Bitna sam kao i ON: Unapređenje društvenog položaja žena s invaliditetom…

Foto: pixabay/ilustracija

Koliko je problem društvenog položaja osoba s invaliditetom, posebno žena zastupljen potvrđuje između ostalog i  veliki broj stručnih radova koji su se posvetili ovoj problematici, i koji ukazuju na potrebu unapređenja, odnosno otklanjanja postojećih zapreka. S obzirom da se radi o društvenoj skupini  prema kojoj su predrasude usmjerene i duboko usađene u sve pore društva, o višestrukoj diskriminaciji koja otežava položaj žena s invaliditetom, posebna pažnja će se posvetiti ovoj tematskoj cjelini.

Prije svega treba znati tko su osobe s invaliditetom. Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom koju je Republika Hrvatska potpisala 30. ožujka 2007. kao treća zemlja na svijetu to su osobe kojeimaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Prema Konvenciji, invaliditet nije samo oštećenje koje osoba ima, nego je rezultat interakcije oštećenja osobe  i okoline. Drugim riječima, društvo je to koje svojom neprilagođenošću otežava invaliditet, ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika podrške može ukloniti.

Drugo, svako stigmatiziranje, iako uglavnom kao posljedica neznanja i straha neminovno dovodi do diskriminacije koja, kako je to definirano Konvencijom ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na izjednačenoj osnovi s drugima.

Treće, kao možda najvažnije za razumijevanje osoba s invaliditetom je  pojam ljudskog dostojanstva kao jednog od najvažnijih normi ljudskih prava. Razumijevati da dostojanstvo pripada svima, da svaka osoba ima takozvani unutarnji socijalni zahtjev za poštovanjem, i kada isto izostane na privatnoj ili društvenoj razini tada se osjećamo loše. U navedenom kontekstu možemo reći da prepoznavanje ljudskog dostojanstva predstavlja i put razumijevanja osoba s invaliditetom, a samim time i prihvaćanja istih.

Iako su u Republici Hrvatskoj osigurani zakonski preduvjeti za promicanje i poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, iako je Hrvatska pokazala spremnost da osigura jednake mogućnosti u ekonomskim, socijalnim i političkim pravima za ovu  vulnerabilnu populaciju još uvijek pred njom i pred svima nama predstoji niz aktivnosti kako bi izazovi s kojima se svakodnevno suočavaju postali integralni dio razvoja nacionalnih i europskih politika te im se se osigurale jednake  šanse.

Republika Hrvatska donijela je Nacionalnu strategiju za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. godine. U provedbi strategije sudjeluje veliki  broj nositelja mjera, ali potrebno je posebno naglasiti djelovanje Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH), institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom kao i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji provodi mjere poticaja zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Upravo, Savez osoba s invaliditetom Hrvatske kao najmjerodavniji ukazuje kako pokazatelji sudjelovanja  osoba s invaliditetom u svakodnevici ne daju zadovoljavajuće rezultate kada je riječ  o obrazovanju, zaposlenosti, visini prihoda, odgovarajućem stanovanju, pristupu javnom prijevozu i zgradama, pristupu informacijama, sudjelovanju u javnom i političkom životu zajednice ili mogućnostima provođenja slobodnog vremena. Osobe s invaliditetom nailaze na prepreke prilikom zapošljavanja na otvorenom tržištu rada.  Poslodavci unatoč stimulaciji od strane države nerijetko odbijaju zaposliti osobe s invaliditetom zbog prisutnih predrasuda, nedovoljne informiranosti, loše percepcije o njihovoj produktivnosti,  čestom izostajanju s posla, visokom stupnju rizika od ozljeda, visoke cijene osiguranja te moguće nespremnosti ostalih radnika da ih prihvate kao suradnike na radnome mjestu. Zaposleni pak nerijetko doživljavaju diskriminaciju zbog nižih plaća za isti posao, nedovoljnog rada na proširenju raspona njihovih zanimanja, opreme radnih mjesta, uvjeta rada itd. Kada je riječ o rješavanju stambenog pitanja, uz financijske poteškoće, osobe s invaliditetom suočavaju se i s niz drugih poteškoća, kao npr. neprilagođen pristup stambenom objektu kao i neprilagođeni stanovi. Zbog nepristupačnosti javnog prijevoza osobe s invaliditetom  rijetko sudjeluju u kulturnom i društvenom životu zajednice, a svakodnevne aktivnosti poput aktivnosti koje se tiču obrazovanja, društvenog života i slobodnog vremena nemoguće je obavljati bez pomoći druge osobe i korištenja specijaliziranog vozila javnog prijevoza. 

Osobama s invaliditetom otežano je i obrazovanje kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Statistički pokazatelji najbolje govore o tome. Naime, oko  66 posto osoba s invaliditetom, prema dostupnim podacima o obrazovanju, nema završenu osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje. Oko 25 posto ima srednju stručnu spremu dok je 3 posto osoba s visokom ili višom stručnom spremom. Ključni problemi s kojima se susreću u tom području jesu arhitektonske i urbanističke barijere, neusklađenost programa obrazovanja, nedostatak didaktičkih i drugih pomagala, nedovoljna koordinacija nadležnih stručnih službi i educiranost stručnjaka o izazovima i potrebama osoba s invaliditetom te još uvijek nedefinirano financiranje usluga osobne podrške (pomoćnika).   U kontekstu prisutne višestruke diskriminacije njeni korijeni su upravo u obrazovanju, odnosno u sustavu  koji obrazuje za zanimanja za kojima nema potražnje, i upravo izostanak navedenog otežava ulazak na tržište rada pa samim time i opstanak na istom. Problem neusklađenosti zanimanja koja su tražena na tržištu rada i onih koji se dobivaju kroz obrazovni sustav odnosi se na sve osobe s invaliditetom.

U odnosu na muškarce s invaliditetom, žene s invaliditetom su u svim segmentima društva u podređenom položaju i zakida ih se i kao invalide i kao žene. Suočavaju se s puno većim poteškoćama – ostvarivanju prava na odgovarajuće stanovanje, zdravstvene usluge, obrazovanje, stručno osposobljavanje i zapošljavanje te je veća vjerojatnost, u odnosu na osobe s invaliditetom muškog spola, da  će biti institucionalizirane. Također, izložene su nejednakosti pri zapošljavanju, unapređivanju i dobivanju jednake plaće za jednaki rad, pristupanju osposobljavanju i prekvalifikaciji, a rijetko sudjeluju u gospodarskom odlučivanju. One se često, zbog svog tjelesnog oštećenja oslanjaju na druge osobe te im prepuštaju donošenje odluka što rezultira gubitkom osjećaja kontrole nad vlastitim životom i manjkom samopouzdanja.  

Brojna istraživanja su pokazala da je diskriminacija osoba s invaliditetom neraskidivo povezana sa zlostavljanjem. Pri tome, najčešće žrtve diskriminacije, nasilja i zlostavljanja jesu žene s invaliditetom. Žene s invaliditetom najmanje su trostruko više žrtve nasilja od ostalih žena. Ništa manje nije  problematičan stav kako je žene s invaliditetom teško zamisliti kao majke pošto su stigmatizirane kao nesposobne i ovisne o pomoći drugih osoba. U navedenom kontekstu potrebno je ukazivati na vezu između zlostavljanja i nezaposlenosti. Zlostavljanje je povezano i s nezaposlenošću, ističu Brstilo i Haničar. Naime, ekonomska ovisnost može biti uzrok i posljedica zlostavljanja. Žene s invaliditetom koji su bile zlostavljane imaju višu razinu nezaposlenosti nego žene bez invaliditeta, koji nisu bile zlostavljane. Fizičko i seksualno zlostavljanje povećava rizik od nezaposlenosti za žene s invaliditetom, a nezaposlenost povećava nepogodnost za ionako ugroženu populaciju. Napomenimo, kako se o nasilju nad ženama s invaliditetom vrlo malo zna jer ga se rijetko prijavljuje. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ističe da su žene s invaliditetom, osobito slijepe, gluhe, gluhoslijepe ili one s intelektualnim poteškoćama, manje sklone prijavljivanju nasilja jer smatraju da institucije i njihovi djelatnici još uvijek propituju njihov iskaz u ulozi žrtve, a skloništa za žene s invaliditetom potrebno je upotpuniti arhitektonskom pristupačnošću. Na ovom području potrebno je uložiti dodatne napore.

Ono na što bi svakako trebalo obratiti pažnju je pristup  u kojem je sustav potpore za osobe s invaliditetom još uvijek primarno temeljen na kategorizaciji osoba s invaliditetom prema stupnjevima oštećenja, a premalo individualiziran u pristupu i osjetljiv na specifičnosti,   uključujući i rodne.

S obzirom da su osobe s invaliditetom obuhvaćene različitim sektorskim politikama, kao preduvjet dobrog upravljanja nužna je upravo učinkovita koordinacija unutar pojedinih sustava i između sustava te na razini čitave mreže formalnih i neformalnih aktera koji su uključeni u ovu politiku.  

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE