Bitna sam kao i ON: Unapređenje položaja žena na ruralnim područjima …

Bitna sam kao i ON: Unapređenje položaja žena na ruralnim područjima …

Koncept ruralnog razvoja kao sveukupnog razvoja negradskog ili seoskog područja izuzetno je važan za gospodarstvo, s krajnim ciljem unapređenja kvalitete života ruralnog područja i cjelokupne populacije. U navedenom kontekstu Hrvatska koja slijedi europske smjernice, u smislu zadržavanja stanovništa i demografske revitalizacije, povećanja konkurentnosti proizvoda te izjednačenja kvalitete života s ostalim područjima obvezna je provoditi politiku unapređenja položaja žena u ruralnim područjima, imajući uvijek u vidu njihovu važnu ulogu u postizanju transformacijskih ekonomskih, okolišnih i socijalnih promjena potrebnih za održivi razvoj.

Zbog same artikulacije rodne razlike i razumijevanja problema s kojima se suočavaju seoske žene, potrebno je osvrnuti se na teorijska pojašnjenja razloga njihove današnje pozicije. Feministički pogledi isključivo su se fokusirali na rodne odnose, nastojeći staviti ulogu seoskih žena u šire razumijevanje moći i djelovanja patrijarhata. Na tom tragu tvrdilo se da ruralno područje nije dovelo do nejednakosti žena, već odnosi moći između muškaraca i žena te da je ruralno društvo organizirano po tradicionalnoj liniji koja je na žene gledala kao središte domaćeg „carstva“, a svako sudjelovanje žena u plaćenom radu kao drugostupanjsku ulogu.

Kroz devedesete godine prošlog stoljeća, kako su pitanja ravnopravnosti spolova postala sve aktualnija i važnija napravio se odmak od ispitivanja domaće podjele rada i djelovanja zajednice u razvoju rada na konstrukcijama ruralne ženstvenosti i muškosti. Preuzimajući ideje o djelovanju određenog oblika ruralnog patrijarhata, studije su tvrdile kako je moguće identificirati specifične ruralne konstrukcije rodnog identiteta. U početku se takvo gledište koncentriralo na ispitivanje onoga što je nekoliko autora nazivalo “kulturama ruralne ženskosti”, pokazujući kako su konstrukcije ruralne ženstvenosti artikulirale određene vrijednosti i očekivanja u seoskoj zajednici te da su takve konstrukcije stvorile i ojačale hegemonistički oblik ruralne ženstvenosti koja je umanjila razliku i otpor. Takva su istraživanja povezivala izgradnju tradicionalne ženstvenosti s dominantnim kulturama ruralnosti, tvrdeći da je ideja ruralne idile zadržala mjesto i valorizirala moralne pretpostavke oko rodnih identiteta ruralnih područja i obitelji. Tvrdilo se da se uobičajeni ruralni život temelji na volji žena, posebno da ispunjavaju određene uloge, upravljajući daljnjim postojanjem i dobrobiti ruralne zajednice i osiguravajući reprodukciju obitelji. Međutim, u novije vrijeme, rasprava o rodu i ruralnosti usredotočila se na pojmove ženstvenosti i muškosti, prepoznajući važnost koja se pridaje dominantnim načinima kroz koji „rod radi“, a ne kroz fiksne strukture i odnose moći. Naglasak je stavljen na stvarnu provedbu roda i vrijednosti te na očekivanjima povezanih sa seksualnim identitetima. Početni rad na ovom području koncentrirao se na ključne karakteristike muškosti među poljoprivrednicima i utvrdio kako su kvalitete kao što su fizička spremnost i snaga definirale identitet muških poljoprivrednika i kako je valorizacija određenih oblika muškosti u obavljanju svakodnevnih poljoprivrednih zadataka u široj mjeri oblikovala rodne odnose u poljoprivredi koja podupire određivanje određenih djelatnosti kao ‘muški rad’, a drugi kao ženski. Littleov (2003, 2007) rad na seoskim spojevima i stvaranju odnosa među poljoprivrednim parovima ponovno je identificirao niz karakteristika i ponašanja povezanih s dominantnim konstrukcijama muškosti i ženstvenosti. Ovo i slična istraživanja pokazuju kontinuitet tradicijskih rodnih identiteta u ruralnim područjima te se i dalje, i uz pomake koji udovoljavaju suvremenim rodnim očekivanjima nastavljaju konvencionalni ideali muškosti i ženstvenosti.

Istraživajući položaj žena u ruralnim područjima u Hrvatskoj i ostatku svijeta nemoguće je ne primjetiti kako je vrlo malo podataka koji bi ukazali na ekonomski i društveni položaj žena na selu, što je svojevrsni indikator nedovoljnog interesa institucija. Nešto što zasigurno treba popraviti, i na čemu treba kontinuirano raditi, jer itekako je važno prepoznati ovu društvenu skupinu kako bi je osnažili i osvijestili.
Prema dostupnim statističkim pokazateljima koji je objedinio Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje razvidna je slika ruralnih područja i poljoprivrede, iz koje se jedino da naslutiti sam položaj žene. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj je živjelo 4 284 889 stanovnika (51,8 % žena, a 48,2 % muškaraca), od kojih 24,9 % živi u gradskom području urbanih aglomeracija, a 75,1 % u ruralnom i mješovitom području. Veći udio starije populacije u ruralnim područjima te stopa zaposlenosti od 49,8 %, pokazatelji su depopulacije ruralnih krajeva i napuštanja poljoprivrednog zemljišta, što je u osnovi poražavajujući podatak za jednu zemlju, ne samo s demografskog aspekta, već i s aspekta ekonomije i samoodrživosti poljoprivrede i vraćanja u okvire održivosti za nas i naše buduće naraštaje u kojem žena igra važnu ulogu. Prema rezultatima Ankete o radnoj snazi i strukturi zaposlenosti u 2012., u poljoprivredi je bilo zaposleno 179 900 osoba, tj. 12,4 %. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna neto isplaćena plaća po zaposlenom u poljoprivredi u 2012. godini iznosila je 78,5 % prosječne neto isplaćene plaće po zaposlenom u Republici Hrvatskoj. Pokazatelj stupnja poljoprivrednog obrazovanja na razini upravitelja/ica poljoprivrednih gospodarstva pokazuju da 95 % upravitelja nema nikakvo poljoprivredno obrazovanje, odnosno posjeduje samo praktično iskustvo, dok u EU-27 u prosjeku 29,6 % nositelja/ica PG-a ima poljoprivredno obrazovanje. Od ukupnog broja nositelja poljoprivrednih gospodarstva, 4,1 % je mlađe od 35 godina, 37,1 % je staro između 35 i 54 godina, a 58,8 % je starije od 54 godina. Poljoprivreda je u Hrvatskoj izrazito obiteljski posao. U 2012. godini, 93,2 % radne snage u poljoprivredi je radna snaga poljoprivrednika/ce i/ili člana/ice njegove/njezine obitelji. To je puno veći postotak od prosjeka EU-27 (76,6 %). Udio žena u strukturi stalno zaposlenih poljoprivrednih radnika/ca u Hrvatskoj je 40,2 %, što je veći udio nego u odgovarajućem EU-27 prosjeku (37,5 %). Međutim, udio žena upravitelja/ica poljoprivrednih gospodarstava niži je u Hrvatskoj nego u EU-27 (20,9 % u usporedbi s 23, 2%).


Statistički gledano kroz udio žena u strukturi stalno zaposlenih poljoprivrednih radnika koji je veći od EU prosjeka, položaj žene bi se mogao okarakterizirati kao dobar, no nedostatak drugih pokazatelja ne ide u prilog navedenom. Prema istraživanju Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje dvije trećine ispitanica smatra da žena na selu treba biti zaposlena izvan domaćinstva, da očekuju veću potporu lokalne uprave, savjetodavnu pomoć oko poštivanja zakonske regulative, jasne i jednostavne upute u pisanom obliku, lakšu dostupnost novčanim sredstvima za poduzetništvo. Istraživanja su pokazala i da žene u u ruralnim područjima nisu konkuretne na tržištu rada i da poduzetničko okruženje otežava otvaranje vlastitih poduzeća ili samozapošljavanje.
Ono što je sigurno kao i kod ostalih skupina žena, kada govorimo o unapređenju položaja je potreba podizanja individualne, a potom i kolektivne razine svijesti o njenoj važnosti i posebnosti. Kada se govori o senzibiliziranju javnosti o problemima, potrebama i važnosti uloge žena u ruralnim područjima ključnu ulogu imaju mediji. Bolji pristup obrazovanju, savjetovanju, stručnoj pomoći, mjere zapošljavanja i samozapošljavanja poticanja ženskog poduzetništva, bolje plaćenosti kako bi se, ne samo izjednačile s muškarcima već i spriječila veća opasnost od siromaštva u odnosu na muškarce, omogućavanje stjecanja vlasništva gospodarstava, bolja informiranost, bolja društvena, socijalna i komunalna infrastruktura koja im nije još uvijek dostupna, uključivanje u javnu politiku, posebno na lokalnoj i regionalnoj razini. Mjere koje će dovesti do adekvatnog vrednovanja nevidljivog rada žena u ruralnim područjima izuzetno su važne, uzimajući u obzir činjenicu da unatoč tome što žene proizvode polovicu svjetske hrane, a u razvijenim zemljama i do 80 posto te ostvaruju oko 35 posto ukupnog radnog vremena u poljoprivredi, primaju svega 10 posto svjetskih prihoda, a od 10 žena njih 7 se suočava s rizikom gladi i nerijetko žive na rubu egzistencije, bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, na što je na zadnjoj sjednici Odbora za poljoprivredu upozorila i predsjednica Marijana Petir.


Sve navedene mjere neophodno je kontinuiranio provoditi. Uz zajedničko djelovanje i sinergiju svih nadležnih institucija iste će neminovno dovesti do jačanja položaja žena u ruralnom području, do njene ekonomske neovisnosti, a u konačnici i njene vidljivosti.
Zajedničko djelovanje i sinergija istaknuti su zbog činjenice da je sve povezano, da jedno ne isključuje drugo pa tako, primjera radi podaci pokazuju kako obrazovanje ne štiti žene od nezaposlenosti, iako su u postotcima znatno obrazovanije od muškaraca (60,6 % žena je završilo visokoškolsko obrazovanje, za razliku od 39,4 % nezaposlenih muških osoba).
Kako svaka priča ima svoje lice i naličje najvažnije je u unapređenju položaja žena na ruralnim područjima biti uravnotežen i ne ulaziti u krajnosti kako se u konačnici ne bi dobio suprotan učinak, ili posljedica koju ćemo opet morati rješavati. Naime, kroz projekt „Ravnopravnost spolova u ruralnom razvoju – osnaživanje žena u ruralnom društvu“ pokazalo se da su žene unatoč preprekama s kojima se susreću i dalje pozitivne, optimistične, druželjubive i tradicijski naklonjene s nastojanima i željom očuvanja običaja i identiteta, što je kada govorimo o ovom potonjem vrlo važno. Ako se emancipacijom žene isto poremeti, a ista je već globalno gledajući otišla u krivom smjeru tada nismo napravili ništa. Drugim riječima tradicija znači i tradicionalno prihvaćanje načina života u kojem je podjela rada po spolu već ustaljena, odnosno ako se radi o nastavku takozvanih konvencionalnih ideala muškosti i ženstvenosti isto nužno ne predstavlja diskriminiranost žena, a upravo navedeno potvrđuje i prisutan pozitivizam, optmizam, druželjubivost koje uobičajeno ne dolaze iz loše atmosfere i loše posloženih odnosa i uloga. Primjerice, u kontekstu tradicijskih odnosa nije teško primjetiti kako u „potrazi“ za idealnim partnerima, muškarci poljoprivrednici očekuju da žene budu praktične, domaćice koje će se uklopiti u ruralnu zajednicu i način života. Isto tako očekivanja žena od svog idealnog ruralnog partnera također pokazuju vrlo konvencionalne oblike muškosti u valorizaciji tjelesne spremnosti, pouzdanosti i odanosti.

Promjenama koje se stalno događaju i koje su neminovne žena postaje sve svijesnija svoje uloge i važnosti, ne samo za dobrobit pojedinaca, obitelji i ruralnih zajednica, već i za ukupnu ekonomsku produktivnost, s obzirom na veliku prisutnost žena u poljoprivrednoj radnoj snazi te svaki nedostatak prepoznavanja i vrednovanja uloge žene u ruralnim područjima i poljoprivredi štetan je ne samo za žene već i ruralno područje, a u kočnici i za cijelo društvo. Zato je kontinuirani rad na unapređenju položaja žena imperativ, posebno u smislu njihove još uvijek snažne nevidljivosti koja se manifestira kroz neprepoznavanje i nepriznavanje njihovog rada, a samim time i uz nepriznavanje pripadajućih socijalnih prava i primjerenog društvenog statusa.

Piše: Snježana Nemec/ demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SERDSTVINA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE