Ljudska prava su univerzalna prava koja pripadaju svima nama, bez obzira na nacionalnost, spol, boju kože, vjeru, političko opredjeljenje, jezik ili bilo koji drugi status. Ona se kreću od najtemeljnijih – prava na život – do onih zbog kojih život vrijedi živjeti, poput prava na hranu, obrazovanje, rad, zdravlje i slobodu. Ljudska prava su i prava žena, i to se nikako ne smije smetnuti s uma, jer nerijetko se prava žena odvajaju, što je ne samo pogrešno, već i poražavajuće u kontekstu neznanja, i nedovoljne educiranosti, što posljedično dovodi i do kršenja ljudskih prava.

Važno je razumijevati da je pitanje ljudskih prava izuzetno složeno pitanje, posebno uzimajući u obzir globalna kretanja koju su podložna stalnim promjenama pa je tako i pandemija COVID-19 usporila napredak u zaštiti prava žena, posebno na području zapošljavanja, povećala je prepreke pristupu zdravlja te zabilježila nagli porast nasilja nad ženama. Nerijetko u donošenju pravnih okvira za unaprjeđenje ravnopravnosti spolova dolazi i do polemika između vjerski, društveno i politički orijentiranih skupina pa se tako i danas ne može postići suglasje oko Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW – Convention on the Elimination of all Forms of Discrimination Against Women) koju se 1979. godine usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda. S jedne strane vjernici i konzervativci tvrde da CEDAW nastoji nametnuti liberalne i feminističke  standarde, na štetu tradicionalnih vrijednosti, a s druge strane radikalne feministkinje tvrde da CEDAW nema niti moć niti želi radikalno transformirati društva i istinski osloboditi žene.

Složenost se očituje i u činjenici da su ljudska prava nedjeljiva i međusobno ovisna, što znači da se jedan skup prava ne može u potpunosti uživati ​​bez drugog. I bezbroj konvencija, deklaracija, rezolucija, zakona koje se donose sa svrhom zaštite i promicanja ljudskih prava upravo potvrđuju tu složenost, ali i birokraciju koja čini se nema političke volje za brže i učinkovitije promjene. Sami zakonodavni okviri nisu niti će biti dostatni u zaštiti ljudskih prava, ukoliko ne razumijemo njihovu važnost, podložnost društvenim promjenama i važnost kontinuirane i dosljednje provedbe. Razlika između formalno-pravne i stvarne ravnopravnosti spolova i dalje će biti prisutna. Apsurdi će se i nadalje pojavljivati pa i i kroz one famozne riječi iz pjesme koju svakodnevno provlačimo – Majka. žena, kraljica, a onda svjedočimo nasilju nad ženama i ozbiljnom kršenju ljudskih prava. Apsurdu i nepravnopravnosti žena u hrvatskom društvu svjedočili smo i kada su dvije žene iz SDP-a bile smijenjene i zamijenjene stranačkim kolegama, i to baš usred rasprave o izvještaju za 2013. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Republika Hrvatska potpisnica je mnogih međunarodnih ugovora o zaštiti ljudskih prava. Međunarodni ugovori koje je RH raticifirala čine dio njenog unutarnjega pravnog poretka, a po pravnoj su snazi iznad zakona, što znači da se njihove odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. Kada govorimo o EU ista može donositi europsko zakonodavstvo, koje u pojedinačnim državama ima jednaku snagu kao i njihovi nacionalni zakoni, odnosno koji su iznad nacionalnih zakona. Iz čega zapravo poizlti da su članice ustupile dio svoje suverenosti i prenijele joj ovlasti da djeluje neovisno. Navedeno, uz izostanak relevantnih informacija ili materijala za raspravu može u javnosti stvarati nejasnoće, prijepore i podjele, kao što je to bio slučaj s Istanbulskom konvencijom donesenom s ciljem spriječavanja nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.  Države koje su je ratificirale trebaju svoje ostale zakone podrediti i prilagoditi zahtjevima Konvencije. Hrvatska je ratificirala Instanbulsku konvenciju. Je li dobro napravila, ide li ratifkacija u smjeru stvarne zaštite nasilja nad ženama, uzimajući u obzir intenzivne prijepore u javnosti oko pojma rod i spol, vrijeme će pokazati.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koju je usvojila Generalna skupština UN-a 1948. godine pravni je dokument koji je i dalje temelj cjelokupnog međunarodnog zakona o ljudskim pravima, no zbog raširenog problema diskriminacije žena usvojena je i, kako je gore već navedeno Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW): Konvencija kao međunarodnopravni instrument obuhvaća nasilje nad ženama kao oblik diskriminacije žena, dok Istanbulska konvencija kao regionalna europska konvencija polazi od nasilja nad ženama kao oblika diskriminacije žena i kršenja ljudskih prava čime doprinosi uklanjanju drugih oblika diskriminacije žena. Usvojena Opća preporuka CEDAW na globalnoj razini prati detaljniju normativnu razinu Istanbulske Konvecije te se time jača sinergija između ova dva instrumenta. (Dr.sc. Dubravka Šimonović). Poražavajuća je činjenica da će prema procjeni stručnjaka, jedna od tri žene u svijetu biti pretučena ili silovana tijekom svog života, da se milijuni djevojčica udaju, da oko 1,2 milijuna djece završi u ropstvu svake godine, a 80 posto od tog broja su djevojčice. Hoće li ovi istrumenti bili dovoljni? Teško, da hoće.

Republika Hrvatska ratificirala je i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava kao sve njene protokole, čime je priznala nadležnost Europskog suda. Tim činom RH je priznala obvezatnost presuda Europskog suda za ljudska prava i preuzela obvezu izvršiti sve konačne presude u sporovima u kojima je tužena stranka. Europski sud za ljudska prava do 2011. donio je 204 presude protiv Republike Hrvatske. U 80.9% (165 presuda) Sud je utvrdio kršenje Konvencije, dok u 4.9% (10 presuda) nije utvrdio kršenje konvencijskih prava (Ured za ljudska prava). Prema navedenim podacima evidentno je da se krše ljudska prava u Hrvatskoj.

Hrvatska je ojačala svoje institucionalne mehanizme i uvela zakonodavne promjene, s ciljem unaprjeđenja provedbe politike jednakih mogućnosti za žene i muškarce. Sukladno stajalištima Vijeća Europe, EU i UN-a pokazala je kroz zakonodavni okvir jasno opredjeljenje o obvezi stvaranja i provođenja politika usmjerenih ka bržem prevladavanju prepreka za ravnopravni položaj žena i zaštitu njenih ljudskih prava. Najvažniji zakonodavni okvir koji je usklađen s direktivima EU je upravo donošenje Zakona o ravnopravnosti spolova kojim se utvrđuju opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka RH te se definiraju načini zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce. Zakonski je po prvi put pravno definirana i uloga županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova, uz instituciju Pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova, Ureda za ravnopravnost spolova i koordinatora/ica u tijelima državne uprave.

Stupanjem na snagu Zakona o suzbijanju diskriminacije stvorene su pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i zaštite od diskriminacije i na temelju spola te se omogućilo sudjelovanje u sudskom postupku ustanovama, organizacijama civilnoga društva te pravobraniteljici za ravnopravnost spolova da se uključi u sudsku zaštitu prava osoba koje su diskriminirane temeljem spola, spolne orijentacije, bračnog i obiteljskog statusa. Donesen je i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je usklađen sa međunarodnim smjernicama. Zakonom o radu uređeno je načelo jednakosti plaća žena i muškaraca sukladno odredbama primarnog zakonodavstva Europske unije.

Poštivanje i zaštita ljudskih prava u djelokrugu je svih tijela javne vlasti koja su dužna pružati pravnu sigurnost te zakonski i dosljedno poštivati prava i slobode građana. Samo transparentna javna uprava koja djeluje zakonito, koja učinkovito upravlja javnim novcem i učinkovita je u izradi i ostvarenju javnih politika jamstvo je pravne sigurnosti i zaštite ljudskih prava i sloboda. Pravo na dobru upravu koje se temelji na načelima nepristranosti, pravičnog postupanja i razumnog roka, zajamčeno je i Poveljom temeljnih prava Europske unije iz 2000. kao jedno od čitavog niza prava koje su dužna poštivati i promicati tijela i institucije Europske unije, ali i tijela država članica kada primjenjuju europsko pravo. Procesom decentralizacije ojačana je uloga lokalne i područne (regionalne) samouprave kako bi bi se građanima omogućilo intenzivnije sudjelovanje u odlučivanju i upravljanju na lokalnoj razini. Sustav zaštite ljudskih prava obogaćen je dodatnim institucionalnim mehanizmima, kao što su: Povjerenstvo za ljudska prava, županijske koordinacije za ljudska prava, koordinatori za ravnopravnost spolova u tijelima državne uprave te županijska povjerenstva za ravnopravnost spolova. Tijela u Republici Hrvatskoj koja se bave uspostavom i kontrolom sustava zaštite ljudskih prava su: Hrvatski sabor, Ustavni sud, Pučki pravobranitelj i druge institucije koje štite i promiču ljudska prava. Od posebne važnosti je institucija Pučkog pravobranitelja koji predstavlja središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije, i koji je od strane UN-ovog Međunarodnog koordinacijskog odbora za nacionalne institucije za zaštitu i promicanje ljudskih prava akreditiran kao nacionalna institucija za zaštitu i promicanje ljudskih prava sa statusom, što podrazumijeva izvještavanje i sudjelovanje na najvišim forumima UN za ljudska prava.

Zaključno, unatoč međunarodnim pravnim obvezama RH na području zaštite ljudskih prava žena,

stvaranju institucionalnih i nacionalnih zakonskih okvira, neospornom napretku, diskriminacija žena i kršenje ljudskih prva još uvijek je prisutno, i to je u osnovi jedina relevantna činjenica. Naravno, Hrvatska nije izuzetak, gledajući na globalnoj razini i razini EU, štoviše bilježi i podatke koji su izznas prosjeka. No, žene i dalje ne ostvaruju svoja ljudska prava. Nerijetko se ista krše kroz razne segmente, od spolne diskriminacije s kojom se svakodnevno susreću na tržištu rada,  kroz osobe s invaliditetom koje imaju otežan pristup javnom i kulturnom životu, što je protivno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, kroz spolno uvjetovano nasilje kojim se ozbiljno krše ljudska prava, kroz uskraćivanje zdravstvne skrbi zbog priziva na savjest koji diskriminira ženu i utječe negativno na njeno zdravlje pa i kroz pitanje potrebe postizanja uravnoteženosti obiteljskog i profesionalnog života žena. Radi se o vrlo važnom pitanju koje Hvatska mora staviti kako imperativ, posebno imajući u vidu depopulaciju i potrebu provođenja pronatalitetne politike koja utječe i na samo gospodarstvo zemlje.

Fokus i nadalje treba staviti na podizanje razine znanja i svijesti o važnosti ravnopravnosti spolova i ljudskim pravima žena te važnosti brzog i učinkovitog reagiranja na promjene koje se događaju. Klimatske promjene, sve učestalije katastrofe dovoditi do će i do pogoršanja spolne nejednakosti, do prijetnje zdravlju, raseljavanja, migracija, siromaštva, trgovanja ljudima, nasilja, nesigurnosti opskskrbe hranom… Neosporno je da će mehanizmi za financiranje mjera prilagodbe i ublažavanja gubitka i štete ili raseljavanja uzrokovanog klimom biti učinkovitiji ako obuhvate potpuno sudjelovanje žena u procesima izrade, donošenja i provedbe odluka, uključujući sudjelovanje lokalnih žena. Uvažavanjem znanja žena, uključujući njihovo poznavanje lokalnih i autohtonih sredina, može se ostvariti napredak u upravljanju nepogodama, povećati biološka raznolikost, poboljšati upravljanje vodama, povećati sigurnost opskrbe hranom, spriječiti dezertifikacija, zaštititi šume, osigurati brz prelazak na tehnologije koje koriste energiju iz obnovljivih izvora i pružiti podrška javnom zdravstvu;…..Sve su to izazovi koji stoje pred svijetom, EU i Hrvatskom, i koje se neće moći rješavati samo ratifikacijama međunarodnih ugovora i njihovom primjenom kroz nacionalno zakonodavastvo, ukoliko neće postojati stvarno razumijevanje problema i politička volja da se isti rješavaju, s ciljem prije svega zaštite ljudskih prava svih pa tako i žena.

Piše: Snježana Nemec/ demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTRVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGEGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE