Kako vrijeme odmiče postoji bojazan da priča o ženama kao izravnim i posrednim žrtvama rata nikada neće biti do kraja ispričana, da će pasti u zaborav kao neki biokemijski zapis koji slabi i vremenom se izgubi. Nešto što se zasigurno ne bi smjelo i ne smije dogoditi, posebno kada govorimo o transgeneraciji ili trangeneracijskom prenosu trauma koji prati sljedeće generacije.

Nedovoljno se u javnosti govori i zna o ženama stradalnicama u Domovinskom ratu, kao i o onim ženama koje su posredne žrtve rata, što je jedan od pokazatelja kako ravnopravnost spolova kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske nije u potpunosti zaživjela.

Kako vrijeme odmiče postoji i bojazan da priča o ženama kao izravnim i posrednim žrtvama rata nikada neće biti do kraja ispričana, da će pasti u zaborav kao neki biokemijski zapis koji slabi i vremenom se izgubi. Nešto što se zasigurno ne bi smjelo i ne smije dogoditi, posebno kada govorimo o transgeneraciji ili trangeneracijskom prenosu trauma koji prati sljedeće generacije. Oblikovani traumatiziranim obrascima ponašanja kojih sljedeća pokoljenja nerijetko nisu ni svjesni i koji utječu, ne samo na njihove živote već i na cjelokupno društvo. Zato je vrlo važno osvijestiti iskustva prijašnjih generacija kako bi dobili odgovore i priliku za promjene.

Potrebno je itekako razumijevati nužnu povezanost uzroka i posljedice, i ukoliko se uzrok ne rješava sadašnje posljedice postaju uzroci budućim posljedicama. Posljedice su konkretne, iako nerijetko izvan očiju javnosti, i zato svako žmirenje nad uzrocima ne nalazi svoje mjesto i opravdanje. Jedno društvo dužno je razmišljati o posljedicama, jer dobri i loši učinci protežu se daleko u budućnost, čak i u onu kad nas više neće biti da se sami uvjerimo. Naravno, nije uvijek moguće u životu predvidjeti sve posljedice jer kad bi se prije svakog našeg čina upustili u predviđanje svih njegovih posljedica, ne bi se pomakli s mjesta gdje nas je zatekla ona prva zamisao. Drugim riječima da se odlaskom u Domovinski rat razmišljalo o posljedicama, i svemu onom s čim su se hrvatske braniteljice suočavale tijekom rata i poslije rata, zajedno s braniteljima pitanje je kakv bi bio epilog. Išlo se srcem, osjećajem, obvezom da se obrani vlastita zemlja.

Ono čemu svjedočimo je činjenica da se žene kao izravne i posredne žrtve rata uglavnom prikazuje kroz čin silovanja i ratnih zločina nad civilnim stanovništvom, i tu je čini se i početak i kraj cijele priče. No, poražavajuća je činjenica da niti sam čin seksualnog nasilja-silovanja još uvijek nije priznat kao ratni zločin, temeljem kojeg bi žene žrtve silovanja ostvarile svoja prava kao neki oblik satisfakcije i vraćanja samopoštovanja koje im je ovim nakaznim činom kao rezultatatom ratnog oružja i nečovječnosti oduzetoNakon što je rat završio kao da su sve te zasluge i patnje žena izravnih i posrednih žrtava rata nestale iz kolektivnog sjećanja, unatoč naporima nekih civilnih udruga da sjećanje održe živim. A sjećanje je bitno, ne samo za sagledavanje prošlosti već i za budućnost, za stvaranje uvjeta za stabilnost i demokratski razvoj za što je potrebno aktivno sudjelovanje žena. Kao što je bitno probuditi svijest tih žena o njihovoj vrijednosti i posebnosti.

I sami statistički pokazatelji koji se razlikuju na neki način su zanemarivanje uloge žena izravnih i posrednih žrtava rata (iako nisu egzaktni ni kod hrvatskih branitelja). Naime, prema podacima Hrvatsko memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, 1995. godine bilo je 14.443 žena aktivnih pripadnica hrvatskih oružanih postrojbi, pričuvnog sastava ili narodne zaštite. Među njima je 766 poginulih i 1973 ranjenih pripadnica Oružanih snaga Republike Hrvatske, danas s lakšim ili težim tjelesnim invaliditetom. S druge strane prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 24.246 žena, odnosno 4,78 posto ukupnoga broja hrvatskih branitelja. Poginulo ih je 110, a zbog teških je ozljeda 1.146 žena su ostale trajni invalidi. Samo u obrani Vukovara sudjelovalo je oko 400 žena.
Bez obzira na brojke, neosporna je činjenica da su žene ratovale uz muškarce, da su ostale trajni invalidi, obolile od posttraumtskog poremećaja, suočavale se sa stigmatiziranjem i marginaliziranjem u društvu, umirale od posljedica rana i rata. Neosporna je i činjenica da su žene kao posredne žrtve rata i kao nositeljice života bile i jesu stup i potpora svojim partnerima oboljelim od postraumatskog poremaćaja kao i cijeloj obitelji. Naime, brojne žene koje nisu bile izravno na bojištu i za koje javnost jedva i da čuje pate i obolijevaju zbog posljedica posttraumatskog poremećaja svojih partnera. Ratna stradanja veterana itekako su se odrazila na njihove živote i na živote njihove djece. Supruge i majke u obiteljima veterana s postraumatskim poremećajem nerijetko i same razvijaju psihičke smetnje, što dovodi do smanjenja funkcionalnosti, depresije i ovisnosti o alkoholu, drogama i lijekovima. Kao i kod samog oboljelog hrvatskog branitelja i kod njih se mogućnost obolijevanja od malignih bolesti povećava. Ta sekundarna traumatiziranost utječe i na sljedeće generacije, na njihove kćeri i sinove koja češće obolijevaju od različitih smetnji ponašanja i razvijaju depresivna raspoloženja. Ako činjeničnom pridodamo i medicinska istraživanja koja su pokazala kako i genetske promjene nastupaju kod osoba koje su izložene traumi i imaju posttraumatski stresni poremećaj, tada je i više nego razvidno koliko je važno upoznati javnost o potrebi aktualiziranja ove teme, ne samo u smislu osvješćivanja javnosti o važnosti iste, već i u smislu sprječavanja dubljih i težih posljedica koje će se dugoročno reflektirati i na samo društvo.
Kako bi se unaprijedio položaj i zaštita prava žena izravnih i posrednih žrtava rata, prije svega potrebno započeti s vrednovanjem njihove uloge, njihovog doprinosa i žrtve koje su podnijeli i podnose. Ovo nije samo pitanje i odgovornost Ministarstva hrvatskih branitelja već i svih nadležnih tijela, svih onih koji imaju utjecaj kroz medijski i javni prostor stvarati prije svega realno i pozitivno ozračje. U konačnici, to je pitanje i odgovornost svih nas.
Možda pojedinac, grupa pa i veći dio društva ne može shvatiti što je žena, hrvatska braniteljica, žena kao posredna žrtva rata proživljavala i proživljava, ali ta činjenica ne olakšava stanje u kojemu se iste nalaze. Nerazumijevanje sredine, neprepoznavanje problema, stigmatiziranje, u konačnici dovode i do svakodnevnih pitanja bez odgovora – jesam li se zato borila, jesam li željela ovakvu zemlju, koga je zapravo briga što se svakodnevno loviš kako se tvoje mentalno stanje kreće od ljutnje, nevjerice, nemoći, straha do neke letargije, ravnodušnosti i praznine. Što zastaješ bez jasne vizije što bi to trebalo napraviti, izreći, bez onog famoznog stanja stalne budnosti i moralne kategorije samopoštovanja i zauzimanja za svoja prava, bez individualne svijesti o vlastitoj posebnosti. Govorimo zapravo o epigrafu čitave filozofije koja se preselila u nepoznat prostor nabijen nadom i strahom i koju treba u javnosti osvijestiti.

Ono na što kontinuirano treba podsjećati kako bi se anulirale teze koje se sustavno nameću hrvatskoj javnosti je da su hrvatski branitelji i žene kao izravne i posredne žrtve rata privilegirane i kao takve teret hrvatskog društva, što je ne samo netočno, nepravedno već i bolno za braniteljsku populaciju i njihovu obitelj koja je specifična po mnogim parametrima.
Jedan od problema ili pokazatelja navedenog je i nezaposlenost s kojom se susreću u posljednjih deset godina. Statistika nezaposlenih branitelja ne razlikuje se bitno od prosjeka nacije, međutim ako navedeno dovedemo u korelaciju s godinama, braniteljska populacija je ugoženija, odnosno sama nezaposlenost pogađa je više od ostalih društvenih skupina. Naime, najveći udio hrvatskih branitelja je u dobi između 40 i 54 godine (60,7%) te je udio branitelja sa završenim višim i visokim stupnjem obrazovanjem niži u odnosu na ukupno stanovništvo. Nezaposlenost dovodi do siromaštava, a siromaštvo do fenomena socijalne isključenosti. Posljedica isključenosti iz jednoga područja često znači isključenost i iz drugih područja, što dovodi do takozvane spirale nesigurnosti te je potrebno što prije pristupiti procesu socijalnog uključivanja kako bi braniteljska populacija, posebno oboljeli od PTSP-a bili uključeni u društveni i gospodarski život. A uključivanje u gospodarski i društveni život znači i uživanje u životnom standardu koje se smatra zadovoljavajućim.

U korelaciji s navedenim važno je i napomenuti kako zbog, uglavnom negativnog stava javnosti braniteljice, što ih ne odvaja od branitelja uglavnom prešućuju da imaju status hrvatskog branitelja kako bi dobile ili zadržale posao. O tome je jedino javno progovorila u Hrvatskom saboru Ines Strenja-Linić. Što će poslodavac reći ako priložim potvrdu da sam hrvatska braniteljica, trebam li je priložiti, je li dovoljna moja struka i moje znanje, hoće li me gledati kao nekoga tko koristi privilegije, iako su zaslužene i zakonske samo su neka od pitanja koja si postavljaju pri zapošljavanju i koja ih lome.
U cijelom tom procesu transformacije negativnih obrazaca ponašanja koji se manifestiraju prema hrvatskim braniteljima pa tako i braniteljicama i ženama posrednim žrtvama rata koje su u osnovi nevidljive neophodno je, ne samo aktualiziranje problema već i stalno ponavljanje kako bi se utjecalo na samu podsvijest koja upravlja našim ponašanjem i načinom razmišljanja, i u kojoj se nalaze sve naše navike koje se mogu i moraju mijenjati.
Mediji su ti koji bi također trebali biti svjesni važnosti svoje uloge i utjecaja na javnost, i koji bi trebali razmišljati kako progovoriti o ženama kao izravnim i posrednim žrtvama rata, na koji način prenijeti informacije, jer način na koji komuniciramo neku poruku oblikuje stavove drugih.

Napori Ministarstva hrvatskih branitelja, stručnjaka koji na nacionalnoj, regionalnoj, županijskoj razini pružaju psihološku pomoć nisu dovoljni, ukoliko se ne senzibilizira i javnost, ne samo o problemu s kojima se sučavaju žene kao izravne i posredne žrtve rata, već i o problemu koji ostavlja posljedice na funkcioniranje cjelokupnog društva.
Socijalno uključivanje i ekonomsko osnaživanje nužni su preduvjeti za inkluziju žena. Za tako nešto potrebno ih je je izvući iz sjene, osvijestiti važnost njihove uloge, shvatiti važnost edukacije javnosti kao temeljnom uvjetu postojanja i opstanka ljudske zajednice. Procesom edukacije, kroz prenošenje iskustva, znanja, društvenih. normi i vrijednosti kao stečevinu ljudske kulture i civilizacije utjecalo bi se na ublažavanje stigmatizacije, bržeg i učinkovitijeg rješavanja problema nezaposlenosti, stambenog zbrinjavanja, još učinkovitijeg liječenja, aktivnog uključivanja u društvo, što će zasigurno dovesti do smanjenja daljnje traumatiziranosti koja dovodi i do povećanog broja oboljelih od malignih bolesti, disfunkcionalnosti obitelji.

Žene, hrvatske braniteljice, uz bok muškarcima i uz visoku cijenu stvorile su neovisnu državu Hrvatsku i kao takve, ne samo da zaslužuju poštovanje već su i dio društva vrlo važan za stabilnost i prosperitet države. Hrvatska za koju se se žene borile, kao i trpnju koju su kao izravne i posredne žrtve rata podnosile i podnose je Hrvatska, koja ne samo racionalno rasuđuje već vodi i brigu za pravednu i pravičnu zemlju koja svima jamči ista prava, među kojima je pravo na život i zdravlje, pravo na dostojanstvo, ugled i čast.
Upravo, zbog svega navedenog i zbog otklanjanja posljedica neuravnotežene zastupljenosti spolova te poduzimanja mjera u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, Ministarstvo branitelja je donijelo Plan djelovanja za uspostavljanje i promicanje ravnopravnosti spolova u kojem se ukazuje na potrebu:
Donošenja i osiguranja provedbe propisa o pravima žrtava silovanja tijekom Domovinskog rata,

Poticanja uključivanja žena u korištenje mjera iz Programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja, u cilju povećanja njihove konkurentnosti na tržištu rada i razvijanja ženskog poduzetništva,
Osiguranja sredstava za financiranje aktivnosti i projekata organizacija civilnog društva, usmjerenih unapređenju položaja i zaštiti prava žena izravnih i posrednih žrtava rata te za podizanje znanja i svijesti o stradanju žena u ratu,
Održavanja javnih tribina, okruglih stolova, konferencija i drugih aktivnosti o ljudskim pravima žena s invaliditetom,

Financiranja aktivnosti i projekata organizacije civilnog društva, usmjerenog podizanju znanja i svijesti o ljudskim pravima žena i ravnopravnosti spolova,
Praćenju i javnom objavljivanju podataka o položaju žena na tržištu rada temeljem učinaka u provedbi mjera Nacionalnog akcijskog plana zapošljavanja,

Uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca pri sastavljanju i imenovanju predstavnika i predstavnica u izaslanstva, povjerenstva i druga tijela,
Promicanja primjene UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Pekinške deklaracije i Platforme za djelovanje,

Informiranje građanstva o obvezama uvođenja rodno osjetljivih politika u sva područja društvenog života, a u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i standardima EU i osvješćivanje o važnostu uloge žene,
koja treba zaživjeti i u praksi kako bi kao civilizirano i demokratsko društvo unaprijedili položaj i zaštitili prava žena izravnih i posrednih žrtava rata, odnosno omogućili jednaku prisutnost muškaraca i žena u svim područjima javnog i privatnog života, jednakog statusa i jednakih mogućnosti za ostvarivanje svih prava.

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE