Dr. Lovorka Brajković: Naš život je izgubio ravnotežu. Nakon završetka pandemije možemo očekivati porast psihičkih teškoća, ali ima pomoći….

Dr. Lovorka Brajković: Naš život je izgubio ravnotežu. Nakon završetka pandemije možemo očekivati porast psihičkih teškoća, ali ima pomoći….

Proteklih je mjeseci stavljen naglasak na očuvanje fizičkoga zdravlja. S ciljem smanjenja širenja zaraze propisivane su mjere samoizolacije, društvene distance, ograničila se sloboda kretanja i okupljanja, a mnogi su ostali bez radnog mjesta ili strahuju za njegov gubitak. O psihološkim posljedicama krize razgovarali smo s doc. dr. sc. Lovorkom Brajković, kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom koja uz bogati znanstveni i stručni rad obnaša i dužnost prodekanice za karijerni razvoj i cjeloživotnu naobrazbu na Fakultetu hrvatskih studija na kojemu je i voditeljica savjetovališta za studente. Piše Slobodna Dalmacija

U proteklom smo se razdoblju svi suočili s novim situacijama koje su kod nas izazvale uglavnom negativne emocije na koje nismo navikli. Često smo se pitali jesu li te emocije normalne. Postoje li uobičajene emocije u izvanrednim situacijama i kako si možemo pomoći u suočavanju s njima, a kada je ipak potrebno tražiti pomoć stručnjaka?

– Naš svakodnevni život ima određeni ritam, ravnotežu, koji je obilježen stresom – pozitivnim i negativnim. I ljudi većinom funkcioniraju u rasponu poznatog ekvilibrija, odnosno ravnoteže. S druge strane, kada osoba svjedoči događajima koji nisu dio onoga što smatramo normalnim, uobičajenim i u određenoj mjeri očekivanim, tada možemo govoriti da se osoba nalazi u situaciji i stanju krize.

Ono što je do sada bio normalno i uobičajeno, najednom postaje nedopušteno i neodgovorno. Rukovanje i srdačan pozdrav više nisu u rasponu odgovornog ponašanja, držanje socijalne distance koja nije uobičajena u normalnim okolnostima postaje poželjna, a obnašanje svakodnevnih aktivnosti na stari, dobro poznati način je onemogućeno.

Svaka izvanredna situacija, a osobito ona koja je i potencijalno životno ugrožavajuća i o kojoj nema dovoljno informacija zasigurno dovodi do stanja povećane zabrinutosti i straha koji može postati iznimno intenzivan i na taj način u određenoj mjeri otežati adekvatno funkcioniranje.

Anksioznost je također jedna od reakcija, prisutna je kod velikog broja ljudi i manifestira se kao osjećaj napetosti, zabrinutosti, poteškoća sa spavanjem, panike, čestih ruminacija, osjećaja kao da je osoba na rubu, emocionalne inkontinentnosti te niza tjelesnih manifestacija poput lupanja srca, ubrzanog disanja, stezanja u grudima i slično. Potrebno je istaknuti da je strah normalna reakcija na pandemiju i kao takav sastavni je i nužni dio života jer nas održava na životu i drži nas „na sigurnom“.

Pojedini se ljudi mogu osjećati tužno radi nastalog gubitka – gubitak socijalnih kontakata, gubitak uobičajenih aktivnosti i svakodnevnih rituala koji obilježavaju život; neki ljudi mogu osjećati ljutnju jer je pandemija učinila složenim sve ono što je do tada bilo jednostavno poput nesmetanog odlaska u kupovinu i brigu oko zadovoljenja primarnih potreba čovjeka. Osjećaj beznađa i depresije nisu rijetki osobito kod izvanrednih stanja koja duže traju.

ŽIVOTNE PROMJENE

Kako će tko reagirati i nositi se s ovom izvanrednom situacijom ovisi o tome koliko im je narušeno njihovo uobičajeno i svakodnevno funkcioniranje te koliko se dobro inače nose sa životnim promjenama. Nekim je ljudima ova izvanredna situacija prilika u kojoj pronalaze smisao, osjećaju zahvalnost na onome što imaju, usmjereni su na svakodnevne sitnice pronalazeći načine da u određenoj mjeri zadrže svoje uobičajene navike.

Onog trenutka kad negativna emocionalna stanja počnu narušavati psihološku dobrobit i kada otežaju psihološko, socijalno i duhovno funkcioniranje, tada je vrijeme da osoba potraži pomoć stručnjaka. Jer nepriznavanje postojanja poteškoća, izbjegavanje i potiskivanje negativnih emocija „dobar“ su put za razvoj psihičkih tegoba. Stoga je iznimno važno osluškivati sebe, pratiti promjene u funkcioniranju i reagirati na one koje nisu prihvatljive.

U ovoj situaciji pandemije, kada se život značajno promijenio, iako su popustile prvotne stroge mjere, važno je u što više zadržati stil života koji je osoba imala prije pandemije, naravno u okvirima mogućeg. Ljudi koji su fleksibilniji u svom ponašanju s većom će lakoćom pronaći načine kako staro funkcioniranje prilagoditi novim okolnostima. Oni koji su manje fleksibilni, imat će većih poteškoća u nošenju s promjenama.

Ljudi su po prirodi društvena bića, no zbog raznih smo ograničenja ostali zakinuti za osnovnu ljudsku potrebu. Na koji način otuđenost i nedostatak društvenog kontakta može utjecati na pojedinca?

-Karantena ili fizička izolacija, koja se stoljećima koristila kako bi se zaustavilo širenje infekcije, dovela je do globalnog otuđenja – zatvaranje granica, nemogućnost nesmetanog kretanja i putovanja, ograničavanje okupljanja ljudi, ograničavanje socijalnih kontakata, otkazivanje planiranih društvenih i javnih događaja, samoizolacija. I

upravo su ta ograničenja dotakla svakog pojedinca, obitelj, užu i širu društvenu zajednicu, utječući na izravne i neizravne načine na svakodnevnu kvalitetu života i psihološku dobrobit. Drastično mijenjanje svakodnevnih životnih navika, svih onih oblika ponašanja koji su bili uobičajeni, normalni i jednostavni, u ovoj situaciji postaju znatno složeni, mijenjajući percepciju svakog pojedinca, a dosad „normalan“ način življenja, u ovoj situaciji predstavlja neprihvatljivo ponašanje.

Karantena ili socijalna izolacija je većini ljudi nepoznato i neugodno iskustvo, jer ono uključuje odvajanje od uobičajenih socijalnih kontakata, od obitelji i prijatelja te odmak od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti i rutina. Ono što se još do jučer poticalo, danas je nepoželjno, a svaki oblik kršenja trenutačnih mjera smatra se društveno neprihvatljivim i nepoželjnim ponašanjem.

Brojna istraživanja su pokazala da socijalna izolacija, manjak socijalne podrške i socijalno otuđenje uzrokuje psihosocijalne probleme, a osobito kod vulnerabilne populacije. Iako socijalna izolacija negativno utječe na psihološku dobrobit kod većine ljudi, u najvećem su riziku djeca i adolescenti, stariji ljudi, osobe niskog socioekonomskog statusa, ljudi oboljeli od kroničnih bolesti i ljudi s određenim psihičkim poteškoćama i poremećajima.

Promjene u uobičajenom načinu života doprinose razvoju tjeskobe i osjećaja nesigurnosti, neizvjesnost radi bolesti koja još uvijek nije u potpunosti istražena povećava razinu straha koji može dovesti do niza negativnih emocionalnih stanja – i upravo u tim situacijama u kojima je neizvjesnost visoko prisutna u svakodnevnom životu, socijalna podrška i potpora, druženje i druge socijalne aktivnosti uvelike pomažu u otklanjanju nastalog disbalansa.

Stoga, ograničavanje socijalne potpore i izolacijske strategije mogu ugroziti osjećaj povezanosti pojedinca i značajno nepovoljno utjecati na mentalno zdravlje. S jedne strane takve aktivnosti pomažu redukciji širenja bolesti i zaštiti tjelesnog zdravlja, a s druge strane narušavaju psihološku dobrobit. A narušena psihološka dobrobit i negativne emocije koje kad traju duže vremena mogu dovesti do razvoja niza psihosomatskih bolesti i time indirektno narušiti tjelesno zdravlje.

Socijalna izolacija može biti generator za brojne psihičke poteškoće poput akutnog stresnog poremećaja, poremećaja prilagodbe, razdražljivosti, nesanice, poremećaja raspoloženja poput depresije, intenzivnog straha i panike, tjeskobe, naglašene frustracije, sniženog praga tolerancije na frustraciju, dosade, osjećaja usamljenosti i brojnih drugih. Nadalje, što je osoba duže vremena u socijalnoj izolaciji, to je veća vjerojatnost pojave nekih mentalnih poteškoća. Istraživanja su ukazala da se u situacijama prolongirane socijalne izolacije i karantene mogu pojaviti tegobe iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja poput simptoma izbjegavanja i pojačane pobuđenosti.

