Bitna sam kao i ON: Unaprjeđenje položaja žena sportašica…

foto: pixabay

Kada se govori o ženama u sportu tada se ne govori samo o potrebi postizanja pune ravnopravnosti spolova jer pitanje je znatno složenije i vezano je i za samu promjenu uloge sporta u kojoj je profit postao imperativ. Žene sportašice su u toj komercijalizaciji koja je naprosto logičan slijed masovnosti i spektakla, uskraćene. Drugim riječima kapital je u rukama muškaraca koji tada, ako i ne odlučuju isti utječe na zastupljenost žena u sportu, na dinamiku rasta i razvoja ženskog sporta.

Sport je jedna od najsnažnijih platformi za promicanje ravnopravnosti spolova i osnaživanje položaja žena, što navodi i sam Međunarodni olimpijski odbor no, i platforma u kojoj se sporo mijenjaju stereotipi i predrasude. Navedeno predstavlja svojevrsni apsurd ako krenemo od činjenice da sport nadahnjuje, povezuje ljude, jača timski duh, ima snagu promijeniti i svijet ili kako je to izvrsno rekao Nelson Mandela: Sport ima moć udruživanja ljudi na način na koji to malo tko može. Sport može stvoriti nadu tamo gdje je postojao samo očaj.

Iako se bilježe pozitivni pomaci u promicanju rodne ravnopravnosti, u smislu uravnoteženja ukupnog broja sportaša, zagovaranja i podizanja svijesti te imenovanja više žena na vodeće pozicije, muškarci i dalje dominiraju u sportu, i ta dominacija kao takva se i dalje sustavno propagira.

Ta igra svijesti koja je kroz povijest pretvorena u pravilo, čvrsto i teško promjenjivo traži još veću predanost i odlučnost za promjene, posebno zbog komercijalizacije sporta koja se događa zadnjih trideset godina.
Kada se govori o ženama u sportu tada se ne govori samo o potrebi postizanja pune ravnopravnosti spolova jer pitanje je znatno složenije i vezano je i za samu promjenu uloge sporta u kojoj je profit postao imperativ. Gledajući s aspekta kapitala ili akumuliranog bogatstva važno je, ne samo istaknuti već i biti svjestan da kapital čini osnovu gospodarske moći, a posljedično s tim preko vlasničke strukture određuje i socijalnu strukturu i uzajamne odnose vladavine i upravljanja u društvu. Drugim riječima kapital je u rukama muškaraca koji tada, ako i ne odlučuju isti utječe na zastupljenost žena u sportu, na dinamiku rasta i razvoja ženskog sporta. Žene sportašice su u toj komercijalizaciji koja je naprosto logičan slijed masovnosti i spektakla, uskraćene. Niti su isto plaćene za isti sport sa istim pravilima igre, niti su u mogućnosti biti u velikim transferima, vrlo rijetko su u ulozi sportskih menadžera koji ostvaruju visoke profite, rijetko i teško imaju pristup kanalima za dobivanje sponzorstva, bez kojeg je nezamislivo održavanje sportskih događanja. Primjera radi, Sportski savez Grada Zagreba financira 42 muška nogometna kluba sa 33.175.030,00 kuna, dok jedan ženski nogometni klub prima ukupno 211.763,00 kuna. Naravno, nije bolja situacija ni u ostatku svijeta, naprotiv.
Prema studiji Sveučilišta u Zagrebu, Kineziološkog fakulteta: Žene i nogomet u hrvatsko društvu: Što futsal ima s tim? (Mateja Barišić) napravljena su određena istraživanja u kojem su ispitanice odgovarale na pitanja. Jedna od njih navodi: „Tamo gdje god se može pretvorit, pretvara se u biznis i to je onako beskompromisan biznis, što znači dok ima profita u tome, takav klub se financira, a čim recimo glavni sponzor ode, klub se zatvara i propada. Zajedno s njim propadaju i neki sportaši koji se nisu uspjeli isprofilirati dok je bio taj sponzor…“
U industriji sporta gdje su sportske organizacije tržišno orijentirane i stalno povećavaju svoju dobit kako bi ostale konkurentne, žene teško nalaze svoje mjesto. Bez obzira na rasprave i zabrinutost da su tijekom godina moralni i pedagoški aspekti sporta sve zanemeraniji ta činjenica ne olakšava ženama u sportu činjenicu da u vrlo malom omjeru sudjeluju u tim procesima.
Tradicionalno rezerviran za muškarce sport se i dalje povezuje s uvjetno rečeno muškim karakteristikama, dok se žene uglavnom doživljava, posebno u takozvanim muškim sportovima kao neženstvene ili još pogrdnije- muškobanjaste, što samo potvrđuje kako društvo i povijest definiraju i samu ženstvenost.

Takvi opće prihvaćeni rodni stereotipi utječu na neravnopravan položaj žena koje za posljedično utječu na mnoge stvari koje su već navedene pa i na pravo i potrebu usklađivanja privatnog i poslovnog života žene koje predstavlja pravi izazov 21. stoljeća. Žene se stavlja u procjep između, profesionalnog i privatnog života, i iskustva su pokazala da jedan najčešće isključuje drugi. Ukoliko se to ne dogodi dobijemo u potpunosti neprihvatljiv čin u kojem se rukometnu sutkinju briše s liste međunarodnih sudaca pri Udruzi hrvatskih rukometnih sudaca, bez bilo kakve prethodne obavijesti i unatoč jasnom protivljenju Europske i Svjetske rukometne federacije te preporuke i upozorenja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kako se radi o izravnoj diskriminaciji temeljem trudnoće i materinstva koja je zabranjena Zakonom o ravnopravnosti spolova. Presuda je donijeta u korist Helene Crnojević no, predstavlja primjer položaja žena u društvu pa tako i u sportu.

Ako se osvrnemo i na Izvješće o provedbi Nacionalne politike za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2011. – 2015. godine u kojem se navodi unapređenje položaja žena u sportu razvidno je koliko su promjene spore, odnosno neke mjere nisu uopće provedene, a neke djelomično. Ilustracije radi kod povećanja udjela žena u upravljačkim strukturama sportskih saveza i drugih sportskih organizacija, gdje su nositelji Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, državni i lokalni sportski savezi mjera za navedeno razdoblje nije provedena.

U djelu preispitivanja postojećeg zakonodavnog okvira i unapređenja modela za praćenje statističkih podataka o položaju žena u sportu, s ciljem suzbijanja izravne i neizravne diskriminacije mjera je djelomično provedena. U djelu koji govori da će se sportašicama osigurati jednaka dostupnost sportske infrastrukture, kako u vremenu korištenja tako i u kvaliteti te dostupnost stručnog usavršavanja, osposobljavanja i zapošljavanja u sportu u kojem su nositelji Hrvatski olimpijski odbor. Hrvatski paraolimpijski odbor, državni i lokalni sportski savezi, sportski klubovi, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mjera nije provedena.

Podaci o zastupljenosti žena u upravljačkim strukturama su zabrinjavajući i pokazatelj kako je nužno razbijati rodne stereotipe te se okrenuti preventivi kako bi u budućnosti između ostalog žene bile zastupljenije. Ilustracije radi, u Skupštini HOO-a u 2015. godini bilo je 106 muškaraca i 6 žena, u Vijeću HOO-a 14 muškarac a i 3 žene. Nešto bolja zastupljenost žena bila je u Komisijama i Vijeću HOO-a i iznosila je 34 posto te na dužnosti dopredjednika/ca s udjelom od 25 posto.
Olimpijske igre mladih u Buenos Airesu 2018. godine postale su na neki način prekretnica za brže i učinkovitije provođenje politike ravnopravnosti spolova jer su bile prve multidisciplinarne igre koje su imale jednak broj ženskih natjecatelja kao i muškaraca. Ta je inicijativa bila moguća samo zahvaljujući prethodnim neumornim naporima žena koje su se borile protiv diskriminacije u sportu. Taj poticaj za ravnopravnost spolova nastavlja se i u Tokiju i svaki tim treba barem jednog muškarca i jednu ženu.
Uloga medija u oblikovanju stereotipa i normi itekako je odlučujuća. Sportsko izvještavanje izuzetno je moćno u oblikovanju normi i stereotipa o spolu. Mediji su sposobni osporiti ove norme, promičući uravnoteženu pokrivenost muškog i ženskog sporta i pošten prikaz sportaša – bez obzira na spol. No, nerijetko svjedočimo zapravo kako isti pridonose izgradnji štetnih stereotipa pa se tako sportašice prvo predstavljaju kao žene, a potom tek kao sportašice. Obuhvatom žena u sportu često dominiraju reference na izgled, dob ili obiteljski život, dok su muškarci prikazani kao moćni, neovisni, dominirajući i cijenjeni kao sportaši, što publika prihvaća kao verificirani način razmišljanja i ponašanja. Prema podacima Agencije za elektoničke medije udio ženskog sporta u vijestima nacionalnih televizija je svega četiri posto. Istraživanja pokazuju nejednak tretman u prikazu žena u sportskim vijestima i na TV programima, čak i danas kada se bilježi napredak u uspostavljanju ravnopravnosti spolova.
Broj žena koje se bave sportskim novinarstvom i dalje je relativno nizak, iako su u Hrvatskoj vidljivi pomaci. No ovo posebno područje izvještavanja i dalje je specijalnost kojom dominiraju uglavnom muškarci, u zemljama širom svijeta.

Sportašice se nerijetko susreću i sa sekstičkim pristupom, seksualizacijom, seksističkim jezikom, negativnom objektivizacijom o čemu će se posvetiti posebna tematska cjelina. U mnogim zemlja još uvijek o ženama ne sudi njihova sposobnost bavljenja sportom već izgled tijela. Tako su recimo žene trebale biti lijepe da bi igrale nogomet u Brazilu kako bi privukle gledatelje. Ako se prema ženama i dalje bude ponašalo kao prema zabavi ženski će se sport pretvoriti u društveno polje zasnovano samo na izgledu.

Unatoč postojanju standarda o ravnopravnosti spolova na svim razinama, od regionalne, nacionalne još uvijek je u praksi prisutna diskriminacija žena i djevojčica, uključujući i unutar skupina koje su u nepovoljnijem položaju i izložene višestrukoj diskriminaciji.

Iako je, kako je već rečeno postignut napredak u pogledu ravnopravnosti spolova i dalje predstoje mnogi izazovi s kojima se treba suočiti. Postoje zakonodavni okviri, strategije, preporuke koje utvrđuju potrebne korake ili one koji su zabranjeni no, kada se govori o samoj provedbi tada je ista spora ili se ne poštuje. Osnovi razlog je još uvijek nedovoljno razvijena svijest o postojanju stereotipa i predrasuda i zato je, prije svega potrebno sustavno raditi na kampanjama zagovaranja i podizanja svijesti o potrebi ravnopravnosti i jednake zastupljenosti. Svaki klub i savez trebao bi imati obvezu povećanja interesa za ženski sport imajući uvijek u vidu koliko je uloženo rada, odricanja i upornosti kako bi se postigao uspjeh. Danas tehnologija omogućava puno lakše promoviranje, samo je potrebna volja pojedinca koja dovodi i do opće volje koja se temelji na suglasnosti o općem dobru svih. Neophodno je uspostaviti i ugovorne odnose s medijima u kojima će sportašice biti prezentirane u jednakim postocima kao i muški sportaši. Potrebno je poticati sponzore na pružanje jednake podrške kako ženskim, tako i muškim programima te dodjeljivanju jednakih bespovratnih sredstava. Sustavno raditi na usvajanju politike koja dopušta ravnotežu privatnog i obiteljskog života i sportske karijere, s osobitim naglaskom na sportašice, trenerice, menadžerice i vođe, sustavno razvijati sportsku kulturu koja omogućava i vrednuje potpuno uključivanje žena i djevojčica u sve vidove sporta, što ujedno predstavlja i poštovanje Brightonske Deklaracije o ženama i sportu iz 1994. te na taj način razvijati poticajno okruženje i stvarati uvjete za provedbu rodno osviještene politike i integraciju rodne perspektive u rodni proračun. Svaki od navedenih koraka ili mjera koje se trebaju provesti u konačnici će dovesti i do postavljanja većeg broja žena na vodeće pozicije u upravljačkim tijelima, a muškarce usmjeriti na ispravno poimanje društvenih procesa koji su vezani za svjesnu ljudsku djelatnost koja teži ka određenim ciljevima. U ovom slučaju to je puna ravnopravnost spolova u kojoj više neće biti raskoraka između pravne i stvarne ravnopravnosti.

Za sve navedeno potrebna je sinergija i usklađeno djelovanje između nadležnih institucija, organizacija civilnog društva za promicanje sudjelovanja žena u sportu, sportskih organizacija te znanstvenih i obrazovnih ustanova koje će integrirati načelo ravnopravnosti spolova i strategiju rodno osviještene politike u kurikulum.

Piše Snježana Nemec

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVINA FONDA ZA PLURALIZAM I RAZNOVRSNOST AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE