Istrebljenje do 2% rejtinga: Kako je, na skromnoj fešti na Ibleru, svečano oplakan SDP…

Foto:Screenshot

Može li biti slikovitije simbolike u vezi sa SDP-om nego što se skupilo u prizoru udovice Ivice Račana koja neki dan ulazi i kratko se – kondolirajući – zadržava u mauzoleju socijaldemokracije na Iblerovu trgu, tamo gdje se nekoć pisala nekakva politika, a danas se možda još ispuni kakav putni nalog ili narudžbenica za catering. Piše: Nino Đula Jutarnji list

Udovica u ovoj prilici dolazi sa zaštitnom maskom umjesto koprene, ali drugo je sve isto kao na uobičajenom žalovanju.

Tu je ucviljena rodbina koja se međusobno slabo podnosi, tu su insignije preminule stranke, broj uzvanika ograničen je identično kao na sprovodima – ne više od 35 – tu je nekoliko govornika s umjerenim, svečanim, lijepim riječima uspomene na pokojnika, a sigurno i kakav cvijetak.

Komemoracija SDP-a, koja je zavaravajuće nazvana obilježavanjem 30. rođendana, protekla je, vidi se po medijima, dostojanstveno: glavni uzvanik (Milanović) uspio se suzdržati pa u tom tužnom času nikoga nije zabještimao, a pojedini članovi tugujuće familije (recimo, Bernardić ili Ranko Ostojić) odlučili su žalovati od kuće i zamolili biti pošteđeni izraza suosjećanja.

Taj je događaj ostao u sjeni, ali ne zato što bi ga itko htio prešutjeti, nego stoga što su sjene jedino što se i dalje vidi pod tom nakupinom “giganata” koji su se baš momački uprli dokrajčiti stranku, razvlačeći tu političku crkotinu svaki na svoju stranu, do iznemoglosti, ili dok god se ne raspadne u stotinu komadića, što će valjda svakome od njih biti konačna zadovoljština za nedovršene, poluispunjene političarske karijere i nedohvaćene ambicije.

SDP već odavno nije politika, nego čekaonica. “SDP R.I.P. – rovarimo i podmećemo”.

Peđa Grbin, da SDP kojim slučajem već nije umro, bio bi, kakav je – takav je, dočekan i podržan kao Biden kod američkih demokrata: u stilu, nije genij, ali u ovom strašnom času mogao bi nešto malo pripomoći. Naprotiv, nad nesretnog Grbina odmah se prijeteće nadvio, s jedne strane, očuhinski autoritet “izvanstranačkog” navijača Milanovića (koji sve zna bolje i poslije njega potop), a s druge aktivni bojkot svih vrsta i podvrsta poraženih ili potisnutih u stranci. On osobno u tome se zasad snalazi kao ljama u liftu. Grbinov potpredsjednik stranke Ranko Ostojić, recimo, otvoreno pokopava SDP, uz zvuke klecanja s Lovrinca, ali ne s argumentima građana ili glasača, nego s primjedbama ogorčenog dužnosnika kojemu nove rukovodeće generacije ne daju dovoljno značaja. Šmrc.

Svakome je već jasno – pa valjda onda i Grbinu – da veliki dio “SDP-a u stečaju” već aktivno i vrijedno radi na propasti, to jest na izbornom neuspjehu na proljeće iduće godine i u taj perverzni posao ulažu bitno više napora i energije nego, ne daj Bože, u to da bi stranka uspjela, a novo se rukovodstvo potvrdilo i dokazalo. Da se nastavlja isti onaj proces s kojim je godinama malo-pomalo ispraćan nikad željeni predsjednik Davor Bernardić.

Misao vodilja i dalje je otprilike ova: samo sporedan, još bolje marginalan SDP je dobar SDP. Ni posljednji unutarstranački izbori, na kojima je Grbin uvjerljivo pobijedio, nisu zapravo bili obračun s tim dugogodišnjim destruktivnim procesom, nego samo pokušaj uzimanja predaha i pregrupiranja za nastavak rušilačkog kaosa i istrebljenja do dva posto rejtinga, vjerojatno odmah poslije lokalnih izbora. Pojedinci su tu, poput Rajka Ostojića, čak bili sasvim iskreni: “malo ću se izmaknuti, vraćam se poslije lokalnih izbora”.

Jednostavna je logika stratega SDP-ova polaganog ali sigurnog ugasnuća: ljudi, HNS je konačno nestao i sad je zadnja prilika da taj genijalni politički prostor zauzmemo i iskoristimo.

Iz tog paradoksa logično onda izlaze različite urnebesne i apsurdne konstrukcije, poput one da će SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba možda zaista na koncu biti šef zagrebačkog SDP-a Gordan Maras. Pa jasno, svi su “argumenti” u prilog takvom kadrovskom odabiru. Prvo, dobro je da Maras to bude prije svega zato što to Maras dugo želi. Drugo, nije loše da on to bude jer bi ga se tako zagrebački SDP najlakše riješio nakon lokalnih izbora. Odgovara i Bandiću da to bude baš Maras, ne trebamo objašnjavati zašto. Svidjelo bi se i HDZ-u jer bi njihov, vjerojatno također “ukrasni” kandidat pored Marasa manje stršao. Izvrsno je i Tomaševiću, ma kao da su ga pitali da sam odabere protukandidata s “ljevice”. Zabavno, naravno, i Milanoviću; imat će nove šale za veselo društvo oko ostataka ribe iz Dalmacije.

Loše je jedino SDP-u.

Ali što to ima veze kad je, pokoj mu duši, ionako već preminuo.