Plenković vrijeđa, bjesni, umorno izgleda i zovu ga Neron…

Foto: screenshot/dnevnik.hr

Što se to događa s premijerom!? Andrej Plenković, koji je dugo kotirao kao čovjek rođen bez centra za nervozu, svakog dana postaje sve živčaniji. Vrijeđa oporbu, kritičare, nedostaje mu samo maska s inicijalima “A.P.” da dosegne parodičnu nadutost svog ministra smiješnog hoda, Tomislava Ćorića, koji je tek igrom sudbine, umjesto u “Monty Python”, dospio na Markov trg. Promjena se vidi i na izgledu. Još lani je bio vitak kao afganistanski hrt, a sad ne može sakriti jo-jo efekt, očito uzrokovan stresom.

No sve je to manje važno. Politički gledano, dojučerašnji “Deep Blue” sad radi greške u seriji. “Ovo s Dalić je nestvarno…”, rekao nam je bivši čelnik HDZ-a, jedan od rijetkih koji se usude govoriti o stranci u kojoj su ugušeni svi džepovi otpora (Stier je torpediran u Vatikan, Kovač u Pariz). “Martina Dalić stranačku iskaznicu izrezala je škarama i poštom vratila u stranku. Sad za nagradu dobiva podravsku zlatnu koku. Ruga nam se…” Na upit je li to učinio namjerno, iz inata, nakon debakla s HGK, kako bi pokazao da je još gazda, odgovara nam: “Da, naravno. Besraman je postao. Opasna faza. Neron.” PIŠE Boris Rašeta Ivan Pandžić Expess

Imenovanje “lady Skandal”, prkosni potez kojim se baca rukavica u lice javnosti, umirovljenicima, Koprivnici i Podravini, HDZ će jednog dana skupo platiti, ali ni Plenković neće proći “lišo”. Mnogi se pitaju čime ga je to gospođa Dalić zadužila kad joj se tako dugo, tako ustrajno, ne pitajući se za cijenu, želi odužiti. Što on ima od toga? Političku korist sigurno ne. Gospođu Dalić HDZ-ovci ne podnose jer je donirala Pametno. U Koprivnici i Podravini njeno će “rukopoloženje” doživjeti kao još jedan primjer neželjene HDZ-ove metropolitanske supremacije. 

Zašto su mirovinski fondovi pristali na njeno imenovanje? Kako će Plenković umirovljenicima objasniti da će se osoba poznata iz afere Hotmail (Borg) brinuti za njihove mirovine kad je u restrukturiranju Agrokora pokazala posve drugačije sentimente? Nije li – to je važno pitanje – slanje Dalić u Podravku tek prethodnica Škegrina jata, koje bi u privatizaciji te tvrtke moglo izvesti ono što nisu uspjeli u HEP-u, kad su Plenkiju podvalili renacionalizaciju Ine preko prodaje HEP-a? Sve su to logična pitanja jer nitko u poslovnoj zajednici ne vjeruje u gospodarski genij te žene. Nakon odlaska iz Vlade nije našla posla nigdje na tržištu, što dovoljno govori o njenim sposobnostima. Umjesto da Podravku privatizira i posve preda mirovincima, koji bi mogli raspisati međunarodni natječaj za predsjednika uprave, pa tu tvrtku napokon povesti u novi razvojni ciklus, Plenković je koprivničku industriju sačuvao kao stranačko leno. Jednog dana pitat ćemo se zašto su nam mirovine male i zašto nam tvrtke propadaju. Odgovor je vidljiv iz aviona. Čuva se stranka, ne država.

Jednaku je nevjericu izazvalo prošlotjedno histerično premijerovo pozivanje na bolest Miroslava Tuđmana u obračunu s oporbom. Optužio ih je da su krivi za neizglasavanje zakona o obnovi Banovine, računajući na kratko pamćenje građana. Još lani u rujnu – pola godine nakon zagrebačkog potresa – tvrdio je, međutim, da ne treba žuriti sa zakonom o obnovi  Zagreba.  “Od prvog čitanja sam govorio da nam treba dovoljno vremena, dovoljno inputa, dovoljno struke i pažnje za zakon koji mora biti održiv, dugoročan, učinkovit i kvalitetan”, govorio je Plenki. Tad mu je bilo važnije savezništvo s Bandićem. Sad mu, najednom, “vrijeme, inputi, struka i pažnja” nisu tako potrebni – važna je brzina!? Gdje je motiv ove čudne promjene? Naravno, u skorim lokalnim izborima, na kojima će se mjeriti prolazno vrijeme njegove vlade.

U čuvenom nastupu 15. rujna 2017., u replici Gordanu Marasu, Andrej Plenković izrekao je rečenicu mandata: “Mogu što god hoću”. Potom je dodao nešto što danas zvuči kao zlokobno proročanstvo: “Te vaše smiješne teze da je meni premijerska pozicija odskočna daska za Bruxelles, iz kojega sam došao, ne drže vodu. Ne uspijevam razumjeti što želite poručiti… Suočavamo se sa svim mogućim problemima. Rekao sam na sjednici Vlade, samo nam se potres nije dogodio….”

Kao da ga je zazvao! A onda mu se on doista i dogodio, i to ne jedan nego dva najveća u zadnjih 120 godina, i još oko 2000 malih, a da zlo bude veće – zatekla ga je i epidemija, najveća nakon španjolske gripe, najgora u sto godina. Potresi, epidemija, Agrokor, Petrokemija, Uljanik,  Đuro Đaković, “egzodus biblijskih razmjera” (tako kaže Šeks) – novija hrvatska povijest sve je račune poslala na naplatu Andreju Plenkoviću, kojeg u tom smislu dijelom treba i razumjeti. On je morao rješavati sve svinjarije koje mu je u nasljedstvo ostavila uglavnom vlastita stranka. Ali razumijevanje prema težini njegove pozicije ne treba nas omesti u zaključku da su lijekovi koje propisuje često lošiji od bolesti. A za njihovo nerješavanje sam je kriv. U stranci i Vladi okružio se  bezbojnim ministrima, koji, doduše, ne proizvode velike probleme, ali su još manje sposobni rješavati velike. Samo dva člana kabineta, Zdravko Marić i Davor Božinović, su iskusni stručnjaci, svi drugi su mladi, simpatični manekeni mladosti. Malenica, Aladrović,  Banožić, Ćorić, Vučković, nisu formatirani za vrijeme kataklizmi. Čak i njegov najlojalniji ministar, Tomo Medved, pritisnut težinom banijskog problema, u zadnje vrijeme stenje pod teretom posla, nezadovoljan bojištem na koje ga je Plenki poslao.  Jer ta se bitka ne može dobiti.

Andrej Plenković takvu je “puppet vladu”, zapravo, centrirao za drugi, paradni, faraonski mandat, koji ga je trebao lansirati na vrh Europe.  Kabinet je do tada vozio po automatskom pilotu; sve je išlo uhodanim putevima, ključno je pravilo bilo “ne talasaj”, ništa se uistinu važno nije trebalo ni smjelo mijenjati. Izabrani su mladi ministri kako bi se premijer dodatno isticao veličinom i iskustvom. Činjenica da nije poslovođa razvoja nego nadzornik tihog propadanja zemlje Plenkovića nije posebno zabrinjavala, kao uostalom ni njegove prethodnike. Sve je trebalo biti okrunjeno trijumfalnim predsjedanjem Europskom unijom (on bi tu bio sa Charlesom Michelom, Ursulom van der Layen, Angelom Merkel i drugim prominentima), a kroz mandat bi se trebao prošetati kao Dinamo kroz prvenstvo. No plan se izjalovio jer su se protiv njega okrenuli priroda i društvo. PIŠE Boris Rašeta Ivan Pandžić Expess