Ne, nije to curenje informacija, već svjesni pokušaj oblikovanja presude javnog mnijenja prije no što je protiv nekog napisana bilo kakva optužnica.

Je li netko stvarno nasjeo na krokodilske suze predsjednika Milanovića, koji Hrvatićima danima ponavlja koliko je zabrinut jer su Plenkovićevi ministri, kako kaže – “poput zadnjih magaraca” dolazili u privatni klub posrnulog direktora JANAF-a? Jer, ako su namagarčeni ministri, namagarčen je i sam Predsjednik RH! No, to ne znači da nije umnogome u pravu! Piše Ivan Hrstić Večernji list

Naravno, ne njače magarac zbog sela, već zbog sebe. Pa tako ni Predsjednik Republike ne može pobjeći od činjenice da je uhvaćen s mrkvom u zubima. Pravi čovjek na krivom mjestu u pogrešno vrijeme. Milanović u prvi plan pokušava gurnuti doista skandaloznu činjenicu da je netko dopustio da se mjesecima nakon navodne primopredaje novca u klubu spektakularnog uhićenog menadžera prošetavaju ministri Plenkovićeve vlade. Kartajući belu i uživajući mezu. Još samo da utvrdimo koga su i kad animirale animir dame. 

No, njegovi vapaji sasvim sigurno bi imali više odjeka kad bi mogao priznati što je u stvari ključni ne njegov osobni već stvarni nacionalni sigurnosni problem: Netko u ovoj državi dobio je dozvolu nadzirati nekog potencijalnog lopova, pritom mu je pod mjere nadzora upao i sam nominalno prvi čovjek ove države – Predsjednik RH – i taj netko je uvjeren da može nastaviti nadzor kao da se ništa nije dogodilo, te navodno o tome do zadnjeg trenutka nije izvijestio ministra unutarnjih poslova niti predsjednika vlade. Nikoga! Kao što Milanović s pravom govori, netko tu vjeruje da je to njegova osobna prćija, da mu je ćaćino, da može što god hoće, pa tako i izvještavati javnost preko selektivno puštenih sočnih detalja u medijima.

Ne, nije to nikakvo curenje informacija, kako se obično govori, već planski pokušaj utjecaja na javnost i oblikovanja presude javnog mnijenja prije no što je protiv nekog napisana, a kamoli potvrđena bilo kakva optužnica. Plus oblik pritiska na osumnjičene te javno opravdanje za dugotrajno lomljenje pritvorenih u Remetincu! Oni medije koriste kao alat. Samo treba još utvrditi na kojoj razini se to stvarno događa, sa samog vrha ili negdje iz temelja državnog odvjetništva i/ili policije. No, ne treba imati mnogo iluzija, jer da nekom to stvarno smeta, davno bi to utvrdio.

Naravno, sladostrasni detalji iz Slovenske 9 tu su i da bi zamaglili stvarna pitanja, jer previše su slasni da bi ih mediji odbacili. Ta tko bi se odrekao takve vizualizacije hrvatske političke i druge elite! Ne mislim da je odlazak u klub sam po sebi nekakav krimen, vjerojatno je mnogima bilo teško odbiti pozive čak i ako su to poželjeli. No, kad vam sam PRH potvrđuje da se zbog važnih redovitih poslova baš tamo sasta(ja)o s načelnikom Glavnog stožera, tad doista ne znate bi li se smijali ili plakali. Ili plakali od smijeha. 

Nije Zokiju lako. Kod prve dame nema “aj’ pojedi ovo da ne bacim!”. Pa tako predsjednik kao neki dalmatinski brucoš željno očekuje kad će njemu ili nekom od kolega stići paket prepun delicija iz Dalmacije ili Slavonije da ga kolektivno drugarski unište. “Jed’te gospon’ pricidniče, nemamo pajceka!”. I što će predsjednik, dok ga prva dama čeka doma s paštašutom i šnitom crnog kruha, on jadničak s načelnikom Glavnog stožera jede u klubu – “jer je tako prak-tič-ni-je”. 

Zamišljamo sljedeću epizodu transkripata. Dok predsjednik oblizuje prste dodajući platu načelniku Glavnog stožera: “Uuu, dobar ovaj drniški pršut! Kažeš, opet ovi Baraci? Šaka jada ti Izraelci! Dodaj malo tog mišnog sira! A da mi ovaj put pokažemo Amerima srednjak i kupimo Rafale? Ma, najradije bih Amerikancima zapaprio eskadrilom Suhoja! To je pravi avion! Dragane, ostavi tu svinjsku glavu, nisi ti ovdje Tito! Evo ti ova glava od orade, da se ne baci!”

Srećom, izgleda, Sir Kovačevićeva cvjećarnica, ilegalna točionica ili što god to već bilo, nije bila ozvučena, pa ćemo ostati uskraćeni za stvarne transkripte hrvatskog Broja 1. No, što da je stvarno bila ozvučena? Smije li se Predsjednik RH naći u situciji da upadne usred mjera koje je sud odobrio za nekog drugog? Smije li netko –  ITKO! – prisluškivati Vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske, a da nije za to dobio izričito odobrenje odgovarajuće institucije? Naravno, u državi u kojoj bivši predsjednik vlade također čuči na remetinečkom čučavcu, apsolutno sve je moguće, pa tako i da novac nije bio namijenjen Kovačeviću nego nekom drugom. Isto tako, posve teoretski, da se novac bratski dijeli s moćnicima na samom vrhu. Ili da ide nekoj stranci.

No, s izlikom dokazivanja namještanja javnih natječaja neke tvrtke izlistane na burzi, mjesecima prisluškivati ili kolateralno nadzirati cijeli državni vrh, to je jednostavno nedopustivo. Predsjednik Vlade nema pravo to ne znati!

Isto tako, osim ako nema nedvosmislenih indicija da su osobno umiješani u korupciju, moralo se spriječiti posve nepotrebno izlaganje ministara i Predsjednika RH. Iako je to načelno doista teško povjerovati, čini se da Plenković doista nije znao. Jer teško da bi ponovno imenovao Kovačevića i dopustio da se njegovi ministri šetaju po klubu. Dakle, reklo bi se, Plenković nije namjerno namagarčio Milanovića.

No, Milanović je ovaj put potpuno u pravu! Barem onoliko koliko je on sam kao premijer bio u krivu. Jer u suštini nema nikakve razlike između njegovog uletavanja u mjere Uskoka i kako je u njih upala njegova prethodnica sa Pantovčaka.

Tako je to kad se družiš s polusvijetom, poručivao je Zoki Kolindi, obilno to koristeći i u kampanji. Sad mu se to vraća u lice! Da, istina, ona je mogla pretpostaviti da je Mamić “vruć kontakt” i rizičan prijatelj, jer je i prije privlačio pažnju istražitelja, dok Kovačevića nitko nije smatrao polusvijetom, no njegov klub očito jest bio sumnjivo polusvijetlo-polusjena u kojoj su se rado skrivali od očiju Hrvatića – a međusobno pokazivali i razmetali – mnogi moćnici, ili pak oni koji su to htjeli postati. 

Kao što se Kolinda trebala suzdržati, trebao je i Zoki. No, ako nisu prekršili zakon, premijer ih je u interesu nacionalne sigurnosti dužan zaštititi i od sebe samih. Doista, krajnje je vrijeme da se uspostave čvrsta pravila ponašanja, kako istražitelja, tako i njihovog potencijalnog plijena s vrha. Piše Ivan Hrstić Večernji list