U razgovoru za Večernji list predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac govorio je o svojem viđenju proslave vojno-redarstvene operacije Oluja, o porukama koje su stizale od premijera Andrije Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koje su bile u pomirljivu tonu te su velik korak prema budućnosti. Pupovac se osvrnuo i na kritike koje su došle iz Beograda te na svoj oštar odgovor Ivici Dačiću i ostalim političkim akterima u Srbiji koji su ih proglasili “izdajnicima” zbog sudjelovanja potpredsjednika Borisa Miloševića na proslavi Oluje u Kninu. Između ostalog, uputio je i oštru poruku ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću Radmanu koji je, po njegovu mišljenju, uvredljivo reagirao na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kazavši kako Srbi u Hrvatskoj “ne trebaju mentora sa strane”.

Nakon što su se slegli dojmovi, kako ocjenjujete obilježavanje 25. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja i sudjelovanje potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića na proslavi u Kninu?

Sve su pokrenuli premijer Andrej Plenković i potpredsjednik Boris Milošević. Oni su taj dan i na tome mjestu sve ono što dijeli Hrvate i Srbe – Hrvati u tom danu vide razlog za slavlje, a Srbi za žalovanje – pretvorili u brašno i vodu. Njima su više njih, a na samome mjestu najviše Andrej Plenković i Boris Milošević, dodali po komadić kvasca, po prstohvat soli. Za razliku od zbivanja proteklih godina, taj je kvasac bio kvasac mira, a ne mržnje, a ovogodišnja sol nije bila – ili nije bila mišljena da bude – sol na rane. Prije četiri dana započeo je proces miješanja tijesta za pogaču pomirenja. To je velika i važna gesta. Događaji su to koji otvaraju prostor za to da sve traume, sva stradanja, sve razlike u viđenju činjenica i doživljajima onoga što se dogodilo u idućem razdoblju naiđu na ljekovit odnos i ljekovit tretman predstavnika Hrvata i predstavnika Srba u Hrvatskoj. Ali ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji. I zato je taj čin veoma važan, a u isto vrijeme i delikatan.

Hoće li biti još ovakvih gesta?

Svatko od njih treba imati mnogo razumijevanja za one druge. Mnogo razumijevanja novih partnera u Vladi za iskustvo Srba. A isto tako i mnogo mojega te razumijevanja mojih suradnika za stradavanje Hrvata. Kao i za ukupne traume koje su se nakupile u Srbiji nakon svih ratova i ratnih iskustava, nakon svih stradanja i svih gubitaka, koji su se skupili i skupljaju se još na tom prostoru i među tamošnjim narodom. Zato moramo biti veći i od svojih doživljaja, i od svojih trauma, i od svojih stradanja, i od svojih vjerovanja i moramo se povesti onime što je nužno, a to je da ne smijemo zauvijek biti zakopani u grobove naše prošlosti. Moramo naći mir za one koji su stradali. A to znači priznanje. I prestati se koristiti ratnim porukama i ratnim retorikama. Oni koji su započeli mijesiti taj kvasac mira neće biti dovoljni, još je puno gesta potrebno. Znam da neki ovo neće razumjeti, pogotovo neki među Srbima, jer misle da ovo nije naš posao. Znam da neki drugi neće razumjeti, pogotovo među Hrvatima, da je to posao Srba izvan Hrvatske. Preko Srba u Hrvatskoj su se prelamali najbolji i najgori dijelovi naše prošlosti. Za jedan dio pomirenja nismo dovoljni mi u Hrvatskoj, zbog toga se ne bi trebale slati poruke koje tu mogućnost otežavaju, a pogotovo isključuju. Pomirenje Hrvata i Srba unutar Hrvatske nikad neće biti potpuno bez pomirenja Hrvatske i Srbije. Veoma je važno da svi budemo svjesni da svi moramo pridonijeti i da to što je započeto bude gotovo tek kad bude stvarno gotovo. Poznata su neka od sljedećih mjesta i datuma na kojima će se ovo nastaviti.

Kako ocjenjujete govore premijera Andrija Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića u Kninu?

Idu li oni u smjeru pomirenja? Predsjednik Zoran Milanović u svom je govoru mnogo pozornosti posvetio pomirenju. U tom smislu mnogo je pozornosti posvetio pitanju stradanja Srba i pitanju zločina koji su nad njima počinjeni, te pitanju egzodusa iz njihovih domova i zavičaja. Mnogi su očekivali više. Ali, u ovoj je fazi napravljen iskorak koji do sada nije poduzet. Čulo se ono što se do sada nije čulo. I treba raditi na tome da se čuje još više i s hrvatske i sa srpske strane. To je ono što nazivamo procesom miješanja pogače pomirenja između Hrvata i Srba.

Zbog sudjelovanja Borisa Miloševića na obilježavanju 25.godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja stizale su oštre reakcije iz Beograda, ali vi ste im uzvratili istom mjerom i niste im ostali dužni. Jeste li se nakon te oštre retorike čuli s Aleksandrom Vučićem?

Nemam ja oštrih reakcija prema Beogradu, niti imam oštrih reakcija prema Zagrebu, a ni općenitih reakcija ni prema državama ni prema narodima, već samo prema političkim akterima, prema idejama i djelima koje mogu politike i politički ljudi imati ili simbolizirati. Prema tome, ni u jednom trenutku nisam se sukobio s Beogradom niti je bilo potrebe za tim. Samo sam polemizirao s ministrom vanjskih poslova Srbije Ivicom Dačićem. Skrenuo sam pozornost na nešto što je nama važno, što je naše iskustvo, Srba u Hrvatskoj, kako onih koji su ostali tako onih koji su izbjegli, iskustvo koje je bolno, koje je jedinstveno i koje treba saslušati i koje treba biti osnova, ne za novo sukobljavanje, nego za pomirenje. To je ono što je bilo polemično. Što se tiče svih drugih aktera, svih ljudi koji su nastupali iz Beograda u pogledu ovoga što se čini, uključujući predsjednika Aleksandra Vučića, cijenim njihove stavove i onda kada se razlikujemo, i kada izgleda da smo na suprotnim pozicijama, ali znam da postoji odgovornost. Kako postoji kod mene za to što se događa i kako se stvari doživljavaju u Srbiji tako postoji odgovornost i kod njega za to što se događa i kako se doživljava kod nas Hrvatskoj. Bilo bi neozbiljno očekivati da ovakav proces može uspjeti bez komunikacije s najvišim dužnosnicima u Srbiji. Pogledi Hrvata i Srba na Oluju jako se razlikuju, želim omogućiti da se s njima barem može živjeti. Koliko god proteklih dana izgledalo da u Srbiji te volje nema, ja ću vam reći da znam da je ima.

Oštro ste reagirali na izjavu ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji je reagirao na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića te kazao kako Srbi u Hrvatskoj “ne trebaju mentora sa strane”. Jeste li zbog toga razgovarali s premijerom Plenkovićem?

Nisam razgovarao s premijerom Plenkovićem i nema potrebe da ga time opterećujem. Jer s predsjednikom Vlade imam drugih i važnijih stvari o kojima treba razgovarati. Premijer Plenković čovjek je koji je i poveo ovaj proces, a kojem smo se mi pridružili. Postoje akteri koji nemaju dovoljno širine, nemaju dovoljno razumijevanja, a nemaju ni iskustva u ovakvim pitanjima. Zato mi je žao što je ministar vanjskih poslova zaboravio da njegov posao nije da nas Srbe u Hrvatskoj patronizira uza sve nevolje koje danas imamo u Hrvatskoj, da njegov posao nije to što se događa u Hrvatskoj i da najprije riješi to sa sobom i onda se postavi. Mi u Srbiji ne tražimo mentore, nego partnere, ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske. I kad već dijeli lekcije, neka osigura srpskim turistima da ih se ne napada, da se ne ispisuje “traktor” i “ZDS” na njihove aute.

Kako gledate na to da je i potpredsjednik vlade Boris Milošević prvi put javno osudio zločine koji su se dogodili nad Hrvatima?

Svi oni koji prate naš rad, rad stranke SDSS i Srpskoga narodnog vijeća, znaju da ne postoji ni jedno sjećanje, ni jedna izjava SNV-a u kojoj nismo izrazili sućut i empatiju za stradanje naših sugrađana hrvatske nacionalnosti. Druga je stvar što moji odlasci u Vukovar nisu bili odlasci s najboljim iskustvom. Nije to bilo tretirano na valjan način. Nije bilo ni cijenjeno s obzirom na ono što je ta gesta s moje strane značila i što danas znači. Previše je bilo loših poruka i simbola koje na to mjesto donose ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, koji Srbe u Hrvatskoj sprečavaju da preko mene ili zajedno sa mnom imaju izraženiji osjećaj empatije i sudjelovanja u tome nego što je to do sada bio slučaj. O svemu tome trebali bismo razgovarati. Kada govorimo o Vukovaru, nadam se da ćemo naći način da se poklonimo žrtvama, kako hrvatskima tako i srpskima. Iskustvo Srba nakon ratova devedesetih traumatično je i zato treba imati strpljenja. Moje zadaća nije da produbljujem traume i sukobe, moja je zadaća da stvaram pretpostavke za ovaj proces u koji će, uvjeren sam, trebati biti uključeni i predstavnici Srbije. Ne želim da se u Vukovaru građani dijele na one hrvatske i srpske nacionalnosti. Želio bih da bude prostora i za stradanja Hrvata i za stradanja građana srpske nacionalnosti. O tome ćemo sigurno razgovarati. Što se Škabrnje tiče, to je moj zavičaj. Već osjećam potrebu da sa svojim rođacima i drugim ljudima podijelim bol zbog stradanja u Škabrnji.Piše Večernji list