Više od 700.000 umirovljenika živi ispod granice siromaštva. Čak 5000 korisnika domova za starije moglo bi završiti na ulici, a svoje mjesto čekaju njih 70.000…

Grijanje, voda, struja i plin, pričuva za zgradu, i začas ode 1000 kuna prosječne hrvatske mirovine, koja iznosi 2500 kuna. Za cijeli mjesec ostane tek 1500, s kojima se treba prehraniti, platiti i poneki izvanredni trošak. Nema razonode, ne smije je biti, jer onda neće biti kruha. Više od 700.000 hrvatskih umirovljenika živi ispod granice siromaštva, s mirovinom manjom od 2700 kuna. Pišu 24sata

U tim životima nema slobode, nema zraka, samo nevjerojatna snaga odricanja, od svega.  

Ljudi koji su izgradili sve što danas imamo, pa i ono što je uništila privatizacijska neman – danas su sirotinja. 

Samo je oko dva posto hrvatskih staraca u domovima, ostali žive sami ili kod obitelji. Kad su sami, najusamljeniji su i zaboravljeni, jedino će im “društvo” često biti samo patronažna sestra koja će ih posjetiti ako su bolesni, nepokretni. Hrvatska je stvarnost, međutim, i to da jedna patronažna sestra brine o pet tisuća pacijenata. Da bi ih sve obišla – rodilje i bebe, bolesne starce, ostale pacijente, trebale bi joj od tri do četiri godine. 

U svim domovima za starije – javnim i privatnim – danas je oko 25 tisuća mjesta, od toga oko 11 tisuća u tri državna i 55 županijskih domova. U privatnim je domovima još oko 6600 kreveta, u obiteljskim oko 6100, a u udomiteljskim obiteljima još oko 1400. 

Samo je 11 tisuća mjesta u javnim, jeftinijim domovima, a 64 puta više je umirovljenika koji žive ispod granice siromaštva i kojima bi organizirana skrb sigurno bila spasonosna. No još gore – država, odnosno županije te domove subvencioniraju do pune cijene smještaja i svaki korisnik plaća jednako, a da se pritom uopće ne gleda kolika je njegova mirovina. Subvencionira se krevet, a ne umirovljenik, tako da istu cijenu javnog doma plaća korisnik čija je mirovina 7000 kuna ili šest puta manja. Da nije tako, odnosno da se uvede i neki dohodovni cenzus, ostajalo bi puno više novca za skrb izvan institucija ili za gradnju novih kapaciteta. 

Austrija je to riješila tako da umirovljenici dom plaćaju s 80 posto mirovine, 20 posto im ostane kao “džeparac”, a sve ono što je potrebno do pune cijene doma, subvencionira država. U Njemačkoj zaposleni pak plaćaju i doprinos za fond namijenjen kućnoj njezi staraca te je tamo ta mreža puno razgranatija i jača.

Cijene javnih domova kreću se od 3200 do 3800 kuna, privatni stoje od 3500 do 9000 kuna, cijena u obiteljskim domovima je, nadalje, od 3500 do 4000 kuna, dok je smještaj najjeftiniji u udomiteljskim obiteljima, od 2100 do 2800 kuna. Puna cijena javnih domova – zbog mnogo zaposlenih i veličine – kreće se i do 8000 kuna, što znači da država domovima nadoknađuje veliku razliku. Pišu 24sata

Istu će, subvencioniranu cijenu smještaja od recimo 3500 kuna, međutim, platiti bivši saborski zastupnik ili ministar s mirovinom od deset tisuća kuna, kao i tvornička radnica čija je mirovina dvije tisuće pa će obitelj morati dodati još oko tisuću i pol. A tko će do doma uopće stići, ovisi o tome je li se dovoljno rano prijavio. Ako se bivši zastupnik za dom “zapisao” sa svojih 65, deset godina kasnije će u njega i ući i dalje možda zdrav i čio. Ako tvornički radnik to nije učinio dovoljno rano i dom mu odjednom hitno treba, to će ići već puno teže. 

Svi koji si trošak doma ne mogu pokriti, moraju prodati imovinu, odnosno predati je državi, odnosno županiji na korištenje. Čekanja na privatne domove nema, barem ne više od tri mjeseca, ali je i njihova cijena puno veća. Na listama čekanja za javne domove je pak oko 70.000 ljudi, pri čemu ih je dio prijavljen za više domova.  

Zbog svega što se u obiteljskim domovima nedavno tragično dogodilo, iz Vlade najavljuju “rezanje” korisnika u njima, tako da ih po domu više neće moći biti 20, nego najviše 12. Uzme li se u obzir da obiteljskih domova ima oko 600, puta osam “odrezanih” korisnika po svakome od njih – to je gotovo 5000 ljudi koji bi trebali na ulicu.  

– Kamo će se smjestiti te ljude? I po kojim će ih se kriterijima izbacivati iz doma kao ‘višak’? Gdje će se, nadalje, zaposliti sve ono stručno osoblje koje bude višak, njegovatelji također? Medicinske sestre će možda i naći posao, jer su tražene, ali što je s njegovateljima? Osim toga, mnogi će obiteljski domovi morati staviti ključ u bravu jer im se neće isplatiti raditi s 12 korisnika – ističe Anamarija Šušković, voditeljica kataloga privatnih domova za starije. 

Rješenje je, ističe, zaposliti najmanje 50 inspektora – sad ih je samo deset za cijelu Hrvatsku – koji bi dobro pročešljali stanje na terenu i vidjeli koji dom s postojećim brojem korisnika zaslužuje ostati na tržištu, a koji treba ugasiti zbog kršenja propisa. Kontrola je s deset inspektora sad nemoguća, što su pokazale i tragedije u domovima. A s druge strane, kaže Šušković, ima jako dobrih obiteljskih domova koje će najavljeno rezanje uništiti, umjesto da budu primjer drugima.  

– Obiteljski domovi su, zapravo, naša dobra specifičnost i ne treba tu raditi rezove, nego urediti postojeće stanje. Život u manjim zajednicama je za starije ljude, posebno dementne, puno kvalitetniji nego u velikim ustanovama – napominje Šušković. U pripremi je i novi Zakon o socijalnoj skrbi kojim će se redefinirati kazne i mjere u slučajevima kršenja i nepoštovanja zakona. 

Demografske projekcije kažu da će Hrvatska za desetak godina imati samo 3,7 milijuna stanovnika, a od toga milijun starijih od 65, i samo pola milijuna djece mlađe od 14. U odnosu na popis stanovništva otprije gotovo deset godina, imat ćemo 213 tisuća više starijih osoba, a 150 tisuća manje djece. S ljudima treće životne dobi, koji su prepušteni sami sebi, sustav već sad nema kamo niti gradi nove domske kapacitete. Bit ćemo država staraca za koje – zemlje nema… Pišu 24sata