Pitanje za Pupovca i društvo: koji su to Srbi ubijeni 17. ili 18. studenog, a da se njima već ne odaje počast u Koloni sjećanja?

Hrvatskim ministrima trebalo je mnogo više hrabrosti za NE doći u Vukovar nego što je trebalo za doći doći u njega. Zato ne iznenađuje da ih je najavljeno čak šest, čime su još jednom poslali poruku da su epidemiološke mjere u Hrvatskoj rastezljive kao odbačena žvakalica na suncu. Piše Ivan Hrstić Večernji list

Ključna poruka poslana je nekoliko dana prije. Iako su iz Vlade i njenog stožera “odvažno” najavili da će moći biti prisutno najviše 500 sudionika, u istom dahu to su relativizirali pridodavši da ih nitko neće brojiti te da će zapravo moći doći – svatko tko to poželi. Na koncu, došlo ih je možda i 5.000!

Da, lako je reći “ne dolazi”, ali srce svejedno vuče one koji svake godine dolaze na hodočašće. Oni koji se nisu bojali srpskog metka ne strahuju od kineskog virusa –  ili im je ispod časti ostaviti takav dojam. No, kolona sjećanja sasvim je lijepo mogla i bez te trećine hrvatske vlade, ili barem bez onih među njima koji nisu dolazili sve dok nisu postali dužnosnici. A mogla je očito i bez delegacije SNV-a, koji su svoj hvalevrijedan čin dolaska u Kolonu sjećanja dan prije okaljali puštanjem vijenca u Dunav samo za poginule građane srpske nacionalnosti. Pitanje za Pupovca, Miloševića i društvo: koji su to Srbi poginuli 17. ili 18. studenog, a da se njima već ne odaje počast u Koloni sjećanja? Među Hrvatima u opkoljenom Vukovaru, poznato je, stradanjima je izloženo i mnoštvo Srba, bilo ih je i među hrvatskim braniteljima. Hrvatska se i njima svake godine klanja, jednako kao i Hrvatima i svim drugim nacionalnostima! Odgovor: Jedini ubijeni Srbi kojima se u Vukovaru na taj dan inače ne klanja su među koljačima koji su ubili taj grad i divljački pregazili njegove branitelje!

Ako se pak radi o odavanju počasti civilima Srbima ubijenima na neke druge dane, a takvih pojedinačnih zločina je bilo, puštanje vijenca za njih uz današnji dan moglo bi se iščitati kao svjesno stavljanje tih smrti na povijesnu tezulju te provokativni pokušaj relativiziranja, pa čak i opravdavanja jednog zločina drugim. Zašto, dakle, baš danas?

Isto tako, što nama znači klečanje Vučićevog izaslanika na Ovčari, pa makar to bila i visokomoralna osoba poput Verana Matića, sve dok taj isti Vučić nije napravio baš ništa kako bi se otkrila sudbina nestalih vukovarskih branitelja i civila? Tako da je očito i ova prigoda za nekakav “povijesni” iskorak u “miješenju pogače” prokockana.Piše Ivan Hrstić Večernji list

No, za toksičnu atmosferu u ovo maglovito vukovarsko jutro ipak je mnogo zaslužniji “kineski” virus. Točnije, naš odnos prema njegovim žrtvama, koje još uvijek padaju svuda oko nas. Bilo je sasvim predvidivo da ćemo upravo ovu srijedu zabilježiti dosadašnji rekord u broju zaraženih širom Hrvatske: 3251. Više nego svaki treći testirani! Što znači da je zaraženih u stvarnosti mnogo više, te da će pritisak na bolnice nastaviti rasti kao u ekspres loncu.

U Europi koja stenje pod “lockdownom”, Hrvatska je doista apsolutni raritet. Jedna od rijetkih država koja i dalje bilježi rast broja zaraženih, hospitaliziranih, na intenzivnoj njezi, trenutačni tjedni trend je na 1000 umrlih mjesečno, a bez ikakvih odlučnih poteza kako bi se ograničilo nepotrebna okupljanja. Dok druge europske vlade pokušavaju sve što mogu, ograničavajući okupljanja članova više kućanstava na 3, 5 ili 6, hrvatska vlada amenuje događaj u kojem je samo redara više od 300! Jasno je, unaprijed se računalo na četveroznamenkasti broj sudionika iz svih krajeva Hrvatske.

Naravno, bilo nezamislivo zabraniti vukovarsku kolonu te na nacionalni blagdan u Vukovaru provoditi nekakav policijski sat. To svakako nitko nije ni tražio, no, Vlada i stožer ponovno ispadaju smiješni, vojska redara pokazuje se posve suvišnom, nitko nije ni pokušao uspostaviti red, nisu bili kadri sugerirati ni maske onima koji ih nisu nosili, a kamoli formirati najavljene grupe po 25 ljudi s razmakom od 50 metara! Kako će i s kojim autoritetom stožer sutra, ako bude potrebno, od hrvatskih građana zahtijevati da se ne druže ili čak da ostanu u svojim domovima? Piše Ivan Hrstić Večernji list