Strukture, institucije i društvo u cjelini su postale svjesnije povijesne pozicije žene, i s tog aspekta pokušavaju popraviti stanje no, sam proces ide sporo, i upravo zbog te dinamike sport i njegova praksa postali su plodno polje za analizu pitanja koja se tiču ​​oblika neravnopravnosti spolova, među kojima je i objektivizacija žene, seksualno nasilje, odnosno seksualno uznemirivanje. Čak je i u Preporuci za prevenciju i borbu protiv seksizma koju je usvojio Odbor ministara Vijeća Europe po prvi put postignut dogovor oko definicije seksizma. Naime, referirajući se upravo na povijest navodi se kako je seksizam manifestacija „povijesno nejednakih odnosa moći“ između žena i muškaraca, što naravno posljedično dovodi do diskriminacije.

Poprilično je zabrinjavajuća i gotovo nevjerojatna spoznaja da ni u 21. stoljeću nije postignuta ravnopravnost spolova te da se i dalje stvaraju zakonodavni okviri, preporuke, piše, apelira kako bi se stvari promijenile. U svim tim promjenama koje se evolucijom događaju i koje su neminovne, seksizam je i dalje živa ideologija koja pokazuje kako se fizičke i mentalne razlike između dva spola reflektiraju i na njihove položaje u sportu, odnosno društvu.

Ovdje se može govoriti i o tome je li određeno društvo zapravo pristojno jer pristojno društvo trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja. Odbacivanje ili zakidanje bilo koje legitimne grupe je poniženje i nepristojnost. Arogantno ponašanje s pozicije moći pa i kad je nesvjesno je nepristojnost. I sve se na kraju svede na činjenicu da različite osobe imaju različite standarde pristupa življenju pa je i prema njihovom različitom moralu nekima dopušteno ono što drugima nije.
Sve je, čini se lakše promijeniti nego povijesno ustaljene stereotipe i predrasude, promijeniti ili podići razinu svijesti, prvenstveno individualnu, a potom kolektivnu, posebno kada govorimo o samim ženama. Naime, poprilično je zabrinjavajući podatak da oko 30 – 40% žena podržava tradicionalnu sliku društvenog položaja žene i rodne stereotipe te bi bile sklone diskriminirati žene, i to je uistinu poražavajuća činjenica.

Uhvaćene u mrežu industrijalizacije i komercijalizacije sporta priča za žene zapravo postaje još složenija. Žene kao znatna manjina u sportskim organizacijama i vodećim pozicijama imaju slab utjecaj na kulturu i naučene obrasce ponašanja koji se nerijetko manifestiraju kroz objektivizaciju žene i koja ne mora nužno biti loša jer svi smo mi s ponekad filozofskog stajališta predmetom osjetilnoga zamjećivanja, zrenja, predočavanja, ali i nadosjetilnoga mišljenja.  No, ovdje se radi o o teško promjenjivom pogledu iz perspektive muškarca koji su na poziciji moći pa isti određuju i pravila odijevanja u sportu. Žene se potiče da imaju određeni izgled, jer postizanje tog izgleda zahtjeva određena profitabilna ponašanja“ napisali su Roth i Basow, pa tako na olimpijskim igrama u Londonu nekadašnji gradonačelnik Londona Boris Johnson  napisao je kako bi se popularnost ženske odbojke na pijesku na Olimpijskim igrama mogla pripisati „polugolim ženama“ koje se „presijavaju poput mokrih vidri“. Komercijalizacija sporta traži masovnost i spektakl, masovnost i spektakl donose profit a profit je u rukama muškaraca. Rezultat koji na kraju imamo je seksističko oslikavanje žena u sportu pri čemu se relativiziraju i banaliziraju njihovi sportski uspjesi i postignuća, sama njihova uloga i njihov način života jer sport je način života i smisao. Tu, naravno kada govorimo o složenosti priče u kojoj se žene u sportu nalaze dolazi i do sudara tradicionalnog i modernog. Konceptualiziranje seksualnosti također postaje područje u kojem se s jedne strane odbacuje tradicionsalni moral, a s druge strane se odvija preoblikovanje intimnosti koja igraju središnju ulogu u sveukupnom ljudskom iskustvu. Drugim riječima konceptualizacija se temelji na hijerarhijskim odnosima, iskustvima i razumijevanjima, bez potrebe da se posebno zna o određenoj temi.

Činjenica da žene nisu umrežene, da teško dolaze do sponzora jer teže mogu dokazati vrijednost samog sponzoriranja. Sponzori žele znati koliko ljudi privlači vaš događaj i usklađuje li se s ciljanim tržištem. Isti očekuju i da postanete detaljniji u spominjanju događaja: Govore li ljudi o vašem događaju? Kada se, gdje i koliko često vaš događaj spominje na web mjestu, blogu, društvenoj mreži ili vijestima. Što više potencijalnim sponzorima možete pokazati da je vaš događaj tražen, partnerstvo će postati privlačnije. I tu nastaje problem kod ženskog sporta. Nedovoljno promoviran, s nedovoljnom medijskom popraćenošću, podacima o uspjesima i postignućima žena jer se u prvi plan stavlja kao žena, a ne kao sportašica, nedovoljnom zastupljenošću na vodećim pozicijama.
Mediji koji bi osim osnovne uloge trebali biti i predvodnici promjena i nadalje potiču ovakav pristup pa nerijetko svjedočimo kako su muški sportaši odjeveni uglavnom u sportsku odjeću sa sportskim pozama, što nije slučaj sa ženama koje prenaglašeno ističu seksualnost kao skup ponašanja, stavova i vrijednosti koje u osnovi nisu njihove. Takve poruke nesvjesno djeluju na emocije i ponašanje onih koji gledaju, odnosno sve ono što ljudski um vidi, čuje automatski apsorbira u podsvijest.

Kao i u drugim segmentima djelovanja žene sportašice susreću se i sa seksualnim uznemiravanjem koje za posljedicu ima vrijeđanje osobnog dostojanstva koje utječe i na psihološko zdravlje, što potencijalno može dovesti do oslabljenih performansi i ranog napuštanja sporta kao i do psiholoških poremećaja. Nerijetko je spolno uznemiravanje prikriveno i na nekoj dvosmislenoj granici, manipulativno kroz stvaranje osjećaja krivnje, pod krinkom zaštite i sigurnosti. Na žalost o spolnom uznemiravanju većina žena šuti, i ne samo u sportu, a kad odluče progovoriti tada je to uglavnom nakon što završe karijeru. Strah, nepovjerenje su ključni u toj tišini i razumljivi, jer nije lako biti rastrgan između životnog poziva, volje kao pokretača uspjeha i stvarnosti koja ti se događa. No, svaki oblik nasilja ili izravan govor mržnje treba prijaviti nadležnim institucijama kako bi onaj tko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dopušteno, da je kažnjivo i da zbog toga može i mora odgovarati. Dužnost koju čovjek ima prema samome sebi stavlja dužnost spram drugih ( i tu nije riječ o brizi za druge već za sebe) , jer mjerilo nije ni ljubav prema susjedu ni ljubav prema samome sebi, mjerilo je samopoštovanje.
Ako govorimo o rodnoj osvještenosti i ravnopravnosti u djelu gdje žene sve više zauzimaju udjel među ljubiteljicama sporta, odnosno udjel u publici kakva je percepcija javnosti možda je najbolje opisala Nataša Mlinarić (Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet- Značaj Fenomena ženskog nogometnog navijaštva, Ana – Mary Bauer Čuk))
Ako si žensko – sigurno ne voliš sport.
Ako si žensko i voliš sport – svi misle da voliš sport zbog nekog tipa.
Ako si žensko i voliš sport, a nije zbog tipa – svi misle da voliš sport zbog tipa.
Ako si žensko, zavoliš sport, voliš neki klub, voliš navijanje, ne voliš psovanje, divljanje i nasilno muško navijanje – eh, nisi za sport

Mi kao društvo moramo podići svijest o ovom području u kojem se prema ženama i dalje postupa nepravedno. Potrebno je osvijesti i činjenicu da sport ganas kreira tržište koje čini 2% bruto društvenog proizvoda u svim razvijenim zemljama, a najmanje je 3% svjetske ekonomije vezano uz sport i sportsku industriju, i u tom kontekstu shvatiti utjecaj koji ima na žene sportašice, na neravnopravnost, na određivanje pravila, i ne samo za žene.

Shvatiti i djelovati prije svega u smjeru podizanje razine svijesti kod muškaraca i žena i kod cjelokupne javnosti kako bi se napokon razbili stereotipi i predrasude.

Potrebno je razumijevati i da raznolikost koja će uvijek postojati između žena i muškaraca ne znači nepostojanje jednakosti. Prihvaćanje jedni drugih je razina svijesti u kojoj nema diskriminacije i i netolerancije, u kojoj nema pobjednika i gubitnika i u kojoj se preuzima odgovornost za vlastiti život. Obrazovne institucije imaju ključnu ulogu u osvještavanju ideja rodne i spolne ravnopravnosti. Klubovi imaju važnu ulogu kroz odnos sportaša i trenera. Obitelj je ta koja je ključna i predstavlja osnovu kasnijoj nadogradnji.

Razumijevanjem navedenoga i same mjere u Preporuci za prevenciju i borbu protiv seksizma koju je usvojio Odbor ministara Vijeća Europe i kojima se Vlade pozivaju da iste razmotre imat će smisla i naći će svoje mjesto: od pozivanja vodećih sportskih osoba da ispravljaju seksističke stavove te da osuđuju seksistički govor mržnje i seksitičko ponašanje koje bi trebalo uključivati odredbe disciplinske mjere, osvješćivanja o rodno osjetljivom jeziku i komunikaciji, poduzimanja konkretnih mjera za promicanje ravnopravnosti spolova i nestereotipno prikazivanje žena i muškaraca, djevojčica i dječaka, promicanja emitiranja i izvještavanja u medijima o kulturnim i sportskim događajima žena ravnopravno kao i muškaraca te javno slaviti postignuća žena do osiguranja veće vidljivosti i promicanja pozitivnih uzora žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji sudjeluju u sportu.

Cijela ova „igra“ u kojoj žena još ne nalazi svoje mjesto pa i u sportu je znatno kompleknija od onoga što razumijevamo no, neosporna je činjenica da sami biramo u što ćemo vjerovati pa i kad nam se nameće, kao što je i neoporno da je u svojoj percepciji realnosti svatko u pravu. Tu percepciju i tu subjektivnost koja je odvojena od potrebne objektivnosti treba rješavati, jer svidjelo se to nama ili ne stvari su u našim glavama ipak malo drugačije posložene od onoga kakve su one u stvarnosti.

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA PLURALIZAM I RAZNOVRSNOST AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE