Kome je suđeno da bude j**** tome same gaće spadaju….

Kome je suđeno da bude j**** tome same gaće spadaju….

Napisala sam jedan pa drugi pa treći tekst, i svi su završili u privatnoj arhivi, košu za smeće. Arhiva  tekstova se definitivno puni, a puni se jer nisu danas poželjni. Uvrijedit će nekoga, iako razloga za uvredu nema. Ideološki nisu danas dobro obojeni, iako baš i nije jasno koje su to boje prihvatljive, i što to uopće znači. Baš kao što nestašni „Petar Pan“  i „Mačke iz visokog društva“ nisu poželjni crtići. Puni su rasizma jer tu je mačka „žutog lica“ koja svira klavir štapićima za jelo, a Petar Pan referira se na američke Indijance  kao na „crvenokošce“. Traže se ideološki, kulturno i politčki korektni crtići, djela, misli. Traži se u osnovi jedno veliko ništa, bez boje okusa i mirisa, i bilježnica u kojoj ćeš upisati jedno veliko NIŠTA, baš kao što je Luj XVI napisao, vraćajući se iz lova.

Ako kažeš –  a u pučku mater, što meni ili bilo kome treba trpljenje svih ovih ideoloških kretanja u kojima i tvoja vlastita susjeda naglo postane pametna pa tuži susjeda jer  joj je rekao da je lijepa, a ona ne želi biti lijepa već samo pametna, a on je sad vrijeđa i vrši seksualno nasilje nad njom, ti postaješ nepoželjan i nepodoban.

Onda krene lomljenje riječi, ukidanje – ovo je previše, ovo izbaci, a ne, ovo neće dobro sjeti onom trećem, dok na kraju u potpunosti ne unakaziš vlastite misli i stavove, cijeli svoj misaoni proces koji se odvija u riječima i  prije nego iz izgovoriš ili staviš na papir.   

Dok ovo pišem sjetila sam se jedne davne scene s ljetovanja koja tako lijepo odgovara  situaciji- vidiš, a onda te uvjere da ti se zapravo navukla mrena i pomutila ti vid do kraja. Uglavnom, jedno jutro uleti Mare u sobu da posteljinu promijeni kad tamo njen Ive nadvijen nad plavom Ingegard.

 Mare podivlja.
– Nu nje, mogla si se  malo i opirat ..Ive, Ive……

Ive onako malo zateknut odleti za Mare.

– Jube to ti se učinilo, nikog nije bilo.
– Vrag ti sriću odnija pa imam oči!
– Mare, moja bit će da su ti se umorile od tolika posla…
– A, budale!!
– Mare znaš da ja to ne bi nikad…Sve da je i tako Mare moja, a nije, misli na turizam, danas ti je Mare važna ponuda..

I tak, sve je dobro prošlo. Ive je uveden u svijet svjetskog seksa, a Mare je i dalje voljela svog Ivu. Ingegard se više i ne sjeća, mora da je Ive u pravu-pričinilo joj se. Um je  odbacio vidljivo i činjenično, rugajući se i dokazujući nepomirljivost  između onoga kako bi trebalo biti i kako je.

Sve u svemu postaje gotovo nemoguć zadatak iznijeti svoje mišljenje i  prići nekom problemu. Kao da dirate, kako sam već jednom  napisala  u svetinju otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena. U tako postavljenim stvarima nezahvalno je i dokazivati da takozvani ideali koje društvo proklamira nisu ništa drugo nego novi oblici koji odgovaraju njegovim potrebama i ukusu nastalim u novim uvjetima materijalnog života. Ti novi oblici koji u osnovi obesnažuju naš um u stanju su se rugati svemu što zadire u njihove ideale i postavke.

Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u kojem se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja.

Zato je najbolje pisati ni o čemu. Kulturno, vjerski, politički  najkorektnije.   Možda samo pokoja riječ o gaćama ili nekadašnjoj mantri naših baka i mama kako moraš uvijek paziti kakve gaće nosiš, jer ne dao bog da ti se nešto dogodi, a tebi gaće poderane. Kako god, svima  kojima je suđeno da budu hebeni gaće same padaju. A suđeno je svima nama.  Dobro, ne baš svima.

Piše: Snježana Nemec/dm