MASAKR NA OVČARI Riječi od kojih je zadrhtala Hrvatska: Nema ih više… a među ubijenima i trudna žena i tri dječaka…

Foto by demosmedia

U studenom 1991. Hrvatska je zadrhtala od tri riječi: ”Pao je Vukovar”. A onda, devet mjeseci kasnije, nove tri riječi od kojih su, ionako drhtava i bolna srca koja su uzalud čekala, gotovo prepukla: ”Nema ih više”. Za direktno.hr piše Tanja Belobrajdić

Nakon posljednje razmjene zarobljenika u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, te izlaskom iz zarobljeništva, među ostalima, i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je na vidjelo počela izlaziti istina o strašnom ratnom zločinu na Ovčari. Toga je dana Zdenko Novak, preživjeli svjedok masakra, obiteljima koje su među razmijenjenima uzalud tražile svoje najmilije, kroz suze rekao: ”Nema ih više”.  

Istina o strašnom, nezamislivom zločinu, počela je izlaziti na vidjelo… 

Nakon sloma obrane Vukovara, 20. studenog 1991. godine, u vukovarskoj bolnici srpske vojne snage, grubo prekršivši sve odredbe Ženevske konvencije, izvršile su tzv. trijažu te između 250 i 270 ranjenika, medicinskog osoblja, civila i branitelja iz vukovarske bolnice deportirale na farmu Ovčara, otprilike pet kilometara južno od grada. Tamo su ih pripadnici JNA i različitih paravojnih formacija potpomognutih lokalnim četnicima tukli i mučili satima te naposljetku, žrtve u skupinama do 30 osoba odvodili do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali, a njihova tijela zakopali u masovnoj grobnici.

Iako se službeno navodi kako su strijeljanja započela u 21 sat, veći dio svjedoka i izvršitelja u svojim iskazima navodi kako su egzekucije započele već oko 18 sati te su se nastavile do jedan sat iza ponoći, sljedećeg dana. 

Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. U prosincu 1992. te ožujku 1993. dr. Clyde Snow i njegov tim rade prva probna istraživanja grobnice, no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu.

Dana 31. kolovoza 1996. godine ekshumacija osoba zločinački pobijenih na Ovčari napokon je započela i trajala je sve do listopada iste godine.

Tijekom četrdeset dana ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih dvjesto, dvije žene (Ružica Markobašić, koja je bila u petom mjesecu trudnoće i Janja Pothorski), tri dječaka mlađa od 18 godina (Igor KačićTomislav Baumgertner i Dragutin Balog),  od kojih su sva trojica imali sestre, a čak dvojica su imala sestru blizankinju (Igor Kačić i Tomislav Baumgertner), tri oca sa sinovima (Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran MeđešiKarlo i Željko Rohaček), dva rođena brata, Tomislav Vladimir Kolak itd.

Najmlađa identificirana žrtva bio je Igor Kačić rođen 1975., a najstarija Dragutin Bosanac rođen 1919. godine. Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Još 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna. 

Da barem jednu njegovu kost mogu sahraniti dok sam živa…
 

Među onima koji i dalje traže svoje najmilije je i Kata Križan, majka Drage Križana.
https://direktno.hr/direkt/drago-krizan-pripadnik-vukovarske-vojne-policije-mucki-ubijen-na-ovcari-jedina-zelja-njegove-majke-je-pokopati-barem-jednu-njegovu-kost-dok-je-ziva-163967/

Kata Križan, danas teško bolesna, kroz suze je ispričala: ”Kada je Drago bio momak i odlazio na put s košarkaškim klubom, uvijek sam se brinula. Čučnula bih pored kapije i plakala i gledala za njim dokle god sam u daljini mogla vidjeti džon njegovih patika kako koračaju. Posljednji put sam ga vidjela tri mjeseca prije negoli je ubijen. Sada još samo jedno želim, da barem jednu njegovu kost mogu sahraniti dok sam živa”.

U Beogradu, tijekom suđenja za Ovčaru, Jovica Perić i Ivan Husnik koji je prezime promijenio u Atanasijević, oba optužena za zločin počinjen na Ovčari, spomenut će u svojim iskazima kako su u posljednjoj grupi zarobljenika koja je ostala u hangaru, kada su svi ostali već bili pobijeni, vidjeli i Dragu Križana. 

Pronalazak posmrtnih ostataka Milana Grejze, pripadnika MUP-a, prijeratnog zapovjednika prometne policije,  https://direktno.hr/direkt/posljednje-zrtve-s-ovcare-prica-o-milanu-grejzi-146661/  i dalje očajnički čekaju njegova majka, supruga i sin.

Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od gore spomenutih optuženika, Ivica Husnik, koji je promijenio ime u Ivan Atanasijević, izjavit će kako se iz hangara sjeća Milana Grejze, obučenog u traperice i bijelu majicu s kapuljačom, što odgovara opisu kojeg su dali svjedoci iz bolnice, a koji su Milana vidjeli prije zarobljavanja. Izjavit će kako ga je vidio i po povratku “s rupe”, gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, ponovo u hangaru, među posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će kako ga je dobro zapamtio “jer je bio dobar s njim, jer su bili gotovo komšije”. Izjavit će da je tu vidio i neke druge ljude s kojima je također bio “dobar drugar”.

Među tima s kojima je bio ”dobar drugar”, a koji se još uvijek vode među nestalima, osim Drage Križana i Milana Grejze su i Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav GašparTomislav Lojdl čije se ime ne nalazi ni na jednom popisu, Ante BodrožićZvonimir Ćaleta, otac i sin  Ivan i Zvonko VulićDamir Kovačić itd. 

Pretpostavlja se kako su ti zarobljenici, nakon što su mučeni, zlostavljani i ubijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela su nakon nekog vremena iz tog kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju. Posmrtni ostaci spomenutih iz te grupe, iako se za njima intenzivno traga, još uvijek nisu pronađeni.