Kako su u Domovinskom pokretu slogan “zato što svoje volim” pretvorili u zato što svoje mrzim…

Kako su u Domovinskom pokretu slogan “zato što svoje volim” pretvorili u zato što svoje mrzim…

Puno je toga već napisano o Domovinskom pokretu, puno toga se gradi na nekim hipotezama, što je i za razumjeti jer kada nemate jasnoću, kada niste sigurno što iza koga ili čega stoji, ne preostaje vam puno.

Je li Miroslav Škoro bio samo paravan koji je zbog svoje glazbene popularnosti trebao privući članove i glasače, je li Mario Radić onaj koji u pozadini vukao konce, je li se, kako piše tjednik „Nacional“ iz stranačke blagajne trošilo bez nadzora, kupovali se pokloni pa i skupocjeni za Škorinu blisku suradnicu, je li sam Škoro oštetio stranku za oko 300 tisuća kuna, ne isporučivši ugovorenu količinu vlastitog vina, jesu li imali pravo oni koji su Domovinski pokret zvali „imovinskim“, od kuda takva verbalna agresivnost i nestaloženost kod njegove sestre i saborske zastupnice Vesne Vučemilović. Puno pitanja na koja javnost nema odgovora, a javnost ima pravo na odgovor i istinu, koliko god to naivno zvučalo.

Sva ta priča oko Domovinskog pokreta neodoljivo podsjeća na jednu disfunkcionalnu obitelj iz meksičkih sapunica koja će se svaki čas raspasti jer duge mogućnosti nema. Temelji su bili loši i prije stupanja u brak i osnivanja obitelji.

Pitanje koje se neminovno nameće hoće li Domovinski pokret opstati. Teško! Prvo se zapitate kako je moguće da se, metaforički rečeno preko noći raspadnu oni koji su se tako zdušno pozivali na domoljublje. Gdje je nestalo to domoljublje i ta privrženost narodu?! Čini se da je nije ni bilo, jer ljubav prema Domovini znači služiti interesu i samo interesu zajednice. Znači odgovornost za zajedništvo, stvaranje i ljubav koja je temeljni poziv svakoga ljudskoga bića.

Ono čemu zapravo javnost svjedoči nije ništa drugo nego samo potvrda povijesnog razvoja društva u kojoj se pozitivno obilježje domoljublja pretvorilo u svoju suprotnost. U ambivalenciju koja proizlazi iz domoljubnog osjećaja onih koji rade za vlastitu korist i onih koji su ih birali i koji nisu, i koji bi trebali biti u budućnosti iskorišteni. Nešto što je postao najnormalniji modus operandi na političkoj sceni, po čemu DP nije nikakav izuzetak.

Onda se neminovno zapitate, od kuda taj silni unutarstranački animozitet (koji ruku na srce nije stran političkim strankama), posebno kada govorimo o navodnoj prijetnji koju je Škorina sestra uputila Mateji Jozeljić, PR-ovki Domovinskog pokreta – “Pošalji još jednom ovakvu poruku u grupu i osobno ću ti zakrenuti vratom”. I tako slogan – Zato što svoje volimo pretvori se u slogan- zato što svoje ne volimo.

U kontekstu „rata“ koji se vodi unutar stranke, očito samokontrola i snaga volje nisu jači faktori, kao što unutarstranačka demokracija, pluralizam nisu na djelu. Prije bi se reklo da se radi o demonkraciji, neutaženim ambicijama, nerazumnosti i silnim floskulama koje su se vrtile oko uzvišenih pojmova, domoljublja, slobode, jednakosti i pravde.

Ako se osvrnemo na pozitivnu energiju i važnost iste u našem okruženju, Domovinski pokret nije istom okružen. Previše je dionika kojima odgovara njihov krah na političkoj sceni. Tu je HDZ koji se blago rečeno neće buniti. Zatim, Most kojemu je Domovinski pokret izravna konkurencija koja je preuzimala desno biračko tijelo i kojem je Domovinski pokret uvijek uzmakao. Nikako ne treba isključiti niti SDP koji već godinama propada i kojem politički raspad DP- a odgovara, kad se već nije raspala platforma Možemo. Zvuči suludo i apsurdno za godinama moćnu ljevicu, no kad imate stalnu borbu unutar stranke, kad nemate više sadržaj, tada i urušavanje postaje neminovno. No, ne zaboravimo, velike stranke imaju jaku infrastrukturu i snagu da opstanu, što nije slučaj s Domovinskim pokretom.

Prema svemu što je javnost mogla čuti i vidjeti, prema onome iz čega je mogla i donositi nekakve zaključke, Domovinski pokret ima izrazito male šanse da opstane. U najboljem slučaju pretvorit će se u još jednu desnu strančicu, nezamjetnu, nebitnu, dok u potpunosti ne nestane s političke scene. Niti imena Ivana Penave ili Brune Esih koji jednostavno nemaju kapacitet niti razumiju kako funkcionira današnja moderna desnica neće ništa promijeniti.

Što se tiče autora ovog teksta krah jedne ovakve stranke bilo bi najbolje rješenje, jer Hrvatskoj je uistinu dosta mediokriteta koji misle da sve znaju, a pojma nemaju posebno kada se govori o umijeću politike. Limitiranost, intelektualna i politička nikuda nije vodila nit će pa tako i u kontekstu onih koji osvajaju nekoliko saborskih mandata i koji ne mogu utjecati na bilo kakve promjene u ovom društvu, ali se mogu uhljebljivati ili raditi kao trgovačko društvo, kako je to nedugo rekla Škorina sestra, najvjerojatnije aludirajući na vlastitog brata.

ms/dm