Još malo pa proljeće, a u proljeće je najteže donositi odluke. Nakon depresivne zime, kratkih dana i dugih noći treba se adaptirati na unutarnji nemir koji donosi proljeće i upravo u to vrijeme je najteže donositi racionalne odluke, a možda će se Korona smiriti pa će um biti zauzet razmišljanjem o slobodi misli i djela bez poroka, a upravo će bitka za Zagreb biti misija oslobođenja od poroka.
Postoji jedan stih, a ako ga malo izmijenimo on glasi : Lijevo desno nigdje moga glasa, oj Zagrebe alaj si pun beznađa.
Zagreb je specifična sredina, specifičan grad, prepun apsurda isto kao i njegov vječni gradonačelnik koji je otpisivan bezbroj puta, bio je bivši ali još uvijek je sadašnji, možda opet bude i budući.
Ni jedan grad u Hrvatskoj nije toliko podijeljen kao Zagreb. Podijeljen je statusno, na bogate i one koji jedva spajaju kraj s krajem. Na one koji jedu restoranima i one koji jedu u pučkoj kuhinji. Na zaštićene najmoprimce i one koji su gradili svoje uz odricanje svega i svačega. Od sirotinje u centru grada koja živi u stanovima od 100 i više m2 i onih koji cijelu plaću odvajaju za kredit koji će naslijediti njihova djeca. Od Purgera i Hercegovaca, od naših i vaših, od crvene Trešnjevke do nacionalne Dubrave i buntovnih Sesveta. Od Male Bosne do urbanog Novog Zagreba. Od desnih, lijevih, crvenih, plavih, žutih , narančastih. Zagreb je primjer podjele na dinaroidne, kockoglave ognjištarce i one druge..
Zagreb je ogledni primjerak podijele na MI i Oni.
Zagreb je jedini grad u državi gdje je biračko tijelo podijeljeno na kvartove. Svaki kvart glasa za svog, i uvijek ima rezervnu alternativu. Upravo je Bandić uvijek bio ta alternativa. Bandić je uvijek odgovarao svojima, a tko su ti njegovi. Njegovi su svi oni koji ga doživljavaju kao svog. Oni koji su kao on došli u Zagreb sa starim koferom i gradili život bez poklonjenih stanova u centru grada koji nisu ni okrečeni kako treba 75 godina, a ne da su obnavljane fasade , krovišta i stolarija.
Proljeće će donijeti bitku crvenih, plavih, crnih, žutih i onih bezbojnih protiv Bandića. Neće se boriti jedni protiv drugih već svi zajedno protiv Bandića. Zapravo, oni se neće boriti protiv Bandića, borit će se za vlast, a Bandić je sinonim za vlast, vlast u Zagrebu.
Tko su zapravo kandidati za vlast u Zagrebu, tko su ti koji bi trebali preuzeti mjesto ključnog čovjeka. Tko su ti koji bi trebali biti kalifi, a tko oni koji se nadaju biti kalifi. U ovom trenutku samo Tomašević iz grupacije radikalne ljevice ili boje rečeno socijalista i Bandić izgledaju kao kandidati. Niti SDP niti HDZ, ali niti Škoro sa svojim Domovinskim pokretom niti imaju svog kandidata, niti su izgledni kandidati.
SDP i HDZ već godinama nemaju igrača koji može povući mase u Zagrebu. SDP se u pravilu priklanja drugim, politički prihvatljivim kandidatima poput Anke Mrak Taritaš na zadnjim izborima, dok HDZ ima sindrom „Prgomet“ pa opet nema kandidata ni za drugi krug.
Za HDZ vrijedi izreka jednog zagrebačkog političara : Puno će Savom proteći vode dok HDZ dobije svog gradonačelnika Zagreba.
Kako sada stoje stvari, Tomašević će dobiti podršku cijelog lijevog spektra, no hoće li SDP-eovo biračko tijelo prihvatiti Tomaševića već se prikloniti njima ipak prihvatljivijeg Bandića. S druge strane će se razmrviti biračko tijelo plavih i crnih, osim Bandićevih.
Tako ćemo u drugom krugu opet imati Naše i Vaše , a o sudbini Bandića odlučit će HDZ i Domovinski pokret, malobrojna desnica i poneki samosvjesni liberal. Možda će HDZ više željeti socijalistu Tomaševića, a možda će Škoro opet nuditi sebe na dopisanom trećem mjestu.
No tu bitka za Zagreb nije završila. Nastavlja se u skupštini gdje je teško vjerovati da će i ako kojim slučajem postane gradonačelnik Tomašević imati većinu u gradskoj skupštini. Tada igra kreće ispočetka, kolo će se vrtjeti dok kazaljka ne padne na pravo mjesto. Piše Ante Rašić Hrvatski Glasnik
