O predsjedniku Milanović moglo bi se uistinu, svjedočeći stalnim, nervoznim i bahatim izjavama svašta napisati. Čovjeku nepojmljive izjave, izvan svake kontrole mogu ukazivati na puno toga, počevši od nekog straha i nesigurnosti do nemoći, kada se galamom pokušava isto prekriti. Nije to ništa novoga u ljudskoj psihologiji i ponašanju, a Milanović samo svjedoči tome.
Predsjednik, osim navedenog kontinuirano, počevši od vremena kada je bio premijer pokazuje i kako nikada nije mogao i neće moći razlučiti privatno od državnog pa, sva ta komunikacija kojoj javnost svjedoči kao da se odigrava na nekoj kvartovskoj klupici. Njegove političke pristalice okarakterizirale su Milanovića u predsjedničkoj kapmpanji kao čovjeka s karakterom no, karakter može biti i nezreo i narcisoidan i neurotski i histerični, što zasigurno nije obilježje ličnosti koje jedna država treba.
Zašto je Milanović toliko nervozan, napadački raspoložen prema pojedincima i grupacijama za sada je poprilična nepoznanica, i može se graditi samo na pretpostavkama, koje ruku na srce nikada nisu dobre jer davno je rečeno Hypotheses non fingo, ali ako postoje nejasnoće, a jasnoća nikada nije bila potrebnija tada prepostavka kao društveno uvriježen ili interakcijski ustaljen okvir komunikacije jedino preostaje.
Jedna od njih je zasigurno da je predsjednik bio član Kluba Dražena Kovačevićeva koji je u aferi Janaf završio u istražnom zatvoru, i oko kojeg se između svega ostalog sada raspliče mreža onih koji polako priznaju krivnju.
Druga pretpostavka bi se mogla vezati na činjenicu da Milanovićeva konzultantska tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o oko koje i danas postoje nejasnoće ima sjedište u zagrebačkoj Miramarskoj ulici 24, gdje je i sjedište Janafa pa se, naravno postavlja pitanje kako je od svih lokacija i raspoloživih poslovnih prostora sjedište baš na toj adresi i jesu li možda bili u poslovnom odnosu.
Boji li se Milanović da će nešto isplivati na površinu, da će se njegove ime negdje i u nekom trenutku isplivati i ugroziti imunitet nepovredivosti koji ima. Ako je tako, kao još jedna pretpostavka tada je strah u potpunosti opravdan, tada i sva ta galama i nekontrolirana komunikacija nalazi svoju psihološku podlogu, a i radi se o državniku koji se u posljednje vrijeme postavlja kao jedina moralna vertikala koja je u potrazi za istinom i koja bi mu se u konačnici mogla i obiti o glavu. Naravno, opet kao pretpostavka, jer kako je rečeno ranije, bez potrebne jasnoće, u rasvjetljavanju istine, drugo niti ne preostaje.
Mario Strinavić/demosmedia
