I prava žena kao nedjeljivi dio ljudskih prava…

Foto: Pixabay

Priroda i uzroci rodne nejednakosti su višeznačni i složeni te se ne svode na nekoliko temeljnih čimbenika, ali u ovom ćemo dijelu pregledati neke od ključnih trenutaka u povijesti koji doprinose ovoj priči, baveći se raznim manifestacijama nejednakosti, i ukratko razmotriti njihove učinke. Ako izuzmemo vrijeme prapovijesti gdje život započinje sa ženom i njenom važnom ulogom, razmišljanje o ženi kao manje vrijednom i manje sposobnom biću prati nas još od patrističkog razdoblja u kojem kršćanski intelektualci kao nosioci kršćanske misli  pokazuju težnju da položaj žene usklade s vladajućom kulturnom i intelektualnom paradigmom svog vremena, preko srednjvjekovja u kojem se  Sv. Tomi Akvinskom pripisuje da ženu smatra neuspjelim ili promašenim muškarcem pa sve do suvremne povijesti. Čak i veliki filozofi i književnici žene su u državi vidjeli samo kao članice obitelji (Georg Wilhelm Friedrich Hegel) ili kao biće „prirodno stvoreno da podnese nepravdu i da bude na milost i nemilost muškarčevom sudu“ (Jean-Jacques Rousseau) . Da se poimanje žene i njenog postojanja u tradicionalnom shvaćanju  „muškog društva“ nije puno promijenilo među misliocima potvrđuje i Sigmund Freud početkom 20. stoljeća izjavom da je žena „kastrirani muškarac“.

Kroz povijest žena je bila pravno, ekonomski i spolno podčinjena. Uloga žene posebno udajom svela se na odgoj djece i upravljanje kućanstvom, dok je suprug bio glava obitelji, s prihodom što mu je, između ostalog davalo i pravo donošenja odluka. Ženama je oduzeto svako pravo na posjedovanje imovine, na nasljedno pravo pa, čak i tamo gdje je prije sklapanja braka žena imala vlastitu imovinu,  nakon vjenčanja ona postaje vlasništvo supruga. Iako su neke države donijele zakone tijekom 1840-ih i 1850-ih (SAD) i tijekom 1870-tih i 1880-ih (Švedska) o vlasništvu vjenčanih žena  i, iako su imovinska prava proširena na žene, starateljstvo supruga nad ženom ostalo je i dalje. Rodne razlike manifestitirale su se i kroz kriterije za razvod braka.  Razvod za ženu značio je gubitak svega i i neminovnu društvenu marginalizaciju. Tijelo žene također je bilo u posjedu muža, do te mjere da u očima zakona suprug nije mogao silovati svoju ženu već se to doživljavalo kao  “izvanbračni odnos”, i utjecalo je isključivo na  ženu. Djeca proizašla iz braka također su bila vlasništvo supruga. U slučaju neplodnosti sva sramota se pripisivala ženi koja je bila odgovorna za djecu, obitelj i dom do svoje smrti. Smrt žena često je bila neupadljiva kao i njihov život. Oporuke i oproštaji uz odar priređivali su se uglavnom samo glavi obitelji, gospodarstva ili gazdinstva, poduzetnicima ili javnim ličnostima. ˝Veliki˝ pogrebi bili su rezervirani za muškarce.

Na ženi se kroz povijest  prvo primjećivao izgled. M. Perrot ističe ljepotu kao prvu zapovijed. ˝Budi lijepa i šuti˝ nalaže joj se možda od pamtivijeka. O toj temi piše i Miles koja tvrdi da paleta društvenih i pravnih ograničenja precizno ukazuje na područja muške strepnje – nije postojao nijedan dio ženskog tijela koji na neki način nije pobuđivao paniku, strah, bijes ili duboku grozu. Svaki je dio ženske anatomije bio opasan, od glave do pete. Preuzevši kontrolu nad ženskim tijelima, muškarci su se izložili nepredviđenom, ali logičnom ishodu: ženama se nije moglo vjerovati da će pokazati ikakvu samokontrolu. Ljepota postaje kapital u ljubavnoj vezi ili bračnom osvajanju. Žene koje nisu odgovarale tadašnjem pojmu ljepote i privlačnosti ostaju u nemilosti sve do 20. st. kada na scenu nastupa kozmetika koja svakoj ženi omogućava da istakne svoju ljepotu. Uglavnom, nema se pravo biti „ružan“: Estetika postaje etika. Prepoznajući u tome neku vrstu robovanja, pojedine žene istupaju i prosvjeduju. R. Miles gorljivo tvrdi da ženama nisu bila uskraćena samo ljudska prava već i pripadnost ljudskoj vrsti. Ženama se nijekalo da su potpune osobe, sustavno ih se proglašavalo manje vrijednima, trajno su osuđivane na nepovoljne usporedbe s muškarcem kao normom i s njegovim bogom koji predstavlja cjelovitost, ideal, savršenu sliku neusporedivog muškarca (Miles 2009: 142).

Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u održan je prvi skup o ženskim pravima, a kao posljedica donijeta je Deklaracija o pravima i osjećajima (Declaration of Sentiments). U Deklaraciji su žene tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja te  biračko pravo kao jedno od najpoznatijih aspekata rodne nejednakosti koje je ženama bilo ograničeno ili zabranjeno.Temljno pravo žene da glasa postizalo se teško dobivenim bitkama. Pokret za biračko pravo (posebno povezan s vodstvom Milicent Fawcett) nastojao je postići jednakost žena mirnim i pravnim sredstvima kao što su peticije, dok su sufražetkinje bile militantnije u svom djelovanju. Primjera radi u Švicarskoj je pravo glasa ženama dano tek 1971. godine, u Namibiji 1989., u Kazakhstanu i  Moldovi 1993., Kuwaitu 2005. i Saudijskoj Arabiji 2005. godine. Ovaj prikaz je zapravo podsjetnik da, iako mnogi od nas mogu smatrati da formalna jednakost postoji već dulje vrijeme, u mnogim zemljama to nije slučaj. Nadalje, postojana priroda ove nejednakosti u svijetu ukazuje na to da su pretpostavke na kojima se temelji rodna nejednakost često otporne na promjene.

Počeci borbe za pravo glasa i ravnopravnost žena u Hrvatskoj sežu još u 19. stoljeće. Tako je učiteljica Marija Jambrišak 1871. godine na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu, bila prva žena koja je tražila jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i muškarce. Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka, ali i jedna od najznačajnijih predstavnica feminizma i borbe za jednaka prava žena u Hrvatskoj. Slava Raškaj i Dragojla Jarnević u 19. stoljeću borile su se za prava i emancipaciju žena. Na parlamentarnim izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, u studenome 1946. godine, u Parlament je prvi put u povijesti, uz 170 zastupnika, izabrano i 6 zastupnica. Kako je pokret feminizma rastao u svijetu, njegov se utjecaj osjetio i u Hrvatskoj, kada su se sedamdesetih godina počele organizirati razne feminističke inicijative i grupe. Tako je 1978. godine u Beogradu organiziran prvi Međunarodni feministički skup pod nazivom „DRUG-ca“, koji je potaknuo da diskriminacija žena postane predmetom ozbiljnih rasprava, a ne samo marginalna tema. Taj je skup bio prekretnica i za žene u Hrvatskoj te je ubrzo nakon osnovana feministička sekcija Žena i društvo. Žene u Hrvatskoj ostvarile su pravo glasa na lokalnim izborima 28. siječnja 1881. godine, međutim izmjenama zakona 1895. godine su ga izgubile. U okviru bivše Jugoslavije, ostvarile su pravo glasa 11. kolovoza 1945. godine, a Ustavom 1990. godine zajamčena je ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije, odnosno jednaka prava za žene i muškarce. 

