Jedan život ponekad je premalo za sve što želiš učiniti, a ponekad previše za sve što ti donese. Takav je kakav je, naš je. Određen unutarnjim socijalno – psihološkim i vanjskim socio-kulturnim uzrocima koji dovode do poimanja samog sebe i okoline, posljedično i našim izborima, ali i onim dijelom na koji jednostavno ne možeš utjecati već strpljivo čekati kao korak do svitanja da se odvrti sam po sebi, jer što god poduzimali, na koji god način djelovali stvari se ne mjenjaju ili se mjenjaju na gore.
Svi smo osjetili da što se stvari brže kreću, one postaju sve zbrkanije, a crte razdvajanja ili razlikovanja sve se više zamućuju, i najvjerojatnije se pitali koja je to točka otpuštanja i postoji li uopće. No, onaj tko je otpustio i „predao“ u ruke život nekoj višoj sili zna da trenutna uloga promatrača vlastitog života ima smisla.
Otpuštanjem shvatiš da se taj ciklus, ponavljanje stanja u svom slijedu kroz određeno vrijeme zatvara neku vrstu kruga. Naravno, netko nosi teži, a netko lakši križ pa dok čekaš i osluškuješ reprizu sonatnog oblika, čini ti se kako su ovi drugi stalno u nekoj lijepo definiranoj životnoj misiji- ja sam leptirić i pustite me da krilima lepršam i medenim sokovima se opijam no, nije tako jer kad upoznaš te ljude shvatiš i zašto im je dan lakši križ. Sve što bi bilo teže od danog ne bi dobro završilo. Slomili bi se. Treba se moći nositi sa tom simptičnom radnjom života koja ti smjesti kad se najmanje nadaš i u obliku kojem se najmanje nadaš.
Oduvijek su naše želje i čežnje uzmicale, krivi ljudi su ulazili u naše živote pa i oni koji nastupaju s pozicije moći, i u svemu vide čistoću dobrih običaja prelaženja granice, zagriženi granit postavljao je oduvijek pitanja- zašto baš ja. I kad se sve to u jednom trenutku posloži bez tebe, čovjek shvati da niti jedan trenutak nije uzmaknuo Njegovoj pozornosti, višoj sili, svemiru, da ono što je trebalo biti naše, bit će, ono što je trebalo biti doći će na svoje mjesto, ono što je ispravno će se osjećati ispravno i neće ga se morati prisiliti. Što više razumijevaš pa i sve te naše nade i sumnje, hrabrost i malodušje, um i bezumlje, aktivnu silu i tupu ravnodušnost – sve što se na kraju slijeva u zbor bezizalaznog očajanja kao rezultat stoljetnog napora čovječanstva i suvremenog društva koje je zapalo u sljepu ulicu, lakše ćeš prolaziti životom.
Nismo stvoreni da svoj život u muci provodimo, kao što nismo ni stvoreni da se stalno radošću opijamo. Tu smo da bi iz svega izvukli najbolje. Tu smo kao Viktorija, Glad, Pan, iz Hamsunove trilogije, evanđelja modernizma, gdje se isprepliče lirika i epika, gdje dominira iracionalnost, gdje Pan govori o čovjeku koji na bolan način shvaća kako je čovjek postao bolesno dijete grada, a stapanje s prirodom postaje nemoguće, gdje Glad i siromaštvo pjesnika dovodi do ludila, gde Viktrorija na kraju, ipak pjeva himnu ljubavi.
Otpuštanje nije niti odustajanje niti predaja niti iskazivanje nemoći, već dopuštanje da napustimo stari koncept pogleda na svijet i na nas same, da zatražimo vlastito pomilovanje za vlastite zgužvane misli, odmorimo od drame nemira i umirimo vlastiti um, da ponekad i razumu dopustimo da šuti, i da mirno i usredotočeno, sa jednostavnošću i jasnoćom prolazimo kroz ovaj život i ova složena vremena.
Metaforički, kao da govorimo o neprijatelju koji koncentrira snage. Pripremamo se, borimo se protiv njega, izbjegavamo ga tamo gdje je jak, a onda ga razljutimo i zbunimo, jer se više s njim ne borimo ili borimo otpuštanjem. I kad se neprijatelj opusti, zamorimo ga. To se zove dobiti bitku i postati jači, otpuštanjem.
Snježana Nemec/demosmedia
