Na današnji dan 15.01.1992. godine počela je budućnost…

foto by demosmedia

Sjećanja na taj 15. siječnja 1992. mnogima su i danas živa, do detalja bistra i obojena jakim emocijama – dan kad je svijet eksplicitno priznao i prihvatio postojanje nove samostalne države Hrvatske činio se hrvatskim građanima kao početak nekog novog života, neke nove stvarnosti. Činio se kao dan u kojem je počela budućnost

Mjeseci do tog 15. siječnja bili su sumorni i teški, dan za danom valjali su se uvezani neprekinutim nizovima imena razorenih hrvatskih gradova i sela kojih je bilo sve više, vijestima o teškim borbama i nerijetko novim izgubljenim vojnim položajima, slikama pogreba, boli i stradanja, nizovima imena poginulih branitelja i civila, kadrovima dugih kolona očajnih, prognanih i izbjeglih ljudi. Mnogi koji se danas, 29 godina kasnije, sjećaju tog vremena i svojih života tad življenih na bojišnici ili u skloništima reći će kako je najjači, duboko prisutan osjećaj bio onaj da smo sami; da ni Europu ni svijet nije briga za stradanja i razaranja u Hrvatskoj i da smo u borbi za golo održanje i preživljavanje prepušteni sami sebi.

To je bio kontekst unutar kojeg je 15. siječnja 1992. godine i međunarodno priznanje hrvatske neovisnosti izazvalo erupciju euforije, suze radosnice i masovna, spontana slavlja širom Hrvatske. Premda ni same tad još nisu bile priznate, Republiku Hrvatsku prve su priznale zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza − Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija, a od međunarodno priznatih zemalja Hrvatsku su prvi, još 19. prosinca 1991., priznali Island i Njemačka. Njemačka odluka o priznanju bila je donesena, ali odlučeno je da će stupiti na snagu onda kad Hrvatsku priznaju i ostale članice tadašnje Europske zajednice. Među onima koji su odluku o priznanju Hrvatske donijeli prije ostalih bila je Sveta Stolica i papa Ivan Pavao II., koji su tako odlučili 13. siječnja, te San Marino dan kasnije. Piše Hrvatski vojnik

Republiku Hrvatsku priznale su 15. siječnja 1992. godine Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska, Velika Britanija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Nakon tih zemalja priznanje Hrvatske objavile su, među ostalim, i Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja 1992. godine.

Predstavništva Republike Hrvatske osnivana “(…) radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta,” (Narodne novine, br. 21/1991) postojala su još 1991. u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu. U mjesecima nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske hrvatska su veleposlanstva osnovana u Beču, Bonnu i Rimu. Kruna međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine.

“Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovom prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je međunarodno priznanje svoje neovisnosti očuvavši u tijeku cijele svoje povijesti, usprkos svim nedaćama, svoju nacionalnu samobitnost. Priznajući Hrvatsku, Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet,” rekao je u predvečerje 15. siječnja 1992. i sam ganut prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Premda je bio prijelomna i za povijest važna točka, 15. siječnja nije bio kraj rata, stradanja i borbi za Hrvatsku – ni onih vođenih po bojišnicama širom tad raskomadane i okupirane zemlje, ni onih na diplomatskom polju. Bitke su i dalje trajale, ali nizale su se i pobjede. I danas je tako, i sutra će biti. Svako vrijeme treba svoje pobjednike i pobjede – no mnogih današnjih ili sutrašnjih pobjeda ne bi bilo da nije ostvarena ona pobjeda 15. siječnja 1992.


Od međunarodnog priznanja do danas Republika Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta. Tijekom svoje samostalnosti Hrvatska je postala aktivna članica mnogih europskih i svjetskih tijela, međunarodnih procesa i inicijativa. U članstvo Vijeća Europe primljena je 6. studenog 1996., članica NATO saveza postala je 1. travnja 2009., a 28. članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine.


Premda je bio prijelomna i za povijest važna točka, 15. siječnja nije bio kraj rata, stradanja i borbi za Hrvatsku – ni onih vođenih po bojišnicama širom tad raskomadane i okupirane zemlje, ni onih na diplomatskom polju. Bitke su i dalje trajale, ali nizale su se i pobjede. I danas je tako, i sutra će biti. Svako vrijeme treba svoje pobjednike i pobjede – no mnogo je današnjih ili sutrašnjih pobjeda kojih ne bi bilo da nije ostvarena ona pobjeda 15. siječnja 1992.