije upoznao s fenomenom Thompson, stekao sam dojam da bi bilo dobro kada Perkoviću više ne bi bilo dopušteno u budućnosti održavati koncerte u Njemačkoj. S obzirom na svoju povijest, posebno Njemačka ne bi trebala biti mjesto na kojem se pojavljuje osoba koja javno i otvoreno govori da je “Za dom spremni” samo bezopasan pozdrav. Čovjek koji pjeva da je 1945. bila loša godina jer je “nas” (tko su, zapravo, u toj priči “mi”?) raštrkala po cijelom svijetu. Razumijem i cijenim Perkovićev antikomunizam i njegov kritički stav prema Jugoslaviji, što uvelike dijelim s njim. Ali, koliko vrijedi antikomunizam osobe ako nedvosmisleno ne osuđuje i drugu strašnu ideologiju 20. stoljeća?
Kada bih gospodinu Thompsonu morao dati jedan savjet, onda bi to bio ovaj: za svoje savjetnike angažirajte stručnjake. Predstavnici ekstremno desnog krila hrvatske dijaspore u Njemačkoj nisu profesionalci, upravo suprotno. Oni su ljudi koji se pretvaraju da služe interesima Hrvatske, ali im zapravo štete. Napisao je Michael Martens za Jutarnji list