Povijest borbe za ravnopravnost duga je i teška, i traje do današnjeg dana no, kao neki prijelomni trenutci u podizanju svijesti o potrebi pune i stvarne ravnopravnosti žena u društvu smatra se vrijeme I i II drugog svjetskog rata te razvoj feminističkog pokreta tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, što je zahvatilo i hrvatsko društvo i bitno utjecalo na na promjene uloga spolova u društvu. Prvi svjetski rat mijenja stvari. U ratu se muškarci bore, a žene ulaze silom prilika u  muška područja i zanimanja pa tako izrađuju granate u tvornicama oružja, upravljaju novcem, primaju plaću, prosvjeduju za njihovo povećanje, posvuda se kreću, daju sebi slobodu. Nakon rata javlja se želja za uspostavljenjem starog poretka zbog čega su žene bile poticane da se vrate kućama, jer sukladno tadašnjem mišljenju domaćinstvo trpi ako se žene bave drugim stvarima i otimaju muškarcima posao (Hajdarović 2012.). U razdoblju nakon rata nekoliko je europskih država dalo ženama pravo glasa kao poklon i nagradu za ratni trud (Velika Britanija, Poljska, Bivši SSSR, Njemačka…), iako je Novi Zeland to učinio već 1893. godine. Ipak, tek nakon Drugoga svjetskog rata žene će u svijetu masovnije dobiti pravo glasa. Kratkoročno gledano žene nisu imale koristi od dobivanja prava glasa jer društveni stavovi i vrijednosti i dalje diskriminiraju žene. Muškarci i dalje odlučuju o ženskom radu i njihovoj imovini.U Njemačkoj, primjera radi nakon Prvoga svjetskog rata Weimarski je ustav dao ženama pravo glasa, što Hitler nakon dolaska na vlast ukida. On je emancipaciju žena nazvao simptomom izopačenosti kao posljedicu frustracije i neispravnosti spolnih žlijezda. Ženama je zabranjen politički rad jer je ženska dužnost rađanje brojne djece na kojima počiva arijevski san  Čak im se zabranjuje uporaba kozmetičkih sredstava, dijeta za mršavljenje, pušenje te nošenje stranih modnih odjevnih predmeta dok je bavljenje sportompoticano. Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Tek od druge polovice 20.stoljeća sve više žena ulazi u politiku i na vodeće pozicije.

Iako se u usporedbi s ograničenjima koja su prikazana mnoga društva možda više ne čine patrijarhalnima, drugi će i dalje tvrditi da glavno načelo patrijarhata – gdje vlast prevladavaju muškarci – ostaje u većini ako ne i svim društvima.

Postizanje ravnopravnosti žene i muškarca jedan je od strateških ciljeva suvremenog društva, a možemo slobodno reći da Hrvatska drži korak s najrazvijenijim zemljama. Međutim, iako su raznim međunarodnim dokumentima prava žena postala nedjeljivi dio ljudskih prava, i dalje postoje zapreke u njihovom praktičnom ostvarenju, što nam, s druge strane daje i više nego dovoljno prostora za napredak i potpuno provođenje Zakona o ravnopravnosti spolova. Ključan faktor upravo je detektiranje najvećih slabosti, s ciljem da se one otklone ili umanje. Kroz edukaciju žena o njenim pravima koja im jamči regulatorni okvir, ali i kroz edukaciju cjelokupnog društva kako bi se razbile sve generalne predrasude i svi uvriježeni rodni stereotipi. Pritom u procesu ostvarivanja ravnopravnosti s muškarcima i same emancipacije žena koja je otišla od izvornog cilja treba paziti, jer povijest nas uči da se svaka ugnjetavana klasa istinski oslobodila svojih gospodara vlastitim naporima ili kako je to rekla Emma Goldman – Nužno je da žena nauči tu lekciju, da shvati da će njezina sloboda dosegnuti tako daleko koliko njezina snaga da ostvari svoju slobodu može dosegnuti. Zbog toga je za nju  važnije da počne sa svojom unutarnjom regeneracijom, da se oslobodi težine predrasuda, tradicije i običaja. Zahtjev za jednakim pravima u svakom životnom pozivu ispravan je i primjeren; ali, nakon svega, najvitalnije je pravo da se voli i bude voljen. Doista, da bi djelomična emancipacija postala potpuna i prava emancipacija žene, morat će žena raščistiti s apsurdnim pojmom dvojnosti spolova, ili da muškarac i žena predstavljaju dva suprotstavljena svijeta. Ispravno poimanje odnosa među spolovima neće dopustiti da bude pobjednika i pobjeđenih; ono zna samo za jednu veliku stvar: dati se bezgranično, kako bi bio bogatiji, dubokoumniji, bolji.

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSTOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE