Čučko, Bučko, Paula, Tonka…Koliko ljudi znate da mogu medvjedima, kao da su im kućni ljubimci, nadjenuti ime, i hraniti ih iz ruke? Upoznajte Paula Jedriška (49) iz Mrkoplja u Gorskom kotaru, on može.

S medvjedima se druži svakoga dana punih petnaest godina. Lovnik je Hrvatskih šuma, Šumarije Ravna Gora, i posao  mu je hraniti divljač duboko u šumi kako se, gladna, ona ne bi spuštala u sela u potrazi za hranom. 

Ako je sušna godina, i medvjedi će put sela na gozbu.

– Moje se radno mjesto proteže na 7000 hektara između Ravne Gore i Jasenka, gdje svaki dan divljači, pa tako i medvjedima, nosim hranu, najviše kukuruz. Medvjedi su toliko navikli već na mene, da mi izdaleka čuju auto, i onda me disciplinirano čekaju uz makadamsku cestu. Pristojni su, dok im sve ne istovarim na hranilištu, oni ne navaljuju, strpljivo čekaju da završim, smije se Paul, koji je toliko dobar sa svojim medvjedima, da mu jedu iz ruke. 

Vole me, pa godišnje im donesem 30 tona hrane

– Godišnje im odnesem oko 30 tona zrnatog kukuruza, bio bi i red da me vole!, kroz smijeh će Paul.

Pedesetak metara od hranilišta nalazi se mala čeka s koje je moguće promatrati medvjede dok ručaju, i fotografirati ih, i s medvjedima raditi ‘selfije’.

I Paul je dugogodišnji fotograf, a omiljeni su mu motivi upravo ovi njegovi, šumski. Nepregledan je niz fotografija divljači koju je snimio, a njegovim će stopama, čini se, i starija kći Klara. 

Nemali je broj puta Paul sa sobom u šumu k medvjedima poveo i svoje tri djevojke – suprugu Helenu i kćeri, i njima su medvjedi već poput kućnih ljubimaca. 

– Medvjed se u pravilu boji čovjeka, i napast će samo onda ako ga se u šumi iznenadi, inače će se skloniti s puta. Zato treba, kad god smo u šumi u kojoj ih ima, pričati, pjevati, što god, samo ne hodati u tišini, savjetuje iskusni lovnik i lovac. Njegovi “medvjedići” duboko u šumama Ravne Gore izdaleka ga i namirišu. Medvjed može miris osjetiti na pet kilometara, a noću prijeći i dvadeset, trideset kilometara u potrazi za hranom.

– Svejedi su, no više jedu bilje. Ali im ni meso nije mrsko, uči nas Paul. 

Na pitanje možemo li ga zvati “šaptačem medvjedima”, kroz smijeh odgovara kako mu takvo nešto još ne uspijeva, ali da ponekad razgovara sa svojim krznatim prijateljima – razgovara. 

Skoro sve ih poznajem

U šumama Gorskog kotara živi polovica ukupne medvjeđe populacije u Hrvatskoj, koja broji 1000-1200 jedinki.

To je jako pametna životinja, kaže Paul. Na pitanje poznaje li sve “svoje” medvjede, njih pedesetak na području koje pokriva, odgovara potvrdno, uz opasku kako “uvijek naleti i neki novi”.

– Ovo ljeto smo imali medvjedicu s mladima koja je  došla iz Šumarije Senj u Mrkopalj, provela ovdje ljeto, i vratila se opet kući. Pametna je, pobjegla je od vrućine, priča Paul. Nikakvih nezgoda s medvjedima nikad nije imao, kaže.  

– One su moguće ako ljudi ne znaju s njima, kaže. Još koji dan pa će medvjedima početi nositi i repu, veliku im poslasticu. Ove godine, veli, nisu puno silazili u sela jer je u šumi bilo dovoljno plodova – najdražih im borovnica, malina, svega.

U studenom će na zimski počinak, koji traje do travnja, kad će se Paul s njima opet početi družiti. Piše Bojana Mrvoš Pavić 24Sata