Bitna sam kao i ON/ Leonida Kifer: Biti žena osoba s invaliditetom u Hrvatskoj jedna je od najtežih situacija u kojoj se žene mogu naći…

Foto:: privatan albun/mixer.hr

Leonida Kifer specijalistkinja javne uprave koja se usavršila za voditeljicu EU projekata i voditeljicu odnosa sa javnošću. Gaji i ljubav prema pisanju. Borac je po prirodi, što izvire iz svake njene riječi i njenog stava.

Koliko je društveni  položaj žena s invaliditetom otežan, s obzirom na još uvijek prisutne predrasude i  nerijetka etiketiranja?

ODGOVOR: Po meni, biti žena osoba s invaliditetom u Hrvatskoj jedna je od najtežih situacija u kojoj se žene mogu naći. Naime, diskriminacija protiv koje se u raznim pravnim dokumentima i javnim nastupima „borimo“, prisutna je u svakom segmentu života. Često puta ironično znam reći da je lakše biti biljka nego žena osoba s invaliditetom jer se prema biljci društvo i okolina odnose puno bolje. Etiketiranost i predrasude su rak rana svakog društva i definitivno ne vode u budućnost nego nas vraćaju stoljećima unazad. Ne čudi me što brojni ljudi unatoč velikim izazovima u pogledu zdravstvenog stanja odbijaju steći status osobe s invaliditetom, posebno žene, jer su svjesni koliko bi im to otežalo ionako tešku svakodnevicu.

Jeste li se ikada susretali s pogrdnim nazivima, i percepcijom  kako osobe s invaliditetom nemaju kontrolu nad vlastitim životima, kako su  nesposobni za donošenje bilo kakvih odluka?

ODGOVOR: Vrlo često. To je percepcija koja proizlazi iz našeg mentaliteta i snažnog utjecaja tradicionalnog razmišljanja. Susrela sam se s ovime ne samo od strane poduzetnika i poslodavaca, nego čak i od nekih osoba kojima je posao rad s osobama s invaliditetom (učitelji, profesori, defektolozi…), pa čak i od istaknutih članova nekih od udruga koje su osnovane da bi zaštitile prava i bavile se problematikom osoba s invaliditetom.

Prema dostupnim podacima o obrazovanju 66 posto osoba s invaliditetom nema završenu osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje. Oko 25 posto ima srednju stručnu spremu dok je 3 posto osoba s visokom ili višom stručnom spremom. Ono što me zanima, jeste li osobno nailazili na prepreke pri obrazovanju, u smislu nedovoljne izobrazbe nastavnika ili nepristupačnosti učionicama odnosno s arhitektonskim i urbanističkim barijerama, nedovoljnom koordinacijom nadležnih stručnih službi i educiranost stručnjaka o izazovima i potrebama osoba s invaliditetom?

ODGOVOR: Status osobe s invaliditetom imam tek od 2018. godine kada sam već završila redovno obrazovanje tako da osobno nemam iskustvo. Međutim, susretala sam se s ovom problematikom na indirektne načine. Ukratko – sustav ne funkcionira onako kako priliči 21.stoljeću.

Osobe s invaliditetom nailaze na prepreke i prilikom zapošljavanja na otvorenom tržištu rada.  Jeste li osobno susretali s istima i koje su to bile?

ODGOVOR: Najveća prepreka je predrasuda… međutim, upravo zato i postoje prilagodbe radnog mjesta, promjena strukture unutar poslovnih subjekata. U ovom segmentu brojni poslodavci ne znaju koje sve mogućnosti imaju na raspolaganju u zapošljavanju osoba s invaliditetom i vjerujem da je i ta neinformiranost jedan od uzroka slabe zapošljivosti osoba s invaliditetom. Nadalje, dosta poslodavaca je starije od 40 godina i to se osjeti u načinu razmišljanja…naime, često smatraju da bi osobe s invaliditetom trebale raditi isključivo u zaštitnim ili integrativnim radionicama, u svojevrsnoj izolaciji od otvorenog tržišta rada u punom smislu riječi. Ne možemo ni ignorirati činjenicu da postoje poslodavci koji smatraju da bi im zapošljavanje osoba s invaliditetom naštetilo ugledu poduzeća jer „što će misliti ostali ako zaposlim robu s greškom“. Nama su potrebne sustavne promjene sa snažnim, brutalnim promjenama razmišljanja čije je polazište u odgoju i obrazovanju od malih nogu.

Moram pohvaliti državu, posebno ZOSI koji maksimalno nastoje izaći u susret poslodavcima. Naravno, uvijek se može i mora težiti još boljem sustavu, no osobno sam zadovoljna što se događa. Samo kad bi poslodavci počeli shvaćati da osobe s invaliditetom daju dodanu vrijednost njihovim poduzećima i otvorili se njima kao ravnopravnim članovima zajednice, bila bi puno bolja situacija sa zapošljavanjem.

Također, nije poanta zaposliti osobu s invaliditetom samo da bi se od države „povukli novci na određeni period“ u smislu poticaja zapošljavanja osoba s invaliditetom (ZOSI, mjere HZZ) nego je cilj omogućiti OSI dugoročno zapošljavanje kako bi se mogle same za sebe u većem ili manjem dijelu brinuti za vlastitu budućnost.

Gledajući globalna, a u korelaciji s tim i nacionalna kretanja koja govore  o sve starijem radno sposobnom stanovništvu neki stručnjaci  smatraju da će biti sve veća potreba za zapošljavanjem osoba s invaliditetom. Kako gledate na ovakva razmišljanja?

ODGOVOR: Podržavam ovakva razmišljanja. I nadam se da ćemo krenuti u tom smjeru. Ono što me brine, to je činjenica da sposobni ljudi, bez i sa invaliditetom, sve više odlaze u inozemstvo jer – nemaju veze ili nisu nekome podobni.

Koliko je važna ekonomska neovisnost žena s invaliditetom i primjećujete li oko sebe  pokazatelje koji govore kako ekonomska neovisnost  nerijetko dovodi i do zlostavljanja?

ODGOVOR: Za svaku osobu je presudno važna ekonomska neovisnost. Činjenica je da su žene osobe s invaliditetom skupina osoba koja otežano pristupa tržištu rada i samim time ne mogu ostvariti vlastita financijska sredstva, te su često financirane od strane članova obitelji ili države u smislu socijalne skrbi itd. Za mene je ovisnost o nekome u ekonomskom smislu jedan od oblika modernog ropstva. Svako ropstvo je oduzimanje slobode i zlostavljanje i vjerujem da sam ovime sve rekla.

Što vidite kao prepreku za aktivnije sudjelovanje u društvenom i kulturnom životu zajednice?

ODGOVOR: Prepreka su predrasude. Kada maknemo predrasude i postanemo poticajna zajednica jednako otvorena prema svima, moći ćemo govoriti o aktivnom društvu suvremenog doba.

U odnosu na muškarce s invaliditetom, žene s invaliditetom su u svim segmentima društva u podređenom položaju i zakida ih se i kao invalide i kao žene. Dakle, govorimo o dvostrukoj diskriminaciji. Recite nam kako vidite ovu činjenicu?

ODGOVOR: Ovu činjenicu gledam s velikom tugom i svojevrsnim grčem u želudcu. Društvo smo s jako puno diskriminacije u svim segmentima ljudskih života iako se uporno pokušavamo prikazati kao društvo tolerancije i zajedništva. Da nema par pojedinaca koji svojim životom i dijelom pokazuju da ipak postoji nada u pozitivne promjene, rekla bih da mi je žao što živim u ovakvom društvu. No, ovakvi primjeri me motiviraju da ne odustanem od svega što radim i da nastavim, za početak, progovarati o ovakvim temama.

Smatrate li da bi sustav potpore za osobe s invaliditetom trebao biti više individualiziran i osjetljiv na specifičnosti, uključujući i rodne, a ne da je  primarno temeljen na kategorizaciji osoba s invaliditetom prema stupnjevima oštećenja?

ODGOVOR: Naravno. Ova kategorizacija po meni nema veze sa stvarnom situacijom. Primjerice, kako je moguće da imam 1. stupanj oštećenja (znači do 25% tjelesnog oštećenja) u jednom postupku, u drugom je utvrđeno 60% tjelesnog oštećenja? Vještači u oba slučaja isto tijelo, samo druga osoba. Isto tako, nužno je razlikovati nečiju bolest od stanja. Naime, ako je netko bolestan, znači da ima šanse da ozdravi. Ako netko ima stanje, onda znači da ne postoji šansa da ozdravi, može doći do stabilizacije postojeće situacije, neznatnog poboljšanja ili progresivnosti. Kod mene se radi o stanju u kojem mi je ortoped rekao da živim dan po dan i da je normalno da imam dane kada prštim od energije i dana kada od bolova ne mogu iz kreveta. Netko drugi s istom dijagnozom nema bolova ili ih nema 24 sata na dan. Djecu u školama učimo da je svaka osoba jedinstvena, a onda kroz životne situacije i razne sustave koji smo mi ljudi utemeljili, pokazujemo da smo ih učili nešto što ne postoji ili je „nebitno“ da bi mijenjali i primijenili.

Radi li se dovoljno na edukaciji i podizanju razine svijesti javnosti o osobama s invaliditetom? 

ODGOVOR: Ne. Odnosno, ne radi se ravnomjerno u smislu teritorija države i ne radi se istom kvalitetom u svim sredinama. Nedostaje nam sustav u ovom području. Ne možemo sve prepustiti dobroj volji i želju udruga i pojedinaca.

Koliko su mediji ključni za doprinos većoj vidljivosti žena s invaliditetom i ima li dovoljno emisija, priloga koji bi  u konačnici doprinijeli društvenom prosperitetu žena s invaliditetom?  

ODGOVOR: Mediji su ključni dionik za bilo koju promjenu. Samo, često od strane medija dobijem odgovor kako teme osoba s invaliditetom nisu dovoljno IN da bi bile u većoj mjeri zastupljene. Nama su in mito, korupcija, političari… Pohvaljujem emisiju „Normalan život“ urednice i voditeljice Ane Tomašković koja godinama radi na većoj vidljivosti osoba s invaliditetom i pomaže da brojne žene s invaliditetom otvoreno progovore o svim izazovima koje imaju. Inicijativa postoji i na nekoliko manjih televizija i naravno da ih sve pohvaljujem  i podržavam, no gdje su u tome nacionalne kuće sa širokoj medijskom pokrivenosti, bez obzira govorimo li o tradicionalnim ili novim medijima? Mediji imaju velik utjecaj na razmišljanje zajednice i valja ga iskoristiti na način da doprinese pozitivnim promjenama.

Što mislite koliko su ljudi zapravo svjesni činjenice da prepoznavanje ljudskog dostojanstva predstavlja i put razumijevanja osoba s invaliditetom, a samim time i prihvaćanja istih?

ODGOVOR: Mislim da su ljudi bazično svjesni da to postoji, samo odbijaju bilo kakvu promjenu. Mi smo društvo koje ne voli promjene. I ne volimo aktivno sudjelovati u stvaranju nečega, volimo stajati sa strane i suditi onima koji se usude nešto napraviti.

Koliko je za unapređenje položaja žena s invaliditetom važno povezivanje, ne samo sa udrugama za osobe s invaliditetom već i povezivanje sa ostalim organizacijama kako bi se čuo njihov glas, kako bi zastupale vlastite želje o tome kako žele živjeti, kako da se prema njima odnosi zajednica i obitelj?

ODGOVOR: Potičem povezivanje i zajedničko djelovanje, međutim, danas imamo more udruga i organizacija i treba pažljivo birati s kime i kako se umrežujemo jer nisu svi usmjereni prema istom cilju i često u udrugama postoje pojedinci s preizraženim egom što dodatno destimulira aktivizam. Često govorim da čovjek sam ne može puno, zajedno možemo sve…samo da bi do toga došli bitno je da u sebe usadimo vrijednosti koje smo usadili u statute organizacija i naučili napamet jer „dobro zvuče“.

Smatrate li da bi žene s invaliditetom trebale dobiti i snažniju potporu feminističkih organizacija koje kao da su  zaboravile žene s invaliditetom?

ODGOVOR: Žene s invaliditetom trebaju dobiti potporu zajednice i okoline u kojoj žive. Dosta pratim neprofitni sektor i zaista vrlo rijetko feminističke organizacije spominju žene s invaliditetom. Svaka potpora je dobrodošla ukoliko dolazi iz srca, otvorenog uma i vodi u promjene zajednice!

Što mislite koliko vam je zapravo uskraćeno korištenje   ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na izjednačenoj osnovi s drugima?

ODGOVOR: Da nisam borac kakav jesam i da se ne bojim progovarati i biti drugačija, bilo bi mi puno teže. Neke stvari su mi svakako uskraćene, no, vjerujem u sebe i svoje sposobnosti i potencijale i pokušat ću srušiti još koju predrasudu o ženama s invaliditetom. Puno puta se ljudi čude zato što imam visoko obrazovanje i kontinuirano se educiram za nešto novo jer to „invalidi“ ne rade… Ne volim trpanje u kalupe i namete i vjerujem da bih se puno više angažirala da ne trpim ovakve bolove. No, dan po dan, bitno je ne odustati.

Koja bi bila vaša poruka za kraj?

ODGOVOR: Zajedništvo, otvoreni um, ljudskost, razumijevanje, pomoć, podrška..jedino tako možemo postati društvo budućnosti. Čovjek je onoliko velik koliko pruža ruku onome tko je pao, kad ga nitko ne vidi. Zajedno možemo sve! I odustajanje nije opcija…korak po korak do promjena.

Autor: Snježana Nemec

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVINA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE