Načela jednakih mogućnosti muškaraca i žena u stjecanju prava na život bez straha od zlostavljanja i uznemiravanja regulirana su zakonskim okvirima, i svaka osoba ima pravo biti slobodna od djela diskriminacije po bilo kojoj osnovi te mora imati pravo na zaštitu od takvog diskriminirajućeg postupanja. U Hrvatskoj člankom 8. Zakona o ravnopravnsoti spolova člankom 156. Kaznenog zakona spolno uznemiravanje definirano je kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Zakonom o radu i Zakonom o spolnoj diskriminaciji takoder se pokriva pitanje seksualnog uznemiravanja, Dakle, na prvu stvari su jasne, no stvarnost ipak pokazuje nešto drugo, jer većina zakonodavstava nema mehanizme sankcioniranja. Govorimo zapravo o najraširenijem obliku seksualnog nasilja koje se nerijetko tretira nebitnim, odnosno trivijalnim i općepoznatim problemom. No ono što se, prije svega ne razumijeva je činjenica da ta ista trivijalnost može prerasti u ozbiljan problem jer se takav vid neželjenog ponašanja u većini slučajeva ponavlja, a žrtva može imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje. U osnovi radi se o jednom od temljnih društvenih, političkih i ekonomskih sredstava kojima se kontinuriano nastavlja povijesno podređena pozicija žena, manifestiraju povijesno nejednaki odnosi moći između muškaraca i žena kojim se održava neravnoteža.
Kad smo već kod trivijalnosti, iako se seksualno uznemiravanje temelji na rodnim stereiotipima, ima li išta trivijalnije, ispraznije od toliko puta izgovorene indirektne rečenice od strane muškaraca – Danas blistate. Mora da vas je muž sinoć usrećio. Netko tko je toliko “izlizan” u svom govoru i ponašanju oslikava nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta. To je kao da dovedemo u vezu trivijalnu književnost koja je zabavna, ali potpuno bezvrijedna, no to ne znači neće biti općeprihvaćena, računajući se na manjak kulture i obrazovanja, u ovom slučaju na rodne stereotipe.
Nameće se i pitanje zašto je toliko vremena potrebno da se „razbiju“ ti isti stereotipi koji dovode do ovakvog neželjenog ponašanja, ako uzmemo u obzir da je promjena stalna i neminovna, da ostavlja trag u vremenu koje nas uči o prošlosti i priprema za budućnost. Vjerojatno se odgovor nalazi u samom nerazumijevanju promjena i odnosa, nerazumijevanja vlastitog rasta i razvoja u interakciji s drugima. Kako god, ostaje činjenica, da ukoliko se ne ukloni pravi uzrok nekog problema posljedica će biti samo logičan slijed i vanjski izričaj uzroka. Radeći na uzrocima u bitnom se mijenja i posljedica. Na žalost, u stvarnom životu pa i u onom virtualnom glavnu riječ još uvijek vodi posljedica.
Kao ključni element seksualnog uznemiravanja identificirana je moć pojedinnca ili skupine koji nameću volju drugim, koriste utjecaj i autoritet u nekom društvenom odnosu, unatoč otporu. Može se provlačiti kroz razna područja, od visokog obrazovanja, rada i zapošljavanja.. . Toj moći žrtva se teško suprotstavlja jer zna da će snositi posljedice i biti stigmatizirana, ne samo od strane muškaraca koji se uglavnom podržavaju, već što je puno gore od strane žena ( nerijetko se u javnosti može čuti kako žene kažu- zaslužila je to). Drugi problem je nepovjerenje u institucije koje bi trebale zaštiti žrtvu ili sankcionirati počinitelja. Ova spoznaja za sobom vuče šutnju, ne onu zdravu, već šutnju kao prešućivanje pa i poricanje, a šutnja znači neprijavljivanje i u konačnic za žrtvu moguće i ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje. Šutnja nije uvijek zlato, i ne znamo uvijek kada treba govoriti, a kada šutjeti. Hrvatska javnost bila je upoznata sa slučajevima na fakultetima, i na HRT.u, a prijavljivanje počinitelja prva je formalizirala zagrebačka Akademija dramskih umjetnosti, a za njom su slijedili i brojni drugi fakulteti.
Upravo zbog rodnih stereotipa, uvrijeđenog i normaliziranog dijela kulture ovakvo ponašanje je je socijalno prihvatljivo, i ljudi često nisu niti svijesni da su pretrpjeli seksualno nasilje niti razumijevaju da ovaj vid seksualnog nasilja nije nešto s čim se moraju nositi sami.
Seksualno uznemiravanje može se dogoditi svakome. I žene i muškarci mogu žrtve ili počinitelji ovakvog ponašanja koje se smatra neprijateljskim, ponižavajućim ili zastrašujućim. Ako ćemo ući u domenu elementarne pristojnosti i nepristojnim ponašanjem.
Niti jedna žena nije pošteđena ovog oblika seksualnog nasilja, ipak pojedine grupe izložene su većim rizicima od uznemiravanja, a to su prije svega mlade žene, žene koje žive u urbanim sredinama, žene koje su zaposlene i to one koje su u ranjivijim oblicima zaposlenosti, poput samozaposlenih žena, kao i studentktice i uečenice. Počinitelji seksualnog uznemiravanja najčešće su muškarci, premda se među počiniteljima mogu naći i žene iako, u vrlo malom broju.
Statistički pokazatelji govore da je čak 55 % žena u EU doživjelo seksualno uznemiravanje. Prema podacima neprofitne organizacije civilnog društva Ženska soba – Centar za seksualna prava za Hrvatsku dostupni podaci o uznemiravanju na fakultetima ukazuju na to da je 6 posto studentica doživjelo teže oblike seksualnog uznemiravanja, a 35 posto je doživjelo lakše oblike, kao što su neukusne šale, neumjesni pogledi, poziv na piće i primjedbe (Leinert-Novosel i Štingl, 2001.)
Kako pokazuje najnovije istraživanje Centra za ženskem studije na 448 zaposlenih od kojih su 90 posto bile žene, čak 71 posto zaposlenih u Hrvatskoj doživjelo je neki oblik spolnog uznemiravanja na radnom mjestu.U 60 posto svih slučajeva seksualnog uznemiravanja na random mjestu radi se o izravno nadređenoj osobi. Više od 80 posto ispitanika kazalo je kako je doživjelo dva ili više različitih oblika seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. U 90,09 posto najčešće navedenih oblika spolnog uznemiravanja navode se neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u prisutnosti osobe. Njih 63,78 posto navodi požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela. Neželjene dodire, grljenje, ljubljenje doživjelo je 52,63 posto ispitanika/-ca, a neželjene pozive seksualne prirode 40,25 posto ispitanika/-ca. Slanje neželjenog, eksplicitnog sadržaja spolne prirode, putem elektroničke pošte, društvenih mreža i/ili direktnih poruka, kao i isticanje opscenih slika na radnome mjestu (npr. kalendari, posteri, kompjutorski zasloni) navodi u oba slučaja 14,24 posto, seksualnu prisilu doživjelo je 10,22 posto ispitanika/-ca, geste seksualne prirode doživjelo je 8,05 posto, pokušaj silovanja 2,17 posto ispitanice, a silovanje 0,62 posto. Pokušaj silovanja i silovanje doživjele su samo žene. U zadnjih nekoliko godina, prema podacima Ministarstva unutranjih poslova broj kaznenih djela spolnog uznemiravanja porastao je 55 posto, na što upozorava i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić. Kroz navedeno ispitivanje navedeni su zapravo i oblici seksualnog uznemiravanja.
Kako spriječiti seksualno uznemiravanje?
Odgovor je uvijek u uvijek u edukaciji i podizanju razine svijesti i znanja, kako bi žene mogle prepoznati kada su izložene nekom obliku seksualnog uznemiravanja. Aktivnosti podizanja svijesti treba usmjeriti kroz više različitih kanala prema različitim grupama, uključujući: mehanizme zaštite od vršnjačkog nasilja u osnovnim i srednjim školama, kampanje na društvenim mrežama, posebno onim koje koristi mlađa populacija, kroz tradicionalne tiskane i elektroničke medije, a posebno one sa najvećom gledanošću, kroz ustanove primarne zdravstvene zaštite, kroz politiku i nadležne institucije koje moraju imati krajnju riječ i u kojima će politika biti ta koja će podržati rad institucija i dati im dobre alate s kojima će valjano obavljati svoj posao. Poruke uvijek trebaju biti jasne, uz naglasak da je seksualno uznemiravanje zabranjeno.
Hrvatska je u prosjeku EU po seksualnom uznemiravanju. Kada govorimo o ovom vidu seksualnog nasilja, govorimo o globalnom problemu, i upravo ta globalna rasprostranjenost pokazuje težinu problema. No, u nekom optimističnijem tonu govori i da se svijest žena budi i da su sve spremije prijaviti ovaj vid neželjenog ponašanja
Odgovornost u spriječavanju i suzbijanju ovog oblika nasilja nad ženama leži na svima nama, i svaki pokušaj aboliranja od takve odgovornosti nije dobar niti za pojedinca, a poljedično s tim ni za društvo. Nije uvijek dobro stajati sa strane, šutjeti i promatrati, uvjeravajući sebe kako samo slijedmo mudrost. Nije dovoljno reći – Oduvijek je tako bilo, jer u nekom trenutku i sami možemo postati meta, i tada u očima drugih vidjeti sebe, dok smo samo stajali i promatrali.
Piše: Snježana Nemec/ demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA PLURALIZAM AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
