Što zapravo znači koncept “takav sam” ili “takva sam” koji nerijetko čujemo. Još gori oblik ovakve postavke koja izgleda kao rukopis koji još nije konačno redigiran je „takav sam i gotovo“, i koji se pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja, u kojem se vlastito ja i njegovi prohtjevi shvaćaju kao jedino mjerilo, i koji ne daje prostor bilo kakvoj promjeni unutar sebe, ali i promjeni u nekom odnosu, bez obzira o kakvom se radi. To su ljudi oko nas, naši poznanici, kolege, susjedi, naši partneri koji će vam „davati“ sebe kao takvog bez pomaka, uz sav arsenal postupaka koji izazivaju nezadovoljstvo. To je izostajanje kompromisa kao današnje nužnosti ili naprosto modusa postojanja koji se manifestira i kroz ulazak u tramvaj i dizanje nekome, iako uopće nisi raspoložen za tako nešto, i čiji izostanak dovodi i do mnogih problema.
Kada govorimo o kompromisu ne govorimo o ispiranju nečijeg mozga, nekog kompromitiranja samog sebe ili odustajanja od samog sebe, već pokušaja da se ti naši odnosi dovedu u ravnotežu. To ne znači da nekoga mijenjamo već da molimo ili tražimo određene i uglavnom sitne ustupke koje u osnovi ne koštaju ništa.
Govorimo i o razumijevanju odnosa ili koncepta u tom istom odnosu koji sadrži tebe, mene i nas. Imaš svoj prostor samo za sebe i ja u njega ne ulazim. Imam i ja svoj prostor u koji ti ne ulaziš, iako si dobrodošao. Imamo i naš prostor koji govori o nama, o svemu što jesmo, i u kojem se osjećamo dobro, ali i u kojem rješavamo zajedničke probleme. Govorimo o prilagodbi koja je zapravo viši oblik racionalizacije gdje se i naša predstava kompromisa mijenja. U osnovi vrlo se malo daje, a puno dobiva, što nikako nije moguće s postavkom jednog od nas – takav sam.
Radi li se o odnosu muškarca i žene, prijateljskom odnosu, odnosu političara i nas tako je svejedno jer model ponašanja- takav sam pokazuje i nerazumijevanje da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru, i da ono što je ukočeno, da ne kažem zatucano nije dugotrajno, ali dovoljno trajno da drugima izmijene život.
Može li se politici bez kompromisa? Ne može. Bilo kakvo inzistiranje i neodstupanje, ne samo da nije dobro završilo za onoga tko je uvjetno rečeno govorio – takav sam i ne odstupam, već je bio i u gubitku jer nije mogao ostvariti svoj cilj. Malo racionalniji pristup u ovom slučaju kompromis doveo bi ga barem do jednog dijela tog cilja. Drugim riječima malo dam, malo uzmem i račun postaje gotovo besprijekoran. Tako je i s korona virusom. Ne volimo maske, nerviraju nas, nije prirodno, ne nalazimo logiku, odustajemo od onoga što jesmo, ali u većini slučajeva pridržavamo se mjera, što zbog sebe, što zbog drugih. Tako je i s ekonomijom i svim tim pregovorima kroz povijest oko visine nadnica, kolektivnim ugovorima kojim se bave sindikati i država i koji završavaju kompromisom. To ne znači i da se za kompromis kako je rekao Asbjørn Wahl preklinje već da imate dva jaka partnera koji ne mogu, uvjetno rečeno pobijediti jedan drugoga.
Kada govorimo o nedostatku kompromisa govorimo zapravo i o pasivnoj slobodi. Svijet slobodnih ljudi koji su slobodni sve dok ništa ne rade jer oni su to što jesu i gotovo, nema dalje. Ovakva sloboda ograničena je na ravnodušno traženje određenih elemenata koji će im pomoći da žive ugodan život, ali bez ikakvih obveza prema drugome; sve u svemu, ne ulaze u bilo kakav rizik koji donosi promjene i rješava upitne trenutke stabilnosti.
Možemo bez problema govoriti i o izostanku elementarne pristojnosti kojom u osnovi povređujemo druge, njihovo dostojanstvo kao jak osobni i društveni stup. Jer ako prihvaćaš koncept- takav sam nije te u osnovi briga što nekome ne odgovaraš na poruke, što zoveš samo kad tebi odgovara, što postavljaš svoja pravila kao jedina moguća, ne pitajući se što drugi misli ili kako se osjeća.
Problem u osnovi nastaje, a s njim i nemogućnost rješavanja ovog koncepta zbog nerazumijevanja da je isti vrlo često plod našeg ega i da kompromisom ne gubimo sebe, već otkrivamo malo boljeg sebe.
Postoje li trenutci kad se kompromis odbija u ime nekih viših vrijednosti i ciljeva? Postoje, naravno. Treba li se ponekad predati dictumu “Neka bude pravde makar nebo palo? Treba no, to je već neka druga priča.
Snježana Nemec/ Demos Media