Stoga, karantenske režime opravdano možemo smatrati traumatskim događajem. U periodu socijalne izolacije, vulnerabilne skupine poput starijih osoba koje žive u domovima za stare i nemoćne, starijih osoba koje žive same, osobe narušenog imuniteta i s kroničnim bolestima te osobe koje već boluju od nekog psihičkog poremećaja su pod povećanim rizikom za razvoj brojnih psihičkih poteškoća.

NEGATIVNA STANJA

Bitno je naglasiti da negativna emocionalna stanja i psihičke poteškoće ne prestaju sa završetkom razdoblja izolacije. Istraživanje koje je provedeno nakon velike zdravstvene krize uzrokovane SARS-om je pokazalo da su ljudi i dalje zadržavali oblike ponašanja koji nisu odgovarali objektivnoj tadašnjoj situaciji – uočeno je da su ljudi i dalje izbjegavali socijalne kontakte i velike gužve, zatvorene prostore i javna mjesta, imali su povećan strah od povratka na posao, prekomjerno su prali ruke i pridržavali se strogih preporuka koje su bile aktualne u doba epidemije.

Ljudi koji su bili u karanteni radi prisutnosti bolesti izvještavali su o tegobama iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaj, osjećaju izoliranosti, depresiji, tjeskobi, usamljenosti, osjećaju bespomoćnosti.
Stoga, možemo očekivati da će nakon završetka pandemije uzrokovane korona virusom, nastupiti porast psihičkih poteškoća i poremećaja.

Smatrate li da se na početku pandemije, kada smo svakodnevno pratili medijska obraćanja Stožera civilne zaštite, uz sve zabrane, odluke i preporuke, psihičkom zdravlju ljudi posvetilo premalo prostora?

-Svjetska zdravstvena organizacija je 1948., a prema ideji Andrije Štampara u svojoj osnivačkoj povelji definirala zdravlje kao stanje potpunog tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. Još tada se govorilo o uspostavi takozvanog pozitivnog zdravlja što uključuje mjere prevencije i promocije zdravih stilova života. I usprkos ukazanoj činjenici da se zdravlje sastoji i od psihičkog blagostanja, i dalje se u značajno manjoj mjeri posvećuje pažnja mentalnom zdravlju te je i broj preventivnih aktivnosti usmjerenih usvajanju mentalne pismenosti i mentalne higijene zanemariv i u potpunosti nedostatan.

Činjenica jest da se radilo o sasvim novoj situaciji u kojoj smo se našli, i da se pozornost morala uvelike usmjeriti na zaštitu tjelesnog zdravlja, no s protokom vremena, i zaoštravanjem preventivnih mjera za sprječavanje širenja virusa pažnja je bila vrlo malo usmjerena na davanje preporuka za očuvanje psihološke dobrobiti i strategija nošenja s novonastalom situacijom. Iako su osigurane linije za psihološku pomoć i podršku te su i psiholozi u medijima ukazivali na važnost očuvanja mentalnog zdravlja dajući razne savjete kako postupati u određenim situacijama i kako se prilagoditi na situacije koje su još do jučer bile itekako prihvatljive, a danas su u potpunosti nepoželjne – ipak je premalo važnosti dano očuvanju mentalnog zdravlja.

Stoga, važno je započeti s raznim javnozdravstvenim aktivnostima koje će biti usmjerene na podizanje svijesti o važnosti mentalne higijene kako bi se prevenirale pojave raznih psihopatoloških reakcija.

Može li suočavanje s koronavirusom i posljedicama potresa kod pojedinaca rezultirati PTSP-om? Na što je potrebno obratiti pažnju kako bismo prepoznali simptome?
-Pandemija koja je zahvatila cijeli svijet, a uzrokovana novim virusom o kojem se znalo ili o kojem se zna vrlo malo je zasigurno zastrašujuća situacija za većinu ljudi. Slike i svakodnevni izvještaji o oboljelima i umrlima posebice u Italiji i Španjolskoj, opterećenosti zdravstvenog sustava, postojanje rizika nemogućnosti pružanja adekvatne zdravstvene zaštite radi nedostatnih resursa (bilo materijalnih bilo ljudskih) o kojima smo svjedočili u nama vrlo bliskim zemljama, stroge mjere zaštite kako bi se spriječilo širenje virusa predstavljaju u određenoj mjeri traumatske situacije i događaje.

A potres koji je pogodio Zagreb i obližnje županije zasigurno predstavlja situaciju u kojoj je došlo od neposredne ugroze života osobe ili drugih ljudi koji se nalaze u njenoj neposrednoj blizini. Upravo ta percepcija situacije koja predstavlja ugrozu života je podloga da se razviju brojna negativna emocionalna stanja i psihičke tegobe, pa i posttraumatski stresni poremećaj. No, hoće li doći do razvoja PTSP-a tek trebamo vidjeti.

Reakcije poput pojačane pobuđenosti – reagiranje na zvuk ili vibraciju koja podsjeća na potres, iritabilnost, nemogućnost uspostave kvalitetnog sna, nemogućnost usmjeravanja pažnje na druge aktivnosti već stalno “osluškivanje“ i iščekivanje novog udara su normalne reakcije na nenormalnu situaciju. Ali ako navedene tegobe potraju duže vremena te dođe do razvoja brojnih drugih negativnih emocija tada možemo razmišljati u smjeru razvoja PTSP-a.

image

U situaciji kada su mjere borbe protiv korona virusa bile znatno strože, stalna napetost, naglašena briga, pojačani strah, anticipiranje mogućih poteškoća, nesanica, razdražljivost i slično su očekivane reakcije i stanja. Nakon epidemije SARS-a 2003. godine, zdravstveni radnici i ljudi koji su bili u karanteni, pokazivali su simptome post-traumatskog stresnog poremećaja. A pandemija Covid-19 mogla bi imati sličan učinak.

Traumatski događaj nije samo događaj već naša interpretacija i ono što taj događaj predstavlja za nas odnosno osobu. Zdravstveni radnici i osoblje u zdravstvenom sustavu, osobe koje su oboljele ili su izgubile nekog bliskog (bilo prijatelja, bilo člana obitelji) radi bolesti su pod povećanim rizikom za razvoj dugotrajnih poteškoća; pojedinci koji od prije imaju psihičkih poteškoća kao i oni koji su imali prijašnje iskustvo traume vulnerabilniji su za razvijanje kliničke slike PTSP-a.

Postoje brojni simptomi koje ljudi mogu doživjeti nakon traumatičnog događaja, uključujući: intruzivne misli, noćne more ili flashbackove, uznemirujuća sjećanja, razdražljivost, probleme sa spavanjem, osjećaj kao da su stalno u pozornosti iščekujući novi stresni događaj, poteškoće s koncentracijom, ruminiranje traumatskih događaja i sl. Ove reakcije su normalne i uobičajene reakcije. Većinom ove tegobe spontano prolaze s protokom vremena.

Ali ako tegobe budu prisutne dulje vremena i nakon uspostave relativno normalnog stanja i ako one ometaju svakodnevno funkcioniranje i život u cjelini, tada je vrijeme za potražiti stručnu pomoć psihologa i/ili psihijatra. Važno je opažati vlastite misli, osjećaje i ponašanja. Ako osoba cijeli dan provede u razmišljanju kako će se razboljeti ili kako će doći do novog potresa, kako će izgubiti posao ili ako poseže prekomjerno za anksioliticima, prekomjerno konzumira alkohol kako bi smanjila napetost, ako su misaoni obrasci katastrofični ili je pogled na situaciju „crno-bijeli“ to je znak za uzbunu.

U vremenu interneta i društvenih mreža, informacije su nam dostupnije nego ikad prije. Tako se i velik broj preporuka i savjeta objavljivao upravo tim putem te smo za više informacija često upućivani na internetske adrese. No, što je s onima koji nemaju pristup internetu ili starijim osobama koje se ne služe novim tehnologijama? Što strah i nedostatak informacija može učiniti pojedincu?

-Stariji ljudi su u ovoj situaciji pandemije iznimno rizična skupina i to ne samo radi značajno složenije kliničke slike u situaciji da budu zaraženi, već i radi osobitosti i određenih specifičnosti koje nosi treća životna dob. Stariji ljudi u većoj mjeri ovise o pomoći drugih osoba prvenstveno članova obitelji, nemali broj boluje od određenih kroničnih bolesti i utoliko su više vezani za zdravstveni sustav, manje su fleksibilni i teže se prilagođavaju novim situacijama i značajno manje koriste nove tehnologije nego što to rade mlađi ljudi. Sve to utječe na kvalitetu života i čini ovu populaciju vulnerabilnom za razvoj negativnih emocionalnih stanja.

Nedostatak informacija donosi osjećaj nesigurnosti i pojačanog straha. Uslijed nedostatka informacija ljudi su većinom skloni kreiranju osobnih istina i to onih koje će se uklopiti u osobne stavove i vrijednosne sustave. No, s druge strane, pretjerano izlaganje sadržajima vezanima za koronavirus može intenzivirati strah i osjećaj nelagode. Stoga je balans i u izlaganju informacijama iznimno važan.

Potrebno je istaknuti da su sve informacije vezane za prevenciju širenja virusa i sve epidemiološke mjere suzbijanja virusa bile prezentirane u svim medijima i u cjelokupnom medijskom prostoru, od televizije, radija pa do internetskih portala. No, informacije vezane za očuvanje mentalnog zdravlja su u velikoj mjeri ipak bile prisutne u internetskom prostoru i utoliko su teže dolazile do pojedinih skupina ljudi, a najčešće onih u riziku.

PSIHOLOŠKA POMOĆ

Voditeljica ste Savjetovališta za studente na Fakultetu hrvatskih studija. Jeste li u proteklom razdoblju imali povećan broj upita studenata, s kojim su se problemima suočavali?

-Savjetovalište Fakulteta hrvatskih studija je obnovilo svoj rad u listopadu 2017. godine s ciljem pružanja psihološke pomoći i podrške studentima, ali i zaposlenicima fakulteta. Sve aktivnosti unutar Savjetovališta su usmjerene na osobni rast i razvoj te podizanje kvalitete života, bilo profesionalne bilo osobne. U Savjetovalištu rade psiholozi – nastavnici Odsjeka za psihologiju, ali i vanjski suradnici – psiholozi. Svi savjetnici rade volonterski, bez naknade za pružene usluge.

U protekloj 2019. godini pruženo je 350 sati individualnog savjetovanja studentima koji su osjećali potrebu da riješe određene probleme i poteškoće s kojima su se susreli. Najčešći razlozi radi kojih studenti traže psihološku podršku su smanjeno samopouzdanje, obiteljski problemi, partnerski problemi, ispitna anksioznost, poteškoće snalaženja u novim situacijama, nošenje s gubitkom, pomoć u procesu žalovanja, poteškoće nošenja sa stresom, međugeneracijsko prenošenje traume i drugi.

U okviru karijernog savjetovanja studenti su najčešće tražili rješenja vezana za nesigurnost oko odabira studija, donošenje odluka vezano za promjenu studija, dileme oko odabira studija i daljnjeg profesionalnog razvoja, poteškoće u učenju, nemogućnost odabira specifičnog smjera budućeg zaposlenja, problemi s tranzicijom na diplomski studij, savjetovanje oko kasnijem postdiplomskom obrazovanju.

U periodu od proglašenja pandemije (od sredine ožujka pa do danas), zamjetan je blaži porast upita studenata a najčešće su se problemi odnosili na poteškoće u snalaženju s novim oblikom nastave i izvršavanjem studentskih obveza, nemogućnost adekvatnog upravljanja vremenom, smanjenom motiviranošću vezano za izvršavanje studentskih obveza, obiteljski problemi, stanja napetosti, poteškoća sa spavanjem, poteškoće nošenja s manjkom socijalnih kontakata „u živo“ i drugi.

I za kraj, postoje li metode kojima si možemo pomoći i očuvati svoje psihološko zdravlje?

-Osoba higijena je iznimno važna i djecu se od najranijih dana života uči da je važno voditi računa o osobnoj čistoći i urednosti i da je higijena pola zdravlja. Za većinu ljudi je nezamislivo započeti dan bez osobne higijene. No, koliko ljudi odvajaju vremena za mentalnu higijenu? Vjerojatno malo ili jako malo.

Mentalna higijena je skup određenih tehnika i mjera koje preveniraju pojavu mentalnih poremećaja i unaprjeđuju mentalno zdravlje. Mentalno zdravlje kao i zdravlje općenito, nije samo odsustvo poremećaja već je to stanje psihičkog mira i zadovoljstva. Stoga je važno svakodnevno naći vrijeme za sebe, kao što svakodnevno nalazimo vrijeme za druge ljude i obveze, okružiti se s ljudima s kojima možemo rasti i razvijati se, s ljudima koji podižu psihološku dobrobit, birati na koga i na što trošimo svoje vrijeme, razvijati fleksibilnost i prihvaćati emocije koje osjećamo, uključujući i one negativne jer su dio života.

Potrebno je biti autentičan – spoznati vlastite osjećaje, sposobnosti, preferencije, djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima, jer ne biti autentičan znači biti „zarobljen“ – a biti zarobljen dovodi do unutarnje napetosti i anksioznosti. Biti autentičan nije uvijek jednostavno, ali je nužno za osobni rast i održavanje mentalne higijene.

0
Zanima nas što mislite, molimo komentirajtex