Snježana Nemec: “Nije u šoldima sve…”

foto: pixabay/ilustracija

Piše: Snježana Nemec

Novac je korijen svih zala ili ljubav prema novcu je korijen svih zala. Što se mene osobno tiče ovaj prijepor oko biblijske postaje besmislen jer daleko smo već zalutali i proboli svoju dušu mnogostrukim mukama da bi razlika koja postoji bila ključna u rješavanju problema.  

Na tom tragu nedavno sam i ugostila predstavnika HGSS-a i na vječno pitanje zašto ne dobivaju niti kune za svoju hrabrost, humanost, visoku specijaliziranost u spašavanju ljudi kategorički je odgovorio: Ne želimo biti plaćeni, ne želimo da novac uđe jer tada će nestati sve što volonterstvo donosi. Plaćanjem, ljudi će dolaziti iz krivih interesa i sve će biti urušeno, prvenstveno kvaliteta, što je pokazala i praksa nekih zemalja koje su uvele plaćanje i sada pronalaze načine da se vrate na početak.

Odgovor koji na svu sreću opovrgava kako je čovjek sam sebe zarobio  u mirisu i šumu novčanica, kako  nerijetko glumi sve moguće kreposti kako bi došao do cilja, prodaje se za svašta, za status, radna, mjesta, u „ljubavi“ i za cipele ako treba, prodaje i dostojanstvo za određene ustupke. Kauzistička je to gipkost u kojoj nema prevare, laži koja se ne opravdava višim ciljem. Kako je nemoćan kad prepozna nehumano, bolesno, neslobodno i neurotično društvo  okrenuto prema zgrtanju materijalnog i  prema moći.  Nemoćan u spoznaji da živi u predaterskom svijetu u kojem se društveno vrednovanje svelo na primitivnu i sve manje prihvatljivu percepciju: imati jednako uspjeti, jer ako nemaš, jednostavno ne postojiš.

Bogati i moćni koji ne čine dobro, ne obogaćuju dobrim djelima, ne daju s darežljivošću i ne doprinose boljem svijetu, grabe misleći kako im je sve dopušteno. Uzimaju i više nego što im pripada, i svoj način postojanja temeljen na modusu Imanja vide kao najprirodniji. S druge strane kao posljedica nikad veće diferencijacije, siromašni koji ne mogu zadovoljiti niti osnovne potrebe, marginalizirani, socijalno isključeni plivaju kako znaju i umiju. Ostali koje smo nekad zvali srednjom klasom izgubljeni su u kreditima, računima, ovrhama i prelijevanju jednog te istog iza dana u dan, uglavnom proživljavajući život u financijskoj depresiji iz koje ne vide izlaz.

Samo rijetki danas ne sanjaju o lovu na šumkog vuka. Naravno, taj vuk nije ništa drugo nego metafora nekog bijesnog auta, jahte, markirane odjeće s basnoslovnim iznosima, a snovi su dio života koji je postao grandiozni kotač koji se mehanički okreće, i upravo ta mehaničnost je užas suvremenog društva. Trčanje za novcem je dovelo  do svoje vlastite proturječnosti-do željezne prese pod kojojm se koprca slobodna osoba. Sve je obuhvatio kovitlac ovakvog života koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi slijepo potčinjavaju ukusima koje je on formirao.

Svaki pokušaj utjecaja na promjene na one koji promjene mogu donijeti, utjecaja na njihovu savjest postaje  uzaludan  jer nije problem znati što savjest hoće već je problem s njenim glasom.  Baš kao što je  Hannah Arendt, nakon užasa rata u Jeruzalemu pratila suđenje Eichmannu i očekivala  kao i mnogi drugi da će se na suđenju naći pred monstrumom, demonski iskrivljenim bićem, zločincem opijenim mržnjom. No, ono što je pred sobom imala, bilo je tako banalno i površno. Gledala je čovjeka koji nije mrzio, ali nije bio u stanju ni imati sućuti, čovjeka koji je neprestano ponavljao kako je volja Führera bila na razini zakona. Savjest mu nije bila prepreka, savjest mu nije  prigovarala.To da svaki čovjek ima savjest, još uvijek ne znači da po njoj i živi.

I sve skupa napisano je stvarnost, i nije nikakva izmišljena kategorija, nikakva zabluda, nikakav nedostatak objektivnosti. Ona je vidljiva, opipljiva, nju slušamo,  gledamo i osjetimo svakodnevno. Zbog te iste stvarnosti postali smo nezadovoljni, dezorijentirani skeptični, životinjski uplašeni ponajviše od, sada već gotovo u pravilnim ritmičkim intervalima ponavljajućeg ciklusa, od ponovno i iznova, pa opet još jednom. Umorni, i zato neoprezni od filozofske teze cikličkog kretanja i ponavljanja ovakvih stanja.

U ovako posloženom svijetu gdje je novac postao jedini mjerodavan sve je teže shvatiti osobine stvarnog bivanja i svrhe življenja. Sve smo više uspavani i u toj polubudnosti ne vidimo kako je većina onoga što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo. A spoznavanje započinje prije svega uklanjanjem iluzija. Spoznavanje znači prodiranje sve do samog  korijena i uzroka, spoznavanje znači vidjeti stvarnost u njenoj ogoljenosti. A sve je zapravo već odavno poznato. Buddha, Probuđeni, poziva ljude da se oslobode zablude kako žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude na buđenje i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa nego li djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije.  A Isus je rekao: “Istina će vas osloboditi”.

Snježana Nemec/demosmedia