Bitna sam kao i ON: Unapređenje društvenog položaja žena pripadnica nacionalnih manjina…

Foto: Pixabay

Položaj žena pripadnica nacionalnih manjina, posebice Romkinja, još uvijek nije dovoljno istražen pa i nadalje, kao trajni zadatak ostaje uklanjanje njihove društvene marginaliziranosti te prikupljanje i obrada statističkih pokazatelja o njihovu položaju u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, stanovanju i sudjelovanju u javnom i političkom životu.

Konceptualno i sadržajno gledano, ljudska prava su temeljna, opća i neotuđiva te pripadaju svim osobama, neovisno o tome jesu li ili nisu građani pojedine države. Kao takva potvrđuju ideal slobodnih ljudskih bića i najširi aspekt čovjekove društvenosti i ljudskog dostojanstva. Ljudska prava treba pojmovno razlikovati od prava građana i prava manjina. Za ostvarivanje prava kao što su primjerice pravo glasa, pravo da se bira i bude biran, pravo na slobodu informiranja, izražavanja, izbor zaposlenja, poduzetništvo i slično, koristi se pojmom prava građana, dakle pravima koja su zajamčena isključivo građanima određene države. S druge strane za ostvarivanje prava određenih društvenih zajednica koje imaju posebna etnička (nacionalna), vjerska ili jezična obilježja, a koja žele njegovati pojedinačno ili u zajednici s ostalim pripadnicima određene manjine, koristi se pojmom prava manjina. Ostvarivanje i zaštita temeljnih ljudskih i posebnih manjinskih prava u djelokrugu su i nadležnosti institucija nacionalnih država, odnosno specifičnih etničkih (nacionalnih) politika prihvaćenih na državnoj i međunarodnoj razini. Europske se države različito odnose prema etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti svojih građana. S jedne su strane one koje formalno-pravno ne priznaju postojanje nacionalnih manjina. S druge su strane one koje etničku pripadnost poput vjerske, jezične i sl. vide kao nešto što se može iskazivati u privatnom životu, ali ne potiču interes države za priznavanjem posebnih kolektivnih prava manjinama. Treća je pak skupina zemalja u koju pripada i Republika Hrvatska koja priznaje nacionalne manjine i, štoviše, ne osigurava samo zaštitu nacionalnog i kulturnog identiteta već i posebna mjesta u parlamentu i lokalnim predstavničkim tijelima, dakle pravo na političku prezentaciju i artikulaciju njihovih interesa.

Ono što je potrebno kontinuirano naglašavati je da su  sloboda, jednakost, ravnopravnost spolova i poštivanje ljudskih prava najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se  Ustavom RH i Ustavnim zakonom  o pravima nacionalnih manjina zabranjuje  bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini pa tako i u kontekstu ravnopravnosti spolova za žene pripadnice nacionalnih manjina. Provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina predstavlja i provedbu obveza iz međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka, u prvom redu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina.

Podsjetimo, u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske navedeno je da se Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Uvodno je istaknuto kao potreba razumijevanja pojma nacionalnih manjina, a u korelaciji s tim i važnosti unapređenja društvenog položaja žena pripadnica nacionalnih manjina.

Kada govorimo o  pravu i slobodi po osnovi spola, u organizaciji nositelja mjera, od  Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Ureda za ravnopravnost spolova, nadležnih tijela državne uprave, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, do županijskih/lokalnih povjerenstava za ravnopravnost spolova, u suradnji s organizacijama civilnog društva važno je istaknuti da se kontinuirano održavaju javne tribine, okrugli stolovi, konferencije i druge aktivnosti o ljudskim pravima, s  ciljem unapređenja društvenog položaja žena pripadnica nacionalnih manjina, informiranja i educiranja o njihovim pravima i obvezama koje proizlaze iz Ustavnog zakona, motiviranja i poticanja na bolju suradnju. Sadržajno se obrađuju  pitanja  ravnopravnosti spolova, promicanja ljudskih prava žena pripadnica nacionalnih manjina, mehanizmi zaštite od svih vrsta diskriminacije, sudjelovanja žena u politici, uklanjanje predrasuda i spolnih stereotipa, razvijanja mehanizama za unapređenje položaja žena u društvu, pitanje obrazovanja i zdravstvene skrbi, naročito pripadnica romske nacionalne manjine. S ciljem postizanja ravnopravnosti u procesu odlučivanja u političkom i javnom životu naglašava se potreba kandidiranja većeg broja žena pripadnica nacionalnih manjina.

Prioritetna područja kojima se unapređuje  položaj žena pripadnica nacionalnih manjina, u kojoj se i neravnopravnost između muškaraca i žena definira kao kršenje osnovnih prava, jesu:

1. Jednaka ekonomska neovisnost

2. Jednaka plaća za jednak rad i rad jednake vrijednosti

3. Ravnopravnost u procesu donošenja odluka

4. Dostojanstvo, integritet i ukidanje rodno zasnovanog nasilja

5. Ravnopravnost spolova u vanjskom djelovanju

6. Horizontalna pitanja, odnosno nediskriminacijske rodne uloge, zakonodavstvo i načini provedbe.

Svako unapređenje pa tako i unapređenje žena pripadnica nacionalnih manjina kreće s obrazovanjem kao temeljem indivuidualnog i društvenog razvoja, a samim time u konačnici i ukidanja svakog oblika diskriminacije pa tako i spolnog.

Obrazovanje, rad i socijalno uključivanje, zdravstvena zaštita i socijalna skrb te pravo na odgovarajuće životne uvjete čine njavažnije komponente koje su usko povezane s razvojem, i koje mogu biti  poticaj ili prepreka  navedenim kategorijama, kao i u onima koji se tiču društvenog života, odnosno kulturnih, zabavnih, sportskih i drugih aktivnosti bez kojih život svake zajednice biva nepotpun, posebno ako govorimo o Romkinjama kao najisključenijoj manjinskoj skupini.

Prema izvješću Svjetske banke iz 2018. godine nejednakosti za djevojčice romske pripadnosti započinju rano i s godinama se pojačavaju. Čak 78 posto djevojčica romske pripadnosti prijevremeno napušta školu, u usporedbi sa 60 posto dječaka romske pripadnosti. Samo šest posto ženskog romskog stanovništva završi srednjoškolski ili viši stupanj obrazovanja, u usporedbi s 24 posto muškog romskog stanovništva.

Istraživanje koje je proveo Ecorys Hrvatska d.o.o. i Centar za mirovne studije u korist Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske rezultiralo je do sada najdetaljnijim rezultatima u području odgoja i obrazovanja Roma/Romkinja. Njime su donositelji odluka na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini u Hrvatskoj te drugi dionici u provođenju mjera i aktivnosti u obrazovanju i odgoju dobili instrument koji im može pomoći u identificiranju kako ključnih izazova, tako i odgovora na te izazove koji će facilitirati pozitivne promjene u obrazovnom statusu pripadnika i pripadnica Romske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a time i u njihovu položaju na tržištu rada i njihovu ukupnom društvenom statusu.

Rezultati istraživanja pokazuju kako postoje dva subjektivna razloga koji utječu na odluku roditelja ili skrbnika da dijete ne uključe u predškolsko obrazovanje – iskaz o preniskoj dobi djeteta za priključenje obrazovnom sustavu te činjenica da postoji osoba koja može čuvati dijete u njegovu domu. Subjektivni razlozi nesudjelovanja u predškolskom odgoju i obrazovanju trebali bi biti u što većoj mjeri oslabljeni akcijama osvještavanja romske populacije o važnosti ranog razvoja djeteta, posebice u smislu vršnjačke socijalizacije i razvoja vještina potrebnih za priključenje osnovnoškolskom obrazovanju. Prema rezultatima istraživanja u obrazovanje i usavršavanje u odrasloj dobi uključeno je tek  3.9 posto Romkinja. U svjetlu tih nalaza nužno je osmišljavanje mjera i aktivnosti koje bi povećale stopu upisa pripadnica Romske nacionalne manjine u programe srednjoškolskog, visokoškolskog i obrazovanja odraslih. Financiranje sudjelovanja Roma/Romkinja u obrazovanju u najvećem dijelu dolazi iz Države, a u najmanjem dijelu od strane privatnih donatora. Akcijama usmjerenima prema donatorima iz privatnog sektora povećao bi se ukupan iznos izdvojen za obrazovanje.

Obrazovanje pripadnica nacionalne manjine, s naglaskom na Romkinje je zasigurno resurs i temelj za daljnje nadograđivanje individualnih resursa, odnosno stečena znanja, vještine i vrijednosti postaju resurs s kojim pojedinac stupa u interakciju s drugim pojedincima, a kasnije to isto obrazovanje koristi i kao „ulaznicu“ u više stupnjeve obrazovanja ili na tržište rada.

Zaposlenost žena ostaje ključ njihove ekonomske autonomije i veće ravnopravnosti između žena i muškaraca u cjelokupnom društvu. Jednostavni, manualni poslovi koji im se nude obično se nalaze na dnu društvene ljestvice nudeći nisku i nesigurnu plaću te ograničenu participaciju.

Iako je intenzivno uključivanje u odgojno-obrazovni sustav svakako nužan i pozitivan korak, pokazalo se da on nije dovoljan za njihovu integraciju u tržište rada. U svakom koraku ovog procesa treba voditi računa da se radi o učenicima koji su socijalno isključeni, kao i njihove obitelji te druge bliske osobe. Posljedica je nedostatak socijalnog kapitala na koji se mogu osloniti pri traženju posla, zapošljavanju i zadržavanju posla. Zato je važno ovaj nedostatak nadomjestiti kroz socijalno mentorstvo, čvrstu povezanost obrazovnog sustava s poslodavcima te stručnu pomoć pri planiranju karijere.

Društvo je kroz Hrvatski zavod za zapošljavanje u velikoj mjeri uspjelo slijediti preporuke Europske komisije vezane uz registraciju nezaposlenih (posebno mladih) Roma/Romkinja. Kako je skoro svaki drugi Rom registriran u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, većina Roma je izravno ili neizravno dostupna institucijama, znači i dostupna za različite programe socijalnog uključivanja. Međutim, mjere aktivne politike zapošljavanja, kao ni podrška u traženju posla, nisu se pokazali efikasnima na populacijskoj razini. Romi rijetko koriste te mjere, često su neaktivni u traženju posla, a uspješno zapošljavanje i zadržavanje posla nije povezano s trendovima u općoj populaciji već se vezuje uz najuspješnije pojedince. Ti nalazi ukazuju na dvije preporuke: Mjere aktivne politike zapošljavanja trebalo bi temeljiti na interesima i mogućnostima Roma/Romkinja, interesima i mogućnostima potencijalnih poslodavaca te u suradnji s ljudima koji izravno rade na poslovima podrške pri zapošljavanju Roma. U svakom koraku treba voditi računa o tome da se radi o socijalno isključenim osobama, a to ponajprije znači da tome treba prilagoditi način informiranja o poduzetim mjerama, a za njihovu primjenu treba posebno senzibilizirati i same poslodavce. Romi trebaju intenzivnu i dugotrajnu podršku pri traženju posla i zapošljavanju. Ona se najbolje može pružiti na individualnoj i grupnoj razini u formi socijalnog mentorstva. Zato bi se mjere socijalne politike trebale u većem opsegu osloniti na projekte Europskog socijalnog fonda i civilni sektor. Istovremeno institucije društva trebale bi prihvatiti inovativne programe podrške pri zapošljavanju Roma/Romkinja u koje bi trebale biti uključene različite organizacije iz područja obrazovanja i zapošljavanja

Kada govorimo o Romkinjama, u Nacionalnoj strategiji uključivanja Roma navodi se kako su iste  posebno isključene jer ih vrlo mali broj preuzima vodeće uloge i aktivno sudjeluje u kreiranju, provedbi i evaluaciji intervencija. Nadalje se tvrdi da je u romskim obiteljima prisutna tradicionalna podjela uloga, da odnos prema ženi nije emancipiran, da su žene često marginalizirane i izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji, da zbog podređenog položaja ni nemaju mogućnosti planiranja obitelji. Romkinje se u navedenoj Strategiji još spominju kao jedna od najdepriviranijih kategorija romske populacije zbog izloženosti višestrukoj diskriminaciji i socijalnoj isključenosti na temelju rase, spola i statusa.

Spol i etnička pripadnost imaju veliki utjecaj i na zdravstveni status Romkinja te su one skupina s velikom vjerojatnošću rizika od izloženosti neodgovarajućoj zdravstvenoj skrbi. Zdravstveni status Romkinja lošiji je u usporedbi sa zdravstvenim statusom muškarca u romskoj zajednici, ali i u odnosu na druge pripadnice nacionalne manjine kao i na žene iz većinskog stanovništva. Negativan utjecaj na zdravlje ima i nepovoljno obiteljsko okruženje. Iako nema jasnih dokaza da je obiteljsko nasilje prisutnije među pripadnicima romske nacionalne manjine u odnosu na opću populaciju postoji bojazan da su takvi nalazi tek privid nastao kao posljedica nesklonosti žena pripadnica RNM-a da nasilje prijave. Primjerice, romska aktivistkinja Ramiza Memedi smatra da je nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, duboko ukorijenjeno i široko rasprostranjeno u zajednici RNM-a koja živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da šute o nasilju i da preuzmu dio krivice za njega, a razlozi su njegova neprijavljivanja strah od nasilnog partnera, financijska ovisnost i osjećaj srama. Postoje čvrsti empirijski dokazi da obiteljsko nasilje ima krajnje nepovoljne posljedice za mentalno i fizičko zdravlje te se kao jedna od zadaća nameće provjeriti moguće nepovoljne utjecaje nasilja na mentalno i fizičko zdravlje žena.

Iskustva Romkinja, uključujući i diskriminaciju s kojom se suočavaju, drukčija su od iskustva muškaraca pripadnika ove nacionalne manjine, a važno je sagledati i specifičnu perspektivu mladih Romkinja. Riječ je o specifičnim iskustvima i identitetima pa je važno prikladno odgovoriti na njihove potrebe te omogućiti da se čuje i njihov glas kako je poručila današnja pučka pavobraniteljica Tena Šimonović Einwalter na tematskoj virtualnoj konferenciji „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: položaj žena, djece i mladih“ Pritom je naglasila važnost prepoznavanja različitosti unutar marginaliziranih skupina jer se jedino takvim intersekcionalnim pristupom može identificirati institucionalnu i sistemsku diskriminaciju te pružiti ispravne alate za transformiranje institucija, organizacija i sustava.

Položaj žena pripadnica nacionalnih manjina, posebice Romkinja, još uvijek nije dovoljno istražen pa i nadalje, kao trajni zadatak, ostaje uklanjanje njihove društvene marginaliziranosti te prikupljanje i obrada statističkih pokazatelja o njihovu položaju u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, stanovanju i sudjelovanju u javnom i političkom životu.

Republika Hrvatska, sukladno pozitivnim propisima, osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini. U dijelu gdje se govori o pravu pristupa pripadnicima nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i pravo obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe potrebno je još intenzivnije raditi, integrirati emisije za nacionalne manjine u ostale programe,  aktivnosti manjina učiniti vizualno prepoznatljivim,  u smislu integracije u sveukupni javni, kulturni i politički život, a potom otvarati teme potrebe unapređenja položaja žena pripadnica nacionalnih manjina, kako bi se javnost osvijestila.

GAP analiza, odnosno publikacija koja je integralni dio  projekta “Potpora vijećima nacionalnih manjina na lokalnoj razini”, koji je financirala Europska unija, a sufinancirao Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske napravljena je s ciljem osiguranja cjelovitog i učinkovitog ostvarivanja ljudskih prava, te poboljšanja i olakšanja aktivnog i potpunog sudjelovanja nacionalnih manjina u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu hrvatskog društva, uz očuvanje njihova vlastitog identiteta, kulture i tradicije. Cilj projekta je osigurati preduvjete za aktivnu participaciju vijeća nacionalnih manjina u praćenju provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i u razvoju vlastitih lokalnih zajednica na području Republike Hrvatske. U navedenom smislu,  neophodno je tražiti prostor za unapređenje položaja žena pripadnica nacionalnih manjina kako bi im se osigurao ravnopravan položaj i suzbio svaki oblik dikriminacije po osnovi spola.

Pripadnici nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave sudjeluju u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika, i u tom kontekstu potrebno je intenzivizirati pitanje položaja žena pripadnica nacionalne manjine.

Povećanje, financijskih sredstava za dodjelu bespovrtanih sredstava udugama koje provode projekte u području zaštite, poštivanja i promicanja ljudskih prava, poput Osvješćivanje žena – pripadnica nacionalnih manjina o ljudskim pravima, Poticanje uključenosti žena u javni i politčki život, Promicanje prava žena na život bez nasilja…zasigurno bi doprinijelo osvješćivanju javnosti o problemima s kojim se žene pripadnice nacionalnih manjina susreću te njihovoj potrebi intenzivnijeg uključivanja u društveni, gospodarski i kulturni život.

    
Zaključno, važno je je kontinuirano ukazivati i raditi na jačanju  kapaciteta i odgovornosti: kod svih dionika (lokalnih vlasti, političkih stranaka, javnih ustanova, nevladinih organizacija, razvojnih agencija, medija i ostalih)  te sustavno pristupati  podizanju razine  svijesti i usvajanju znanja o aspektima nejednakosti spolova.

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE