Sve će proći, ali tuga ostaje, kao i dugoročne posljedice katastrofalnog potresa koji je napatio lice zemlje i narod Petrinje, Siska, Gline, okolnih mjesta i sela. Pričaju nam dalmatinski chefovi koji su kuhali za ljude što su u najdužim sekundama u životu izgubili dom, kako su se tuge i žalosti nagledali kao nikada u životu. Kao i snage ujedinjene Hrvatske koja se kao jedno tijelo digla da bi iscijelila ranjeni kraj. To se ne zaboravlja, vele nam dalmatinski kuhari iz Udruge Chefs Club Croatia Split, koji kažu kako je potres promijenio sve, i ljude i kraj.

– Drugi, taj katastrofalni potres, i naknadno puno manjih i većih je toliko oštetio građevine da nekima više spasa neće biti. Puno će se toga rušiti, neke kuće, onoliko koliko smo vidjeli tijekom boravka u Petrinji, više se neće moći obnoviti. Potres je neke raštimao do samoga kraja. Kada se zemlja smiri puno toga će se morati dizati doslovce iz pepela. Kada smo mi došli, i to odmah nakon potresa, sve je izgledalo zlokobno. Miris razrušenog grada, buka iz zemlje, suze, očaj, vriskovi, šok, prašina koja se kao oblak digla nad gomilama betona, žbuke, opeka, magla što se spustila na hladno jutro. Užas. Krenuli smo s poletom, s nadom da će to biti kraj tragedije i kako će brzo nastupiti obnova. Ali priroda je varljiva, koliko mi htjeli ona tjera svoje. Naumila je srušiti, srušila je. Tragično je bilo gledati taj kaos – vele nam dalmatinski kuhati svjedoci petrinjske i sisačke tragedije. Piše Slobodna Dalmacija

Dalmatinski ljudi u bijelim kutama su u pokupskom kraju od samog početka, u prvih devet dana za unesrećeni narod su na petrinjskom trgu skuhali oko 50 tisuća obroka. I sada je dio članova splitske udruge na petrinjskom terenu, i ostat će tu dok god bude trebalo. Iz humanitarke, sada već slavne teće kojoj je sudbina namijenila posebnu životnu priču, potekle su slasti gurmanluka. Kuhalo se dan – noć, nosilo, dijelilo na sve strane. Ispočetka je, veli chef Duje Pisac,vladao kaos, ali kako su dani prolazili počeo se uvoditi red, stvarati plan djelovanja. Pristizali su im malo pomalo i drugi kolege s kontinenta koji su prisnažili cijelu priču. Ni odluka Vlade da brigu oko kuhanja preuzme tvrtka Pleter nije im promijenila plan. Na terenu se ekipa stalno mijenja, dočim jedna ode kući, druga se iz Dalmacije vraća na volonterski posao. Ali ima nešto što se pretvorilo u hladni tuš.

– Bio je to val zajedništva. Svi smo bili kao jedan. Ekipa koja je igrala kao urica, mi s juga, kolege sa sjevera, mi s mora, oni s kontinenta. A onda su počele podjele. Netko je odjednom odlučio neke od zagrebačkih kuhara izdvojiti i predstaviti kao pokupske junake. I tako ih brendirati u javnosti. A neki od njih su hranu već skuhanu donosili iz svojih gradova. I odjednom su oni postali petrinjski heroji. Počela se stvarati kampanja koja je krenula u tom pravcu. Ispada da smo sujetni kada ovo kažemo, ali nije, nije redu ikoga izdvajati iz gomile koja je tu došla samo iz jednog razloga, da pomogne ranjenoj zemlji. Nitko tu od nas nije ni junak, ni heroj. Te titule možemo dati samo njima, ljudima koji su u ovoj tragediji izgubili ono svoje najvrjednije. Oni su junaci jer su preživjeli i rekli idemo dalje. A ne mi koji smo samo radili svoj posao. Zato bole takve podjele, nisu poštene, ne trebaju nikome, nema smisla da nas se opet dijeli na sjever i jug – veli splitski chef Duje Pisac.

Nagledali su se naši momci u Petrinji puno toga. Tuge i jada, bijede i siromaštva. Ali i volje za životom, želje za budućnošću, snage ljudi koji su stizali u pomoć. Između njih i puno onih koji su tu došli, kaže chef Pisac samo da bi udarili selfie s mjesta tragedije. I svima pokazali kako su bili na poprištu nemilog događanja.

-To je nešto najodvratnije. Stigla je masa divnih ljudi, istinskih volontera. Ali i podosta onih koji su ovu tragediju nastojali iskoristiti za svoju promidžbu. Gledao sam iz šatora jednog momka, popeo se na kamen ispod kojeg je stradala ona nesretna djevojčica. Na njemu su još bili tragovi njene krvi. A on se slikaje, namišta, vata bolju pozadinu. Došlo mi je da ga odalamim. A takvih je bilo puno, i ako netko neće to reći, reći ću ja. Ima ljudi koji su došli gledati ljudsku tragediju, i gledali su je s rukama džepu. Glumili Hollywood. Jesam, na svoje sam ih oči vidio, devet dana smo mi tu bili i svega smo se nagledali, pa i takvih jadnika – ogorčen je chef Pisac.

Eto, kazat ćemo mi zato kada neki drugi neće, u pomoći Petrinji sudjelovali su i naši ljudi velikog srca. I stalno su tu, uigrani tim od 30-ak kuhara koji od prvog dana hrane sve koji su u šator došli. Donacije su im dolazile iz cijele Hrvatske i kažu nam kako su i više nego ponosni što sudjeluju u jednoj maloj priči o velikom hrvatskom plemenitom srcu.

– Plemenito je najbolja riječ. Nema tu heroja i junaka, ima samo gomila ljudi koja je došla kako bi pomagala. Ne stvarajmo heroje iz ničega, svi smo mi radili ono što i inače radimo. Netko je kuhao, netko je čistio, netko je nosio, svatko je pomagao kako je znao i mogao. Nismo mi junaci nego oni koji su ovu strahotu doživjeli. I s njenim će posljedicama još dugo živjeti – kaže Pisac.