Beč, Budimpešta, Beograd, Bruxelles… Sve vam je to isto, govorili su kritičari Europske unije u Hrvatskoj, zaklinjući se u našu samodovoljnost, jer, eto, samo što nismo postali nova Švicarska, kojoj – lijepoj, maloj, bogatoj, a moćnoj – nitko ne treba.

Prije bi nas, vikali su sa saborske govornice, tuđin porobio ognjem i mačem, a sad, u rukavicama, Hrvatska “šaptom pade”, prepuštajući svoju sudbinu u ruke osovini Merkel – Macron, koja misli samo na velike i važne.

Prenijeli smo, govorili su euroskeptici, dio suvereniteta na superdržavu sastavljenu od odnarođenih birokrata koji stoluju tisućama kilometara daleko, prodali ono što je krvlju stečeno za Judine škude. Riječju: izdali domovinu. A, za što? Da bismo plaćali više u europsku blagajnu nego što iz nje dobivamo, čekajući trenutak kad će nas na prvoj krivini ti i takvi, velevažni stranci, zajedno s ostalim euro bijednicima strovaliti u jarak?!

Dugo smo slušali nebuloze prema kojima bogatima i razvijenima siromašne južne države – Grčka, Bugarska, Rumunjska, Hrvatska, ali i Italija i Španjolska nisu važne, pa će nas, čim počne kriza, pustiti da se utopimo praveći se kao da nikada ništa nisu imali s nama.

A onda je došla korona, i pokazalo se da nije tako. Zemlje “škrtice” Danska, Nizozemska, Austrija…, ipak su popustile i odobrile 22 milijarde eura pomoći posrnulim članicama, a i mi smo, nažalost, u tom društvu. I pazi sad, “humanitarna pomoć” će nam stizati unatoč tome što je EU napustila bogata Velika Britanija.

I, gle čuda, odmah su utihnuli svi euroskeptici. Dapače, i najveći među njima potiho su izustili “dobro je da smo u EU, jer da nije njih, u ovakvoj situaciji, kad je turizam krahirao, ne bismo imali za plaće i mirovine, za goli život”.

Neki su se mediji sjetili i zemalja u susjedstvu koje tek koračaju prema EU, prenoseći izjave tipa; “Hrvatska će, zahvaljujući izdašnoj pomoći iz EU-a, na jedvite jade uspjeti održati glavu iznad vode, ali će preživjeti krizu, a što ćemo mi?”.

I je li teško priznati da nam je krenulo baš u trenutku kad smo postali dio Europske unije? I da smo zaista imali nekoliko zlatnih godina u kojima su plaće rasle, nezaposlenost padala, a novcem iz EU fondova “zalijevani” su projekti poput OPG-ova, kojih je izrasla cijela sila zahvaljujući baš tim “Judinim škudama” iz Bruxellesa.

I jesmo li svjesni da je u krizi neviđenih razmjera, koja je paralizirala svijet, spas u zadnji čas stigao upravo od bogatijih zemalja članica, iako su svjesne da se još borimo i s birokracijom i s korupcijom, i da se plaše je li novac otišao u prave ruke? To su iste one države koje su onomad čupale Grke iz ralja dugova, a sada Hrvatskoj bacaju pojas za spašavanje. Je li im ljudski kazati – hvala? Piše Saša Ljubičić/Slobodna Dalmacija