KZ, članak 125: Tko na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, … uskrati, ograniči ili uvjetuje drugome pravo na stjecanje dobara ili primanje usluga,… kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Balaševića ne slušam, a ćirilicu ne bih znao ni pročitati, ispalio je HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. I ostao živ. Jedva. Gotovo zatrpan brojnim reakcijama političkih protivnika među kojima mnogi ćirilicu ne znaju ništa bolje od njega, a neki imaju problema i s latinicom. Među njima i nesuđenog protukandidata, Gordana Marasa, koji se na facebooku pobunio protiv onih koji se hvale neznanjem, te se istovremeno pohvalio da on, Maras, Gordan Maras, zna – “čirilicu”. Napisavši dvaput baš tako – čirilica, s takozvanim “tvrdim Č”. Maras sigurno zna i – glagoljicu! Piše Ivan Hrstić Večernji list

Koliko je takvih koji licemjerno bombardiraju Davora Filipovića, doktora ekonomije, rođenog 1984. u Sarajevu, gdje je stigao završiti tek prva dva razreda osnovke prije no što su mu bombardiranja dokrajčila mogućnost da u školi nauči i to pismo? Možda ne mnogo manje od onih koji uporno ignoriraju da je naslovnica Večernjeg lista na kojoj Filipović govori da je razlika između njega i Milana Bandića 360 stupnjeva – čisti fejk. Fotošop.

Realno, ćirilica Filipoviću nije nedostajala ništa više nego većini onih koji nikad neće naučiti integrale. Jedan profesor bi, doduše, trebao barem znati naslovkati neku ćiriličnu rečenicu. Nije baš da su u pitanju hijeroglifi! No, ima i onih koji tvrde da on možda čak i zna ćirilicu, ali da mu je namjera – poslati poruku svojem biračkom tijelu.

Kakvu pak poruku šalju političari kojima je normalno da vlasnik kafića proglasi da u njegovom lokalu nisu dobrodošli članovi i simpatizeri HDZ-a? Oni kojima je sasvim normalno da to opravdavaju prirodnom reakcijom građana na vladajuću stranku? Tko može nekome dati pravo u svojem lokalu uvoditi zakone suprotne važećim hrvatskim zakonima? Ima li u oku zakona ikakve razlike između onog koji ne želi dati sobu homoseksualnom paru i onog koji odbija poslužiti simpatizera HDZ-a? I to, gle vraga, u Rijeci, gdje su i jedan i drugi slučaj primjer uvjerljive – manjine.

Naravno, nikakva. Članak 125,. KZ je nedvosmislen. Zašto bi neka bakica koja glasa za HDZ strahovala popiti kavu u kafiću ispred svoje zgrade u Rijeci? Primjer Tri majmuna te Indexa koji pokušava zajahati taj val i ogrebati se za malo pažnje, čista su parafraza one “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Danas ovdje, sutra u vašem gradu!

A objašnjenje da je to reakcija na vladajuću stranku stranku koja je u pandemiji zatvorila kafiće? Pa nije valjda HDZ na vlasti i u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Britaniji i polovici zemaljske kugle? Da je SDP na vlasti, napravio bi isto, mjere bi mogle biti samo oštrije, teško blaže.

U nasrtaju na Filipovića ipak više provaljuje sve veća netolerancija u hrvatskom društvu, a njeni predvodnici u posljednje vrijeme su baš oni koji sebi stavljaju liberalni predznak, iako im ideološki softver vuče vrijeme iz razdoblja prije računalne revolucije.

Ćirilica u Ilici? Očito jedna riječ nikome nije bila problem. To je ipak bio dirljiv čin obožavatelja. A Balašević i ćirilica? Slutim da mu je bila bitna samo utoliko što se – rimovala s Ilica.

Istina, smrt panonskog mornara na uvijek nemirnom panonskom blatu ne prolazi bez kontroverzi i verbalnih turbulencija u suprotstavljenim virtualnim stvarnostima. I teško da će njegovom smrću to nestati. Činjenica jest da se Balaš početkom devedesetih ogriješio o Albance, Slovence, Hrvate, one koje je tada vidio kao krivce za raspad Jugoslavije. No, već 1992., Balašević demonstrativno podiže srednjak režimu, javno poručujući: “Odjebi JNA!”. Balašević će sljedeća tri desetljeća ostati čvrsto na disidentskom kursu, iako bi mu se sigurno mnogo više isplatilo da je Miloševiću zapjevušio neko novo “Računajte na nas”.

Meni osobno to je više nego dovoljno za oprost, pa makar moj oprost nikom ništa ne značio. Iako, rečenicu o Vukovaru nije lako zaboraviti. Sjetio sam je se i gledajući filmski uradak Vučićevog propagandnog stroja – “Dara iz Jasenovca”.

Koliko dugo se nekome trebaju pamtiti pogrešne izjave? U praksi, obično ovisi o ideološkom predznaku. “Njihovima” ćemo vječno predbacivati, “našima” zaboraviti čim preokrenu kaput, kao Stipi Mesiću. Neki su mi zamjerili jer sam proteklog tjedna u vijest da je zagrebački episkop izabran za srpskog papu ubacio i podsjetnik da je Porfirije ne tako davno u Chicagu snimljen kako pjeva, ili – mesićevskim rječnikom rečeno – otvara usta na četničke pjesme.

Od Porfirija, koji se zaklinje na Kosovo i ćirilicu, doista do sada nismo čuli niti jednu suštinski pogrešnu izjavu. No, hoćemo li taj snimak trebati potpuno zaboraviti saznat ćemo možda već prigodom ovogodišnjeg obilježavanja Anti-oluje. Ako Porfirije odbije otvarati usta na vučićevske velikosrpske politike, onako kako to nije uvijek znao Irinej, onda ćemo znati da je doista zapuhao posve novi vjetar u srpsko-hrvatskim. Piše Ivan Hrstić Večernji list