Hrvatske žene pravo glasa dobile su odmah poslije Drugoga svjetskog rata, zajedno sa ženama svih ostalih naroda nove socijalističke Jugoslavije, 11. kolovoza 1945.

Nedugo zatim imale su mogućnost tu novostečenu ravnopravnost iskušati na izborima za Ustavotvornu skupštinu. U zapadnoeuropskim zemljama i Sjedinjenim Državama osviještenost žena i borba za ravnopravnost snažan zamah dobile su u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Ideje sufražetkinja jednako su zagovarale radnice kao i otmjene gospođe. Situacija u Hrvatskoj ženama i njihovim idejama nije bila nimalo sklona. Naime, glasovati nije mogao ni najveći dio muškaraca. Većinski, seljački dio stanovništva bio je nepismen, a nisu zadovoljavali ni imovinski cenzus.

Početkom dvadesetog stoljeća moglo je glasovati dva posto muškaraca. Reforme koje su pokrenute na području obrazovanja bile su spore. Djevojčice su morale u školu, ali su imale drugačiji program od dječaka. Na fakultete se nisu mogle upisati. Glas krapinske učiteljice Marije Jambrišak bio je gotovo usamljen u traženju jednakih uvjeta rada i jednakih plaća za žene i muškarace. Koliko li je samo bio trnovit put u novinarstvu Marije Jurić Zagorke. Žene su gutale njezine romane, ali kad ju je trebalo glasno poduprijeti u borbi za ravnopravnost, spuštale bi glavu. Tomu je i razlog što Hrvatska nije imala mnogo tvornica koje bi u Prvome svjetskom ratu trebale žensku radnu snagu. Europske žene s tim iskustvom postale su osviještene.

Tek uoči Drugog svjetskog rat hrvatske se žene aktivno uključuju u politička zbivanja i osvještavaju svoje potrebe. Godine 1942. osnovale su Prvu zemaljsku konferenciju žena. Narodnooslobodilačko vijeće ženama je jamčilo ravnopravnost otpočetka. 1946. prvi je put u Parlament od 170 zastupnika izabrano šest žena. Danas gotovo sve zemlje Europe ženama jamče političku ravnopravnost. Ona ekonomska, za koju se borila Marija Jambrišak, i dalje je ženama nedostižna. Piše HRT