Sloboda je deklarativno vjerojatno jedna od najčešće korištenih floskula. Jagmimo se za nju. Deklarativno. Piše Ivana Šojat za Autograf
U praksi si je najčešće uskraćujemo. Sami sebi. Osobito ako smo rođeni u takozvanim ”slobodnim”, demokratskim društvima. Sloboda koju smo propustili postaje nam frapantno eklatantna tek kad se odustajanje od slobode i prava na bunt utjelovi u nekoj zapravo morbidnoj uobičajenosti.
Djelatnici u kulturi (kako se to sad veli) sad su šokirani podređenim, poniženim položajem u društvu. A šutjeli smo (uključujem tu, dakako, i sebe) i rogoborili potiho, u manjim društvima ili samima sebi u bradu tijekom polaganog, ali sigurnog odrona vrijednosti.
Šutjeli smo dok su nam pojedine kolege izdvajali i pribijali na stup srama iznoseći podatke o ”ogromnim” novcima što su ih ”isisali” iz državnog proračuna, iz onih bijednih ni jedan posto državnog proračuna namijenjenog kulturi.
Šutjeli smo valjda sretni što mi nismo ”na tapeti”.
Šutjeli smo dok su nam političke garniture postavljale intendante, ravnatelje galerija, muzeja, imenovale pročelnike za kulturu – partijske, beskrvne aparatčike i ”ćate”.
Šutjeli smo se dok su se nekima ukidala sredstva.
Malo smo nešto vikali zbog PDV-a na knjigu.
Nismo, valjda, imali vremena. Jer, trebalo je međusobno se blatiti, lijepiti etikete fašizma ili ”partizanštine” kojima smo zdušno jedni druge pokušavali diskvalificirati i diskreditirati.
Pazilo se i tko će dobiti neke od preživjelih nagrada, tko će koga gdje zvati da netko ne bi zasjenio druge, djelovalo se i po forumima i prostorima za anonimne komentare na portalima.
Sprdali smo se jedni drugima. I stvarnost nam se narugala. Pojeli su nas ”selebritiji” i ”influenseri”. Za doručak.
Kulturne rubrike su se skupile u pranju, prepustile prostor sportu i ”sceni”, žutilu koje promiče obline misteriozno slavnih. Postalo je važnije kojoj je ”selebriti” dami ”slučajno” ispala sisa na nekom velevažnom događanju ili što je odjenula, nego produkcija nekog kazališta prozvanog provincijskim zato što nije u velegradu.
Književnici su sretni ako se netko osvrne na njihovu knjigu, pa makar i površno ili negativno. Glumci su sretni ako ih pozovu na snimanje sapunica tijekom kojih će izgovarati umobolne replike nakazno napisanih scenarija. Znaju da će ih tek u sapunicama ili reklamama široka publika zamijetiti, da će tek zahvaljujući sapunicama pošteno zaraditi.
Jer, dok smo si mi međusobno kopali oči, oni kojima je umjetnost tek trivijalija, kojima ona nije jedini civilizacijski biljeg svakog društva, proglasili su nas parazitima, bezvrijednim individuama bez kojih se može.
I sad smo u čudu, nakostriješeni, a opet lišeni svih alata i sredstava za borbu koju smo suštinski prespavali. Bunovni se i dalje grizemo između sebe.
Eklatantno je to vidljivo u reakcijama proizašlima iz sraza između jednog filmskog redatelja i jedne influenserice. Mnogim kulturnjacima nije bilo dovoljno majčinski (očinski) stati na stranu mlađahne influenserice.
Smatrali su nužnim blatom unakaziti sve što je taj redatelj ikad stvorio, omalovažiti ga kao umjetnika. Svojim su ponašanjem ponudili stvarnosnu sliku stanja. Ili nam je možda dramatizacija objekta do granica pucanja u kulturnjačkoj krvi?
Možda su kolege na koje smo se okomili u jadu gori od svih odbjeglih lopova i razbojnika s dvojim državljanstvom, svih prevaranata na višoj razini, svih ratnih profitera, svih usustavljenih lažova, svih odnarođenih narodnih tribuna u službenim limuzinama, svih korumpiranih pravosudnih aktera, svih čarobnjaka imovinskih kartica, svih dužnosnika koji su nam satrali brodogradilišta, Željeznicu, koji svečano sijeku vrpce na otvorenjima kolektora, fontana, biciklističkih staza, dječjih igrališta, sportskih dvorana, otvorenjem svega izgrađenog daleko većim sredstvima od onih što ih kultura navodno ”siše” iz proračuna?
Šutnjom i uzajamnim blaćenjem smo došli do stanja kad zborno hvalospjeve govorimo i pišemo samo o kolegama koji su umrli, kolegama koji nam više nisu ”prijetnja”, o knjigama, dramama, pjesmama, filmovima pokojnika.
Živi kolega filmaš, redatelj odjednom tako postaje mizogini, netalentirani gad i žderač proračunskog novca, a influenserica PR i marketinška stručnjakinja, oboje sjajan poligon za medijsku samopromociju zgranutih kolega.
Jer, mediji vole svađe i prepucavanja, javna srozavanja.
I gnjevni smo, prokleto smo srditi na društvo koje smo zapravo i sami stvarali svojim nedjelovanjem ili šutnjom. Društvo ne nastaje ex nihilo, nego ljudskim djelovanjem, djelovanjem onih koji sudjeluju u njegovoj izgradnji.
Klipovi koje ubacujemo u tuđe kotače sudbonosno završavaju u našim kotačima. Dekonstrukcija suštine porodila nam je efemerno kao predložak. Svijet se preokrenuo.
Zato što smo to dopustili.
Piše ivana Šojat za Autograf
