Trenutno je u Hrvatskoj zbog koronavirusa u samoizolaciji preko 11 tisuća osoba kojima je epidemiolog ili granični inspektor odredio ovu mjeru. Radi se. Uistinu o velikoj brojci za jednu, po broju stanovnika malu zemlju koja će ostaviti posljedice na cjelokupno gospodarstvo. 

Naime, u slučaju izrečene mjere samoizolacije osobama koje su u radnom odnosu, ako se nisu drugačije dogovorile sa svojim poslodavcem pa rade od kuće, troškove bolovanja pokriva HZZO. Za razliku od bolovanja na teret poslodavca kod kojeg se plaća umanjuje sukladno kolektivnom ugovoru, radnom ugovoru i zakonu, naknada koju će osiguranik dobiti od države za vrijeme provedeno u samoizolaciji ne može biti veća od 4.257,28 kuna mjesečno. U prijevodu, oni zaposlenici koji inače imaju veću plaću od 4.257 kuna, dobit će osjetno manju naknadu od one koju bi dobili za bolovanje koje plaća poslodavac i kod kojeg naknada za prva 42 dana iznosi u pravilu 70 do 100 posto plaće. Slično vrijedi i za zaposlenog roditelja djeteta kojem je utvrđena samoizolacija. Roditelj ostvaruje pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti koja od prvog dana tereti sredstva HZZO-a.

Bitno je također i napomenuti da  osiguraniku naknada plaće na teret HZZO-a u visini propisanoj Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, pripada samo pod uvjetom da prije dana nastanka osiguranog slučaja na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće ima ostvaren staž osiguranja, što znači da radi najmanje 9 mjeseci neprekidno ili 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine. Ukoliko osiguranik ne ispunjava taj uvjet, pripada mu naknada plaće u iznosu od 25% proračunske osnovice za puno radno vrijeme, što iznosi 831,50 kuna (proračunska osnovica za 2020. godinu 3.326,00 kuna x 0,25).

Konkretno, HZZO je dosada isplatio preko 29.709.395 kuna za troškove naknada plaća za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog samoizolacije. S obzrom na trenutnu epidemiološku situaciju u kojoj je za očekivati povećanje broja osoba u samoizolacijii troškovi će se povećavati, što će znatno opteretiti državu.  S druge strane iznos koji se dobiva u samoizolaciji i neizvjesnost u kojoj se nalazimo zbog ove epidemije zasigurno će promijeniti navike potrošnje te istu smanjiti, što će utjecati na cjelokupno hrvatsko gospodarstvo, jer ako nema potrošnje nema ni jedne  od najvažnijih mjera ekonomskog uspjeha i jednog od ključnih pokazatelja životnog standarda.  Krizna razdoblja navode potrošače da donose racionalnije odluke o potrošnji i štednji, da podmiruju osnovne potrebe, uskračuju si odlaske u restorane, kafiće, u kazališa, kina, što će se zasigurno reflektirati na ove, ali lančano i na druge sektore u gospodarstvu. Kada govorimo o samoizolaciji postoje tvrtke koje su gotovo  ostale bez radnika i upitan je, ne samo nastavak  poslovanja već i opstanak na tržištu.

Da je ova situacija s pandemijom razorna za državni proračun pokazuju i podaci Ministarstva financija iz kolovoza ove godine. Dvomjesečno zatvranje dijela ekonomije od sredine ožujka do sredine svibnja odrazilo se na prihod i rashode. Prihodi proračuna u prvih šest mjeseci iznosili su oko 60,4 milijarde kuna, a rashodi 77,1 milijardu kuna iz čega je razvidno da je da je proračun završio u minusu od 16,7 milijardi kuna. Ovakva situacija sasvim je izvjesno, nastavit će se i do kraja godine. Minusi će se, naravno, pokrivati zaduživanjem, tako da nas ove godine očekuje eksplozija javnog duga. Pad BDP-a prema dosadašnjim službenim prognozama Vlade, trebao bi iznositi 9,4 posto, dok će se javni dug popeti na 86,7 posto, odnosno 314,5 milijardi kuna. Prognoze pojedinih analitičara još su pesimističnije, te kažu da bi javni dug mogao prijeći i 90 posto BDP-a, što bi bila rekordna razina.

Nadalje, otvara se i pitanje koliko je zapravo Hrvatska spremna odgovoriti na promjene koje se događaju. I prije ove pandemije na globalnoj  razini poslovno okruženje je bilo  i više nego izazovno, od tehnoloških i tržišnih promjena, promjene potrošačkih navika,  konkurencije i sl. Živimo i poslujemo u svijetu promjena,  nesigurnosti i složenosti  koji zahtijevaju brzu  prilagodbu u kojoj se Hrvatska nije ni prije snalazila, odnosno teško je  odgovarala na izazove. Činjenica je da kotač ne staje, tehnologija se razvija, kompanije se udružuju kako bi opstale na tržištu, osmišljavaju se strategije za veću konkurentnost, osmišljavaju se razvojni trendovi europskog menadžmenta i trijade preko regionalnih i globalnih ekonomskih integracija, brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava, jer niti jedan od njih nije potpun. Niti njemački socijalni sustav koji je do sada uspješno spajao ekonomska dostignuća i socijalnu stabilnost, ali na račun povećane nezaposlenosti pa i zatvorenosti tržišta radne snage.Niti japanski humani sustav koji, iako za sad uspješan ipak podložan recesiji. Niti američki koji sa svojim karakteristikama profit- centred, shareholders sovereignty prelazi u ocvalu fazu, i koji uglavnom dobro funkcionira samo u vrijeme prosperiteta. No, ravijenije zemlje se uspješnije prilagođavaju jer u im ne nedostaje znanja  o provođenju promjena, ali i svijest o važnosti dobre pripreme za njihov uspjeh. U Hrvatskoj gotovo sve organizacije navode da ‘nemaju vremena’ za pripremu promjena, jer ona treba zaživjeti što prije, što ukazuje na suštinsko nerazumijevanje same njene  njene prirode.  Za opstanak neke tvrtke oduvijek je bilo važno imati rezervnu strategiju poslovanja za razne krizne situacije ili unutar iste održavati stalnu fleksibilnost za brze promjene i prilagodbe. Ako navedeno izostane kriza ih može dovesti u trajni osjećaj bespomoćnosti i pasivnog prepuštanja vanjskim okolnostima, što je najpogubniji scenarij za njihov opstanak. Tako je i s državom i njenom strategijom koju mora imati za krizno, ali i za postkrizno razdoblje.  Bilo kakve precizne prognoze teško je davati, ali ono što sa sigurnoću možemo reči  da će oporavak primarno ovisiti o trajanju te promjenama intenziteta pandemije koronavirusa te mogućnosti prilagodbe promjenama koje se događaju na tržištu. Piše Snježana Nemec/ Demos Media