Bitna sam kao i ON: Pravo na obrazovanje i rad žena s invaliditetom …

Foto: Pexels

Izuzetno je važno razbiti česta etiketiranja kako se radi o ljudima koji nemaju kontrolu nad vlastitim životima i koji su nesposobni za donošenje bilo kakvih odluka. Nerijetko ih se naziva i pogrdnim imenima- „retardiranima“, „hendikepiranima“, „debilima“, iako terminologija govori da je riječ o osobama s invaliditetom.  Ovakvim pristupom krše se osnovna ljudska prava,  vrijeđa ljudsko dostojanstvo, i  stavlja ih se u izolirani položaj te  otežava put potpunom i ravnopravnom uključenju u društvo.

Pravo na rad je jedno od osnovnih ljudskih prava, ali i socijalna odrednica zdravlja. Socijalna komponenta zdravlja ovisi o zadovoljenju socijalnih potreba svakog pojedinca, i ukoliko je čovjek izoliran zbog neprihvaćanja zajednice, nezaposlenosti i neimanja ili manjka novca isto  će utjecati ne njegovo zdravlje. Osvrnimo se malo oko sebe i vidjet ćemo da  udruživanje  u zajednice koje je odavna svojstveno ljudima snaži pojedinca,  daje mu samopouzdanje i sigurnost. Kada ono izostane neminovno dobijemo suprotan efekt.

Žene s invaliditetom, unatoč pomacima koje je Hrvatska ostvarila i nadalje se susreću s preprekama u svim segementima života i njihov položaj još uvijek ne udovoljava zahtjevima Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kojom se utvrđuje da se  prava ljudi s invaliditetom moraju priznati i poštovati na jednakoj osnovi kao i prava drugih ljudi.

Najveća  prepreka  za veću uključenost žena i djevojčica s invaliditetom u obrazovanje i zapošljavanje je izloženost dvostrukoj stigmatizaciji – po osnovi invaliditeta i spola.

Statistika je uvijek dobar pokazatelj kojom možemo stvoriti realniju sliku, uočiti probleme koji traže rješenje, i stvoriti svojevrsni osjećaj da su ljudi s invaliditetom među nama, da nisu nevidljivi.

U  Registru  osoba s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u siječnju 2020. evidentirano je ukupno 496 609 osoba s invaliditetom, od čega su 196  609 žene s invaliditetom, odnosno 39,6 posto. Tijekom 2020. godine iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposlene su ukupno 148.684 osobe, od čega 2.475 osoba s invaliditetom. U odnosu na prošlu godinu, kada je zaposleno 2.820 osoba s invaliditetom, to je smanjenje za 12,2 posto. Od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom, 1.418 su muškarci (57,3%), a 1.057 žene s invaliditetom (42,7%). Udio zaposlenih osoba s invaliditetom u ukupnom broju svih zaposlenih osoba iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje iznosi 1,7% (udio zaposlenih muških osoba s invaliditetom iznosi 2,2%, a ženskih 1,3%), dok je prošle godine ukupni udio osoba s invaliditetom iznosio 1,8%. Od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom, 2.408 osoba (97,3%) zaposleno je na temelju zasnivanja radnog odnosa, a 67 osoba (2,7%) na temelju drugih poslovnih aktivnosti (registriranje trgovačkog društva, obrta, ugovor o djelu i dr.). Prema djelatnosti zaposlenja, najviše osoba s invaliditetom u 2020. godini zaposleno je u Prerađivačkoj industriji (19,2%), zatim u Administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima (11,5%) te Javnoj upravi i obrani; obveznom socijalnom osiguranju (11%).

Gledajući kretanje zaposlenosti i nezaposlenosti osoba s invaliditetom kroz posljednjih deset godina vidljiv je rast broja zaposlenih osoba s invaliditetom do 2018. godine, dok posljednje tri godine broj zaposlenih osoba s invaliditetom pada.

Zabrinjavajući je podatak da čak 72,8 posto žena s invaliditetom nema završenu osnovnu školu  ili ima samo osnovno školsko obrazovanje, 18,2 posto ima završenu srednju školu i to pretežito trogodišnju, više ili visoko obrazovanje ima svega 7,2 posto.

Budući da se žene s invaliditetom uglavnom obrazuju za pomoćna zanimanja, ako i dobiju priliku za rad to je uglavnom na slabo plaćenim poslovima, što dovodi do ekonomske ovisnosti, isključenosti, nemogućnosti utjecaja na vlastiti život i socijalnoj deprivaciji. Iz te perspektive, potrebno je prepoznati i prevladati društvene, pravne, ekonomske, političke i okolišne uvjete koji djeluju kao prepreka punom ostvarivanju prava osoba s invaliditetom. Njihova marginalizacija i isključivanje iz obrazovanja nisu rezultat njihove nesposobnosti učenja nego nedovoljne izobrazbe nastavnika ili nepristupačnosti učionica; njihovo isključivanje s tržišta rada može biti posljedica nepostojanja odgovarajućeg prijevoza do radnog mjesta ili negativnih stavova poslodavaca i kolega koji smatraju da osoba s invaliditetom ne može raditi; njihova nemogućnost sudjelovanja u odlučivanju o pitanjima od javnog interesa može proisteći iz nedostatka materijala u pristupačnim oblicima poput Braillevog pisma ili glasačkih kabina koje su osobama s invaliditetom fizički nedostupne.

Položaj žene s invaliditetom u Republici Hrvatskoj unatoć pomacima, a što kontinuirano ističe Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ne udovoljava konvencijskim zahtjevima te je država dužna poduzeti mjere kojima bi se ženama s invaliditetom priznala temeljna ljudska prava, sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Smatra da podzastupljenost žena s invaliditetom u tijelima vlasti, upravnim ili nadzornim tijelima umanjuje mogućnost izravnog utjecaja žena s invaliditetom na stvaranje poticajne klime za veći društveni utjecaj na javne politike s ciljem unapređenja položaja žena s invaliditetom.

Zato je itekako bitno osvijestiti javnost kako su  obrazovanje i zapošljavanje najvažnije komponente za ostvarivanje društveno-ekonomskog  statusa i za aktivno uključivanje u zajednicu kako bi u konačnici imali poželjne članove zajednice.    

Zbog prisutnih predrasuda, nedovoljne informiranosti,  poslodavci, unatoč stimulativnim mjerama  i dalje zaziru od zapošljavanja osoba s invaliditetom. Ovakvo poimanje ili nedovoljno razvijena svijest  o tome da  osobe s invaliditetom posjeduju radnu sposobnost i kompetencije u konačnici dovodi i do toga da osobe s invaliditetom nerijetko padaju na teret obitelji  socijalnih službi i institucija, posebno žene. Za takav pristup poslodavci i sami snose snakcije, i oko 40 posto poslodavaca u privatnom i javnom sektoru plaća naknade koje su zapravo penali, i koji su nepotrebni ukoliko se razmišlja u smjeru da isti koriste zamjenske kvote jer se na taj način uvode osobe s invaliditetom na tržište rada.

Još jedan od problema je činjenica da na tržištu rada  često nema  adekvatnih poslova, a i niska je razina obrazovanja osoba s invaliditetom. Školuju se za zastarjela zanimanja koja ne prate ponudu i potražnju na tržištu rada, što zasigurno predstavlja prepreku u zaposlenju i onemogućava osobe da žive od svog rada.  

Bezuspješno traženje pola za sobom vuče dvije krajnosti. Prva govori o fenomenu obeshrabljenog radnika koji je odustao od traženja posla i fenomenu koji se zapravo ne odnosi samo na osobe s invaliditetom, a druga govori o jednoj zanimljivoj i pomalo nejasoj situaciji za koju je prema Kiš – Glavašu najbolje tumačenje dao  Program Ujedinjenih naroda za razvoj, prema kojem osobe s invaliditetom nisu pesimistične, rezignirane niti nezadovoljne, ali isto tako nisu niti dovoljno uključene u aktivnom traženju posla, odnosno moguće prepreke ne vide subjektivno značajnim.

U popunosti je zapravo shvatljivo da su osobe s invaliditetom vremeno razvile postojanje sasvim suprotnih osjećaja ili stavova u odnosu na vlastitu nezaposlenost i prema teškoćama s kojima se susreću, odnosno da se u istima  događa jedna vrsta unutarnjeg sukoba. S jedne strane, svjesni su predrasuda koje su usmjerene prema njima i koje ih onemogućavaju u zaposlenju, a s druge strane svjesni su i osobnih ograničenja koje u konačnici ne drže presudnim prilikom zapošljavanja.

Kada govorimo o položaju žena s invaliditetom na tržištu rada potrebno je prije toga razjasniti da se iste susreću s problemima poput ostalih žena, počevši od još uvijek prisutnog patrijarhalnog odgoja, više stope nezaposlenosti u odnosu na muškarce, potplaćenosti,  većeg rizika od gubitka posla uslijed krize, manjih beneficija, nejednakog zauzimanja poslovnih pozicija, teškog usklađivanja obiteljskog i poslovnog odnosa,

Navedeno se razlikuje u djelu obrazovanja, odnosno žene  s invaliditetom imaju znatno teži pristup obrazovanju, a posljedično s tim su i manje vrednovane i plaćene za svoj rad, što u konačnici dovodi i do znatno slabije ekonomske neovisnosti, a posljedično i do prisutnijeg i težeg nasilja nad njima.

Gledajući globalna, a u korelaciji s tim i nacionalna kretanja koja govore  o sve starijem radno sposobnom stanovništvu, potrebno je i razmišljati na tragu sve veće potrebe zapošljavanja osoba s invaliditetom. Ovaj dio odlično su pojasnili autori Kiš i Glavaš koji navode, kako se u Hrvatskoj, čije  radno sposobno stanovništvo rapidno stari nameće potreba za progresivnom politikom koja će kvalitetno osmisliti i provoditi politiku društvene jednakosti koju podržava i ekonomska računica. Drugi autor Kerovec navodi kako politika treba poticati žensku radnu snagu kao nedovoljno iskorišteni resurs kroz čiju bi se implementaciju žena u tržišnu dimenziju doprinijelo društvenom prosperitetu.

U Nacionalnu strategiju za izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. godine ugrađene su potrebne mjere no, teorija i praksa nerijetko znaju odudarati, i u tom kontekstu potrebno je intenzivnije raditi na samozapošljavanju i povećanju participacije žena s invaliditetom na tržištu rada. Redovnije  informirati javnost i poslodavce o potrebama i mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada – provedba redovnih kampanja, organiziranje periodičnih događaja u svrhu senzibilizacije i razmjene iskustava te primjera dobre prakse zapošljavanja osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada.  I nadalje dodjeljivati  državne poticaje gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom na otvorenom tržištu rada. Redovno izvještavati o provedbi sustava kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, kao i njihovog zapošljavanja na otvorenom tržištu rada i pod posebnim uvjetima, te pravovremeno uvoditi potrebne izmjene u cilju unapređenja provedbe ovih aktivnosti. Poticati participaciju žena s invaliditetom na tržištu rada uzimajući u obzir njihove individualne potrebe i zahtjeve lokalnog tržišta rada. Razvijati sustav dodatnih edukacija stručnjaka za posebna područja profesionalne rehabilitacije. Poticati zapošljavanje osoba s invaliditetom, kroz osiguravanje individualizirane podrške u suradnji s udrugama, ustanovama za cjeloživotno obrazovanje, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i poslodavcima.  Provoditi  natječaje za financiranje projekata osposobljavanja i usavršavanja osoba s invaliditetom

Educirati ih i informatički obrazovati kako bi se mogle što više zapošljavati u IT Sektoru koji više nije striktno vezan za mjesto rada, odnosno lokaciju. Poticati i domaću radinost  žena s invaliditetom, poticati dobrovoljno uključivanje, odnosno volontiranje kako bi se steklo radno iskustvo, a ujedno osnažilo i samopouzdanje, nuditi i više povremnih poslova kako se ne bi osjećale isključene iz zajednice.

Sve su to modeli koji zasigurno mogu unaprijediti položaj žena s invaliditetom, posebno ekonomski, i na taj ih način osnažiti ih za sve segmente života.

Za sve navedeno krucijalna je edukacija i podizanje razine svijesti o vlastitoj vrijednosti, kao i edukacija javnosti kako bi se ne samo oslobodila predrasuda već i  upoznala s potencijalima, znanjima i vještinama žena s invaliditetom. Izuzetno je važno razbiti česta etiketiranja kako se radi o ljudima koji nemaju kontrolu nad vlastitim životima i koji su nesposobni za donošenje bilo kakvih odluka. Nerijetko ih se naziva i pogrdnim imenima- „retardiranima“, „hendikepiranima“, „debilima“, iako terminologija govori da je riječ o osobama s invaliditetom.  Ovakvim pristupom krše se osnovna ljudska prava,  vrijeđa ljudsko dostojanstvo i  stavlja ih se u izolirani položaj te  otežava put potpunom i ravnopravnom uključenju u društvo.

Mediji su ti koji su ključni u senzibiliziranju javnosti. Povećanje broja emisija o položaju osoba s invaliditetom  zasigurno će brže doprinijeti osvješćivanju javnosti o poteškoćama i preprekama s kojima se  susreću, a  samim tim doprinijeti i većoj vidljivosti žena s invaliditetom.

Uključivanje žena s invaliditetom u radne procese traži sinergiju bez koje teško da će se postići očekivani rezultati, i uvijek će ostati neke prepreke ako izostane zajedničko djelovanje. To je kao kada izostane sinergija između organa čovjeka koji tada ne može disati, jesti…

Važno je istaknuti i ulogu civilnih udruga koje posreduju između države, tržišta i  žena s invaliditetom. Za  unapređenje položaja žena s invaliditetom izuzetno  je važno povezivanje, ne samo sa udrugama za osobe s invaliditetom već i povezivanje sa ostalim organizacijama kako bi se čuo njihov glas, kako bi zastupale vlastite želje o tome kako žele živjeti, kako da se prema njima odnosi zajednica i obitelj. Da iskažu borbu protiv diskriminacije, slobodno izražavajući svoja mišljenja, stavove i osjećaje vezano za određene teme u društvu, a posebno one koje se tiču osoba s invaliditetom te da, što je najvažnije samostalno donose odluke vezane za njihov život.

Potporu koje bi žene s invalidetom zasigurno trebale dobiti je i potpora od feminističkih organizacija koje kao da su zaboravile na ovu kategoriju ljudi. U studiji „Kome još (ne)treba feministička pedagogija?!“ navodi se Feministička pedagogija kao kritičko-transformacijska pedagogija koja je kadra producirati akcijska znanja koja služe mijenjanju stvarnosti; pedagogija koja omogućuje promjenu društvenog položaja žene koja kritički osvješćuje, reflektira i mijenja taj položaj teorijskim uvidima u kontekstualne mogućnosti oblikovanja novih uvjeta koji vode desegregaciji žene.

Zaključno, ženama s invaliditetom trebaju biti priznata njihova prava kao prava žene i kao prava osoba s invaliditetom koja su im zajamčena međunarodnim i domaćim dokumentima. Društvo, institucije moraju intenzivnije raditi na stvaranju ekonomskih, političkih i socijalnih prava kako bi postale ravnopravne članice društva. Načelo nediskriminacije znači da  im moraju biti  zajamčena sva prava bez razlikovanja, isključivanja ili ograničavanja na osnovi invaliditeta. Jednakost na osnovi invaliditeta znači da se moraju i nadalje stvarati  društveni uvjeti koji poštuju različitost koji nastoje otkloniti nedostatke i koji osiguravaju da sve žene, muškarci, djevojčice i dječaci sudjeluju u potpunosti i pod jednakim uvjetima. Pojmovi – puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje i pristupačnost znače da je društvo, i u javnoj i privatnoj sferi, organizirano na način kako bi se svim ljudima pa tako i ženama s invaliditetom omogućilo puno sudjelovanje. Puno uključenje u društvo znači da se osobe s invaliditetom prihvaća i poštuje kao ravnopravne sudionike. Poštivanje razlika podrazumijeva prihvaćanje drugih u kontekstu međusobnog razumijevanja. Ono uključuje prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti. Unatoč nekim vidljivim ili očitim razlikama, svi ljudi imaju jednaka prava i dostojanstvo, i na tom tragu svako društvo pa tako i hrvatsko mora stvoriti uvjete za isto.

Autor Snježana Nemec/ demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE