Bitna sam kao i ON: Međunarodno pravne obveze Republike Hrvatske na području zaštite ljudskih prava, prava žena i provedbe politike jednakih mogućnosti …

FOTO: PIXABAY

Kako bi se razumjela važnost ljudskih prava i njihova zaštita potrebno je dati povijesni presjek same ideje koji ukazuje na postupno razvijanje svijesti o važnosti ljudskih prava i njihovoj zaštiti, unatoč tomu što u nekim zemljama postoje i retrogradne tendencije. Republika Hrvatska slijedi opće tendencije postupnog razvoja svijesti o ljudskim pravima i unapređenja njihove zaštite. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. prvi je međunarodni dokument koji sustavno nabraja i definira sva do tada prepoznata ljudska prava.
Opća deklaracija osigurava svima ekonomska, socijalna, politička, kulturna prava koja podupiru život oslobođen oskudice i straha. Radi se o neotuđivim pravima za sve ljude, u svako doba, na svim mjestima, bez obzira na njihov spol, klasu, rasu, boju kože, jezik vjeroispovijest, dob, političko ili drugo mišljenje, rođenje, seksualna orijentacija.
Unatoč tomu što Opća deklaracija o ljudskim pravima nije obvezujući instrument međunarodnoga prava, politička i moralna snaga ove Deklaracije postepeno se razvija, a njen je sadržaj pretočen u mnoge ustave. Nakon dugogodišnjeg rada UN-ove Komisije za ljudska prava, načela Opće deklaracije detaljnije su razrađena u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima iz 1966. te Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Unatoč tomu što i danas postoje značajne iznimke, osnovna dva UN-ova pakta i četiri UN-ove konvencije postepeno je usvojila većina zemalja, a razrađuju se i brojni međunarodni mehanizmi koji reguliraju pojedine segmente zaštite ljudskih prava. Osim međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava koji se razrađuje kroz instrumente zaštite ljudskih prava Ujedinjenih naroda, razvijaju se i regionalni sustavi kojima se dodatno jamči zaštita ljudskih prava građana tih zemalja (OESS, Vijeće Europe, Europska unija). U tom je kontekstu vrlo važno spomenuti završni Helsinški akt (1975.). Ovim dokumentom utemeljen je prvi međunarodni mehanizam za sigurnost i suradnju (KESS, tj. današnji OESS) koji je nadišao okvire tadašnjih blokovskih podjela. U uvodnom dijelu, kao i u trećem poglavlju, obvezuju se vlade svih država potpisnica na poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda te se potiče osnivanje građanskih odbora za promatranje dosljednosti provedbe tih odredbi.
U europskom kontekstu najznačajnija je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. S obzirom da je cilj Vijeća Europe postignuće većeg jedinstva između svojih članova. J edna od metoda kojom se želi postići taj cilj je održavanje i dalje ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Potvrđujući svoje duboko vjerovanje u temeljne slobode koji su temelj pravde i mira u svijetu, s jedne strane najbolje održava učinkovita politička demokracija, a s druge strane zajedničkim razumijevanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise. Konvencija je donesena u okviru Vijeća Europe, a poslužila je kao temelj za osnivanje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Nakon što iscrpe pravne mehanizme koji su im na raspolaganju u njihovim zemljama, građani svih država članica mogu se obratiti Sudu u Strasbourgu za zaštitu svojih prava. Za razliku od raznih UN-ovih tijela čije odluke imaju prvenstveno političku snagu, odluke Suda u Strasbourgu pravno su obvezujuće.
Europska unija pridaje značajno mjesto zaštiti temeljnih ljudskih prava, ali na razini Unije još uvijek ne postoji razrađen sustav neposredne sudske zaštite ljudskih prava. Budući da je Povelja o ljudskim pravima sastavni dio Ustava Europske unije, njegovo usvajanje bio bi važan iskorak u zaštiti ljudskih prava.
Vlade država članica Ujedinjenih naroda, zajedno s organizacijama civilnoga društva i predstavnicima međunarodnih organizacija, organizirali su u Beču 1993. međunarodnu Konferenciju o ljudskim pravima, na kojoj je donesena Bečka deklaracija s provedbenim planom. Predložene su osnovne smjernice za osiguranje ljudskih prava diljem svijeta, posebice na razini država gdje se na stanje ljudskih prava najviše utječe. Pod točkom 18. Bečke deklaracije i Programa djelovanja navode se ljudska prva žena i ženske djece kao neotuđiv, integralni i nedjeljiv dio općih ljudska prava. Puno i ravnopravno sudjelovanje žena u političkom, građanskom, gospodarskom, društvenom i kulturnom životu na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini te iskorjenjivanje svih oblika spolne diskriminacije, prioritetni su zadaci međunarodne zajednice. Spolno nasilje i svi oblici spolnog zlostavljanja i iskorištavanja, uključujući ona koja su posljedica kulturnih predrasuda i međunarodne trgovine, nespojivi su s dostojanstvom i vrijednošću ljudske osobe, pa se moraju 5 iskorijeniti. To se može postići pravnim mjerama, državnim akcijama i međunarodnom suradnjom u područjima kao što su gospodarski i društveni razvoj, odgoj i obrazovanje, zaštita materinstva, zdravlja i socijalna potpora. Ljudska prava žena trebaju biti sastavni dio djelatnosti Ujedinjenih naroda u području ljudskih prava, uključujući promicanje svih instrumenata ljudskih prava koja se odnose na žene. Svjetska konferencija o ljudskim pravima potiče vlade, ustanove, međuvladine i nevladine organizacije da pojačaju napore u zaštiti i promicanju ljudskih prava žena i djevojčica.
Slijedom preporuka Bečke deklaracije, Republika Hrvatska pristupa izradi Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava kojim jasno usmjerava svoje napore na poboljšanje stanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj te predlaže mjere kojima će se ljudska prava na najbolji mogući način zaštititi i unaprijediti
U ostvarivanju ljudskih prava Nacionalni program obuhvaća zaštitu i promicanje ljudskih prava na svim razinama: lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj, uređuje se sustavni pristup zaštiti i promicanju ljudskih prava, ističe važnost obrazovanja i edukacije o ljudskim pravima, analiziraju i utvrđuju prioritetna područja zaštite ljudskih prava.
Nacionalnim programom, Vlada Republika Hrvatska želi: zaštititi, promicati i unaprjeđivati ljudska prava u Republici Hrvatskoj, posebice onih područja ljudskih prava za koje drži da iziskuju prioritetno rješavanje postojećih problema; podići javnu svijest o važnosti poznavanja i ostvarivanja ljudskih prava; unaprjeđivati suradnju u sustavu tijela Republike Hrvatske za zaštitu i promicanje ljudskih prava; uspostaviti sustav obrazovanja za ljudska prava te stvoriti uvjete za kvalitetnu suradnju s organizacijama civilnoga društva na području ljudskih prava.
Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997. godine. Osim Konvencije ratificirala je i sve protokole uz Konvenciju. Ratifikacijom Konvencije priznala je i nadležnost Europskog suda za ljudska prava u ocjenjivanju zahtjeva bilo koje fizičke osobe, organizacije civilnoga društva ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u Konvenciji, a koje je počinila Republika Hrvatska. Tim činom Republika Hrvatska priznala je i obvezatnost presuda Europskog suda za ljudska prava i preuzela obvezu izvršiti sve konačne presude u sporovima u kojima je tužena stranka.
Kada se govori o pitanju sustava zaštite ljudskih prava u RH poštivanje i zaštita ljudskih prava u djelokrugu je svih tijela javne vlasti, a posebno tijela javne uprave koja provodeći zakon, svojim pojedinačnim aktima odlučuju o pravima i obvezama građana, podzakonskim propisima razrađuju pojedine odredbe zakona ili utvrđuju i određuju način postupanja tijela javne uprave, provode nadzor, pripremaju nacrte prijedloga propisa, prate stanje u svom Tijela javne uprave obuhvaćaju tijela državne uprave, pravne osobe s javnim ovlastima te tijela lokalnih i područnih (regionalnih) samoupravnih jedinica. Temeljem ustavnopravnog položaja tijela javne uprave dužna su pružati jamstva pravne sigurnosti, zakonito postupati te dosljedno poštivati prava i slobode građana. Transparentna i otvorena javna uprava, koja djeluje zakonito i pravilno, učinkovito upravlja javnim novcem i učinkovita je u izradi i ostvarenju javnih politika, utemeljena na kriterijima profesionalizma i odgovornosti, jamstvo je pravne sigurnosti i zaštite ljudskih prava i sloboda. Pravo na dobru upravu koje se temelji na načelima nepristranosti, pravičnog postupanja i razumnog roka, zajamčeno je i Poveljom temeljnih prava Europske unije iz 2000. (čl. 41.),kao jedno od čitavog niza prava koje su dužna poštivati i promicati tijela i institucije Europske unije, ali i tijela država članica kada primjenjuju europsko pravo. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske svi pojedinačni akti tijela javne vlasti moraju biti utemeljeni na zakonu te je zajamčena sudska kontrola tih akata koja se, u pravilu, ostvaruje pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Ustav jamči jednakost i ravnopravnost svih građana pred tijelima javne vlasti (čl. 26. i čl. 14. Ustava)

Tijela u Republici Hrvatskoj koja se bave uspostavom i kontrolom sustava zaštite ljudskih prava su: Hrvatski sabor, Ustavni sud, Pučki pravobranitelj i druge institucije koje štite i promiču ljudska prava

Ravnopravnost spolova
Republika Hrvatska osnažila je temeljne institucionalne mehanizme i uvela nove važne zakonodavne promjene s ciljem prevencije rodne diskriminacije i unaprjeđenja provedbe politike jednakih mogućnosti. Razvojem zakonskog anti-diskriminacijskog okvira i donošenjem nacionalnih politika, Republika Hrvatska kontinuirano iskazuje jasno političko opredjeljenje o obvezi stvaranja i provođenja politika usmjerenih ka bržem prevladavanju raskoraka između formalno-pravne i stvarne ravnopravnosti spolova, sukladno temeljnim stajalištima Vijeća Europe, Europske unije i Ujedinjenih naroda. Najvažnija zakonodavna promjena bila je donošenje novog Zakona o ravnopravnosti spolova. Zakon je usklađen s odredbama važećih međunarodnih standarda kao i s direktivama Europske unije u području ravnopravnosti spolova. Propisuje opću zabranu diskriminacije na osnovi spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije, a posebice zabranjuje diskriminaciju u području zapošljavanja i rada te obrazovanja, obvezuje medije na promicanje razvoja svijesti javnosti o ravnopravnosti muškaraca i žena, te nalaže obvezu vođenja rodne statistike. Također, Zakon uvodi posebne mjere propisujući obvezu političkim strankama i drugim ovlaštenim predlagateljima uvrštavanje najmanje 40% podzastupljenog spola na izborne liste za sve razine izbora. Zakonski je po prvi put pravno definirana uloga i položaj županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova kao tijela zaduženih za provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova uz instituciju Pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova, Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske i koordinatora/ica u tijelima državne uprave. Uvedena su poboljšanja u području sudske zaštite od diskriminacije kroz institute, kao što su udružna tužba, prebacivanje tereta dokaza i načela žurnosti u sudskim postupcima. Osim zaštite u građanskom postupku, žrtve diskriminacije mogu svoju sudsku zaštitu osigurati i u prekršajnom postupku. Dana 01. siječnja 2009. godine stupio je na snagu i Zakon o suzbijanju diskriminacije kao krovni zakon kojim se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije i na temelju spola, također i rase, etničke pripadnosti, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Navedenim Zakonom je omogućeno sudjelovanje u sudskom postupku u svojstvu umješača, što je dalo mogućnost organizacijama, ustanovama, organizacijama civilnoga društva kao i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova uključivanje u sudsku zaštitu prava osoba koje su diskriminirane temeljem spola, spolne orijentacije, bračnog i obiteljskog statusa. Pored toga, 2009. godine donesen je novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji s ciljem unaprjeđivanja rada tijela nadležnih za suzbijanje obiteljskog nasilja i usklađivanja sa suvremenim međunarodnim smjernicama. Zakonom o radu uređeno je načelo jednakosti plaća žena i muškaraca sukladno odredbama primarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno članka 157. UFEU, te odredbama sekundarnog zakonodavstva, odnosno Direktive 2002/73/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. kojoj se mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela ravnopravnosti muškaraca i žena s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i napredovanja te radne uvjete i Direktive Vijeća 2000/78/ EZ o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja. Unatoč zakonodavnim rješenjima, diskriminacija žena još uvijek je prisutna, a što je posebno vidljivo u njihovom lošijem položaju na tržištu rada (uključujući manje plaće), podzastupljenosti u javnom i političkom sektoru te učestalosti rodno-uvjetovanog nasilja. Potrebno je stoga raditi na učinkovitoj primjeni zakonskih normi kroz širenje svijesti o zabrani spolne diskriminacije i rodno-uvjetovanog nasilja, potrebi ravnopravne zastupljenosti žena u političkom i javnom životu. Također je neophodno poduzimati mjere koje bi osigurale bolju uravnoteženost obiteljskog i profesionalnog života. Ove su potrebe prepoznate ne samo Konačnom dokumentu Univerzalnog periodičkog pregleda stanja ljudskih prava, već i u Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine, osnovnom strateškom dokumentu Republike Hrvatske za uspostavljanje rodne ravnopravnosti, koji je donio Hrvatski sabor u srpnju 2011. godine. Nacionalna politika usmjerena je ka podizanju razine znanja i svijesti o anti-diskriminacijskom zakonodavstvu, rodnoj ravnopravnosti i ljudskim pravima žena, unaprjeđenju društvenog položaja žena pripadnica nacionalnih manjina, žena s invaliditetom, žena u ruralnim područjima, smanjenju nezaposlenosti i uklanjanju svih oblika diskriminacije žena na tržištu rada, osnaživanju ženskog poduzetništva, uvođenju rodno osjetljivog odgoja i obrazovanja u cjelokupni obrazovni sustav, uz uklanjanje rodnih stereotipa iz udžbenika i nastavnih planova i programa, postizanju uravnotežene zastupljenosti muškaraca i žena u predstavničkim i izvršnim tijelima vlasti na svim razinama, uklanjanju nasilja nad ženama, promicanju upoznavanja javnosti o politikama ravnopravnosti spolova Europske unije i drugih međunarodnih organizacija, daljnjem osnaživanju mehanizama za provedbu ravnopravnosti spolova na nacionalnoj i lokalnoj razini, suzbijanju rodnih stereotipa i uvođenju rodno osjetljive politike u medije, kao i uvođenju upravljanja proračunskim sredstvima prema spolu i razvoju metodologije prikupljanja statističkih podataka, uz pripadajuća rodna istraživanja. Za nadzor njene provedbe zadužen je Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske. Mjere usmjerene ka promicanju politike ravnopravnosti spolova sadržane su i u drugim nacionalnim strategijama, kao što su Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje i Strategija razvoja ženskog poduzetništva u Republici Hrvatskoj. Nacionalna politika sadrži Akcijski plan djelovanja koji uključuje 20 ciljeva i 93 mjere prema prioritetnim tematskim područjima djelovanja: promicanje ljudskih prava žena, jednake mogućnosti na tržištu rada, rodno osjetljivo obrazovanje, ravnopravnost u procesu odlučivanja u političkom i javnom životu, uklanjanje nasilja nad ženama, međunarodna politika i suradnja i institucionalni mehanizmi i načini provedbe..
Novim Zakonom o ravnopravnosti spolova razrađuje se zabrana diskriminacije, oblici diskriminacije, određuju tzv. posebne mjere kao specifične pogodnosti kojima se osobama određenog spola omogućuje ravnopravno sudjelovanje u javnom životu, otklanjaju postojeće nejednakosti ili im se osiguravaju prava u kojima su ranije bili prikraćeni, a uvode se kao privremene mjere radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca i ne smatraju se diskriminacijom. Potrebno je pojačati napore za uklanjanje diskriminacije žena, uključujući na tržištu rada te provoditi mjere za promicanje rodne jednakosti i nediskriminacije, naročito u području zapošljavanja.
Od stjecanja neovisnosti Republika Hrvatska osobitu pozornost posvećuje slobodi udruživanja. Stvarajući zakonodavni okviri postupno izgrađujući institucionalne kapacitete reformirani su iz prethodnog razdoblja naslijeđeni modaliteti udruživanja, osobito organizacija građanskog koncepta demokracije. Zakonom o udrugama iz 1997. godine početno su definirani, a potom 2001. godine i unaprijeđeni kriteriji i standardi udruživanja te mjerila i kriteriji državnih poticaja tako uređenom društvenom prostoru. Isprva su se pretežito formirale organizacije humanitarnog karaktera, ali i organizacije za zaštitu i promociju ljudskih prava koje intenzivno zagovaraju uspostavu mehanizama za zaštitu ljudskih prava građana Republike Hrvatske, neovisno o njihovoj nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Krajem 90-tih i prvih nekoliko godina 21. stoljeća dolazi do rasta i povećanja aktivnosti organizacija koje se bave pravima posebnih skupina u društvu poput potrošača, pacijenata, rodilja, seksualnih manjina, ali i prava životinja, alternativnih modela razvoja i slično. Danas je u Registru udruga Republike Hrvatske upisano gotovo 48.000 udruga. Većina njih aktivna je na području kulture, umjetnosti, sporta, hobija i obrazovanja, dok je na području zaštite i promicanja ljudskih prava aktivan manji broj udruga. Istraživanja pokazuju da je oko 270 organizacija usmjereno na zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju (ženska ljudska prava, zaštita ljudskih prava i promicanje kulture mira, prava osoba s invaliditetom, prava potrošača i pacijenata, prava manjina, zaštita okoliša, prava seksualnih manjina, razvoj lokalne zajednice). Najveći broj tih organizacija svoj doprinos vidi u promicanju vladavine prava, uključivanju građana u javnu sferu, podizanju javne svijesti o različitim društvenim temama, razvoju zajednice te nastoje pridonijeti uspostavi istovjetne razine i nepovredivosti univerzalnih prava za sve ljude bez obzira na rasu, etničku, vjersku, političku, klasnu ili spolnu pripadnost, obrazovanje ili imovinsko stanje. Također se zalažu za uvažavanje i poštivanje različitosti (po spolu, rasi, kulturnom identitetu, obrazovanju, ekonomskoj moći, seksualnoj orijentaciji, itd.), što ide u prilog promicanju tolerancije i pozitivne akcije prema posebno ranjivim i manjinskim skupinama. Njihove aktivnosti obuhvaćaju direktnu pomoć osobama čija su prava ugrožena, praćenje i analizu postojećih zakona, pokretanje zakonodavnih inicijativa za promjenu postojećih ili donošenje novih zakona, nadgledanje primjene i poštivanja međunarodno prihvaćenih standarda zaštite ljudskih prava koje je Republika Hrvatska uključila u svoje unutarnje zakonodavstvo te poticanje ljudi i građana na udruživanje i povezivanje u zaštiti i ostvarivanju njihovih prava. One osnažuju demokraciju, ali i korigiraju državu, tj. jačaju njenu odgovornost naspram građana u procesu donošenja javnih politika. U Republici Hrvatskoj je uspostavljen institucionalni okvir za razvoj civilnoga društva. Institucionalnim okvirom obuhvaćeni su brojni dionici: Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske, Savjet za razvoj civilnoga društva kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, tijela državne uprave, organizacije civilnoga društva, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. U osmišljavanju i provođenju strateških ciljeva stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva u Republici Hrvatskoj interaktivno sudjeluju svi dionici, od provođenja nacionalnih programa i strategija preko međusektorske suradnje i izobrazbe, regionalnog razvoja i sudjelovanja građana u pripremi i donošenju javnih politika. Nadležna tijela lokalne i državne uprave sve češće uspostavljaju partnerske odnose s organizacijama civilnoga društva u područjima gdje se njihovo djelovanje međusobno nadopunjava, pa je sukladno tome do sada niz gradova i općina potpisalo povelje suradnje s organizacijama civilnoga društva. Usvajanje Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva i Operativnog plana provedbe Strategije značajan je iskorak na području stvaranja novog pravnog, financijskog i institucionalnog okvira za potporu razvoja civilnoga društva. Ovi dokumenti utvrđuju model savjetovanja s građanima, građanskim inicijativama i organizacijama civilnoga društva kao i način njihova sudjelovanja u donošenju, provedbi i vrednovanju javnih politika te utječu na jačanje vladavine prava i povjerenja građana te na taj način pridonose razvoju “sudioničke demokracije”. Primjenom najviših standarda informiranja, savjetovanja, sudjelovanja i partnerstva s organizacijama civilnoga društva u svim fazama razvoja dokumenta donesena je Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva za razdoblje od 2017. do 2021. godine, kojom se na strateškoj razini određuju ciljevi koje Republika Hrvatska u sferi potpore razvoju civilnoga društva želi postići.

Izvor:
2015 United Nations- Universal Declaration of Human Rights
European Court of Human Rights Council of Europe
UN Human Rughts- Vienna Declaration and Programme of Action
Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prva za razdoblje od 2013. DO 2016.

Piše Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA PLURALIZAM I RAZNOVRSNOST EGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE