Možda bi temu demografskog starenja i ravnopravnosti spolova bilo najbolje započeti parafrazirajući izjavu australske novinarke, Caroline Baum – Mi volimo starije u svom životu i svi se nadamo da ćemo ostariti, pa zašto se taj osobni interes ne pretoči u javnu politiku?

Naravno, politička volja je ključna kao i pitanje hoće li ista ići u interesu većine, odnosno u ovom slučaju starije populacije. No stvari, ipak nisu tako jednostavne, jer govorimo o demografskom starenju kao uistinu velikom izazovu i globalnoj potrebi razumijevanja višedimenzionalne situacije starenja u određenim zemljama i određenim kontekstima ozbiljnom te riziku za ekonomsku stabilnost. iste.

Kada govorimo o starenju, neminovno se govori i o ageizmu, odnosno diskriminaciji po starosnoj dobi. Jedan od razloga zašto je ageizam toliko ugrađen u našu kulturu je vječna težnja čovjeka da pobijedi vrijeme i vlastitu smrtnost. Tu su i današnji imperativi i paradigmatske poruke – biti mlad, biti lijep, biti u poziciji moći koje se provlače kroz sve sfere života. U tako posloženom svijetu starost smeta. Postaje devijacija, a ne prirodno stanje. Nekad cijenjena mudrost dobivena životom postala je zapravo teret, a pravo na poštovanje je oduzeto. Oduzeta je i mogućnost daljnjeg ostvarenja, zaboravljajući da se i u starijoj dobi poput jednog Kanta, Michelangela, Verdia mogu učiniti velika djela.

U osnovi riječ je o diskriminaciji koji ozbiljno narušava kvalitetu života, utječe na međusobne odnose, socijalnu politiku, zapošljavanje i kvalitetu zdravstvene zaštite. Odgovor na kontrolu pandemije COVID-19 otkrio je koliko je zapravo pojam starijih i mlađih stereotipiziran u javnom diskursu i medijima, i kako se u određenim kontekstima dob koristila kao kriterij za pristup medicinskoj skrbi, terapijama koje spašavaju živote kao i za fizičku izolaciju.

Sveprisutni ageizam ugrađen je u naše kulture, institucije i politike. Spriječava nas da uživamo u svojim ljudskim pravima i da prepoznamo štetne učinke diskriminacije na stariju populaciju. Na primjer, dobne granice koje ometaju sudjelovanje starijih radnika u obukama i dalje su raširene. Za nezaposlene starije od 55 godina velika je vjerojatnost da se neće ponovno zaposliti. U nekim državama članicama EU osobama starijim od 70 godina uskraćeno je pravo na iznajmljivanje automobila, bez obzira na njihove vozačke sposobnosti. Da se te diskriminacije temelje na spolu ili rasi, smatrali bismo ih neprihvatljivima. Zašto su onda dopuštene na temelju starosti?

Svjetska zdravstvena organizacija 2016. godine provela je anketu koja potvrđuje da se starije osobe ne poštuju, posebo u razvijenim zemljama s visokim dohotkom, što u osnovi ne čudi, upravo zbog ideologija i nametnutih obrazaca ponašanja.

Predviđanja da će se na globalnoj razini populacija u dobi od 60 godina udvostručiti do 2050. godine te dosegnuti ​​rekordne 2 milijarde, zabrinjavajuća je, ali prema trendu kojem sada svjedočimo nije iznenađujuća. Ovakva predviđanja, naravno otvaraju i važna pitanja na koja će društva morati dati odgovore – Mogu li države, trenutne zdravstvene i mirovinske institucije odgovoriti izazovu starenja stanovništva? Tko će brinuti o sve većem broju starijih osoba? Govorimo o vrućim temama o kojima se rapravlja u razvijenim zemljama, dok dvije trećine starijih osoba zapravo živi u zemljama u razvoju gdje je izazov pružanja sigurnosti prihoda i skrbi za starije i više nego zabrinjavajuć.

Sve manje radno sposobnog stanovništva za posljedicu ima sve veće mirovinske i zdravstvene troškove. Jedna od posljedica prilagodbi, radi kontrole rastućih troškova bit će najvjerojatnije pad javnih mirovina. Žene koje u prosjeku imaju kraće poslovne karijere od muškaraca, niža primanja i mirovinske štednje u starijoj dobi još će snažnije biti pogođene rizikom od siromaštva. Kako bi se suprotstavilo očekivanom padu javno financiranih mirovina, odnosno kako bi se osigurao odgovarajući prihod u starosti, sve veće težište se stavlja na profesionalne mirovine i privatnu štednju. Međutim, pomak s prvog stupa na drugi i treći stup u nekim zemljama stavljaju žene u nepovoljan položaj i povećavaju rizik od siromaštva u starijoj dobi. Žene imaju manji pristup profesionalnim mirovinama i manje su sposobne štedjeti za mirovinu nego muškarci, s obzirom na kraću radnu karijeru, manje plaće, kraće radno vrijeme zbog neusklađenosti privatnog i poslovnog života. Jedna od mjera poduzetih u mnogim zemljama kako bi mirovinski sustavi bili održiviji bila je poticanje duljeg radnog vijeka izjednačavanjem i postupnim povećanjem zakonskih dobnih granica za žene i muškarce. Stope sudjelovanja na tržištu rada među starijim ženama i muškarcima povećale su se od uvođenja ovih reformi, ali je učešće žena na tržištu rada i dalje niže od muškaraca. U Hrvatskoj je odrađena većina preporuka EU pa je tako dob za umirovljenje produljena na 67 godina, ali s prijelaznim razdobljem do 2030. Je li to dugoročno pametna odluka, kao i odluka o modelu II mirovinskog stupa koji EU nikako ne preporučuje, vrijeme će pokazati. Bez obzira što se životni vijek produlje, što se pokazuje potreba duljeg rada „zaboravlja“ se činjenica da čovjek nakon 60-te, neki i ranije ne mogu više pružiti potreban radni kapacitet, da mu se prioriteti u životu mijenjaju, da češće obolijeva, što opet ide na teret mirovinskog sustava, tako da je pitanje koliko je ovaj model učinkovit. Bilo bi poželjno razmišljati o uvođenju nekog oblika fleksibilnog radnog vremena, poput skraćenog u kojem bi stariji prije odlaska u mirovinu svoje iskustvo prenosili na mlade te naći modus dohotka koji bi zadovoljavao životne potrebe i jednih i drugih.

Prevladavajuće rodne norme i činjenica da žene imaju dulji životni vijek, posljedično vodi i do pružanja najvećeg dijela skrbi svojim partnerima. Nerijetko imaju i važnu ulogu u brizi za unuke, što njihovim roditeljima omogućuje zadržavanje zaposlenja. Iako se mnoge starije žene ponose ovim radom, društvenog priznanja ili nagrade gotovo da nema, a zdravstveni troškovi zbog njihove emocionalne i fizičke angažiranosti mogu biti visoki. Ironično je, zapravo da žene koje cijeli život brinu o drugima na kraju postanu siromašne zbog još uvijek neujednačenih uloga s muškarcima i politike koja ne prepoznaje njihov doprinos.

Vjerojatnije je i da će žene u starosti živjeti same. Mnoge udane žene vjerojatno će nadživjeti svoje muževe, udovice i žene koje žive same i dalje će se suočavati s rizikom veće ekonomske ranjivosti i nedostatatkom podrške u svakodnevnim poslovima. Smanjena pokretljivost i narušeno zdravlje čine starije osobe podložnije društvenoj izolaciji i usamljenosti. Ti se rizici mogu ublažiti osiguravanjem pristupa uslugama zdravstvene i socijalne skrbi i financijskim potporama za one starije osobe čiji je prihod prenizak. Osim društvenih i zdravstvenih usluga, mjere koje stvaraju mogućnosti društvenog sudjelovanja i društvenog kontakta mogu suzbiti rizik od usamljenosti i socijalne izolacije s kojima se suočava veliki broj starijih osoba.

Često se zanemaruje i pitanje tko će se i koliko dugo brinuti o starijim osobama. Kako će sve više žena izlaziti na tržište rada usred sve starije populacije, problem uravnoteženja odgovornosti njegovatelja između obitelji i države pogoršat će se, kao i raspodjela sredstava među generacijama. Sada je zapravo vrijeme za regulatorne okvire, financijske odredbe i usluge koje podržavaju jednaku podjelu plaćenog i neplaćenog rada u obiteljima, kućanstvima i zajednicama između žena i muškaraca, kako bi se uklonile prevladavajuće razlike među spolovima u skrbi, zapošljavanju, dohotku i mirovini.

Promicanje ravnopravnosti spolova u društvima koja stare mora se se fokusirati na; spriječavanje gomilanja rodnih nedostataka tijekom života; rješavanje nejednakosti na svim razinama; umanjivanje rodne razlike u obrazovanju, zapošljavanju, dohotku i mirovinama. Fokusirati se na ublažavanje rizika koji proizlaze iz nejednakosti spolova među starijim osobama putem preraspodjele i podrške, na predviđanju učinaka trenutnih reformi na buduće generacije žena i muškaraca te na uključivanje dobi i spola u društvene prilagodbe demografskim promjenama.

Rodno odgovorna društvena prilagodba starenju stanovništva osigurat će da rizik starenja stanovništva podjednako dijele žene i muškarci. U svakoj životnoj fazi neophodno je i poduzimati radnje za poboljšanje jednakosti među naraštajima, a da bi se to postiglo, preporučuje se integriranje spola i dobi u sva relevantna polja politike. Snažan način prevladavanja predrasuda je njegovanje bliskih, iskrenih i osobnih odnosa s drugima koji se smatraju pripadnicima različitih skupina te svaku politiku i praksu koje bi djelovale kao prepreka dobrim međugeneracijskim odnosima treba maknuti.

Medijskoj industriji mora se postaviti izazov da stereotipe o starijim ljudima kao pasivnima i ovisnima o drugima zamijeni pozitivnim porukama koje odražavaju različitost starije populacije i prepoznaju njihov doprinos, kako u ekonomskom tako i u društvenom smislu. Također, se mora iskorijeniti upotreba ageističkog jezika u medijima. Prepoznajući visoku razinu višestruke diskriminacije s kojom se suočavaju neke skupine starijih ljudi, osobito žene u medijima, na radnom mjestu i u javnom životu, posebna se pozornost mora posvetiti osiguravanju veće razine zastupljenosti ove skupine u svim sferama života i u postavljanju ciljeva jednakosti.

Vlada i institucije zadužene za očuvanje ljudskih prava i ravnopravnost moraju i nadalje poduzimati korake za podizanje svijesti o zabrani štetne dobne diskriminacije, dajući stalne smjernice i podršku.

Osim nadležnih tijela izuzetno je važno da se i sami zalažemo za svoja prava, bez obzira na dob, posebno jer se radi o nepriznatom poricanju ljudskih prva.

Hrvatska nije pošteđena demografskog starenja, i zapravo su odrednice indentične onima u razvijenim zemljama Europe i svijeta. No, u Hrvatskoj postoje i neke specifičnosti, odnosno čimbenici koji su potaknuli starenje stanovništva, od Domovinskog rata i demografskih gubitaka zbog rata, do jakog i učestalog iseljavanja. Naravno, posljedice starenja stanovništva puno su kompleksnije i dugoročnije, i sežu još od drugog svjetskog rata. Ono čega Hrvatska treba biti svjesna je činjenica da gospodarski razvoj ima svoje demografske okvire i sociogospodarske posljedice, i da će morati tražiti odgovore na izazove koje donosi starenje društva pa tako i odgovore na ravnopravnost po spolu i dobi.

Za kraj, starenje je prirodno ni sva ta težnja vječnoj mladosti ni vječna borba s vremenom neće moći ništa. A ako ćemo živjeti u demografski starim društvima, tada neka to budu društva koja će čovjeku omogućiti dostojanstven život. Ne zaboravimo, starost je dobra u četiri stvari, kako je to rekao Bacon; staro drvo najbolje gori, staro vino je najbolje piti, starim prijateljiima se povjeriti i stare pisce čitati.

Piše Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE