EKSKLUZIVNO ! Pravobraniteljica Višnja Ljubičić: “Trebat će još najmanje 60 godina za postizanje pune ravnopravnosti spolova”…

Zagreb, 5. listopada 2020. - Visnja Ljubicic, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Photo: Robert Gaspert

Na kojoj je razini ravnopravnost spolova u Hrvatskoj, kakav je sadašnji položaj žena na tržištu rada, o seksizmu, zaposlenima i spolnom uznemiravanju, o nasilju nad ženama, demografskom starenju i utjecaju na ravnopravnost spolova, o osobama s invaliditetom, transrodnim skupinama, postignutim uspjesima i preprekama te o drugim važnim pitanjima pročitajte u velikom intervju s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, Višnjom Ljubićić s kojom je razgovarala naša Snježana Nemec.

Kada bi napravili komparaciju sa zemljama koje su postigle visoku razinu ravnopravnosti spolova, poput Švedske i Finske, gdje je Hrvatska danas?

Od 2013. godine institucije EU-a i države članice prepoznaju Indeks rodne ravnopravnosti kao ključno mjerilo za ravnopravnost spolova u Europskoj uniji. Krajem listopada Europski institut za rodnu ravnopravnost (EIGE) objavio je Indeks rodne ravnopravnosti za 2021. godinu. Bodovi Indeksa rodne ravnopravnosti temelje se na razlikama između žena i muškaraca te razinama njihova postignuća u šest ključnih područja – radu, novcu, znanju, vremenu, moći i zdravlju, s pripadajućim potpodručjima. Europska unija na Indeksu rodne ravnopravnosti 2021. godine postiže rezultat od 68 bodova što je minimalan rast od 0,6 bodova u odnosu na 2020. godinu. Švedska i Danska i dalje su najbolje europske zemlje po pitanju rodne ravnopravnosti, a slijedi ih Nizozemska. No, i dalje postoje velike varijacije u ocjenama između zemalja te se kreću od 83,9 bodova koje ostvaruje Švedska do 52,6 bodova koliko ih ostvaruje Grčka.

Hrvatska je u ovogodišnjem Indeksu na 19. mjestu i postiže 59,2 boda što je 8,8 bodova ispod EU prosjeka. Iako se radi o napredovanju za jedno mjesto s prošlogodišnjeg 20. mjesta, činjenica je da Ujedinjeno Kraljevstvo ove godine nije bodovano te je Hrvatska i dalje deveta najlošije rangirana zemlja u Indeksu. Hrvatska ostvaruje najbolje rezultate u području zdravlja (83,8 bodova) i novca (74 boda), dok je rodna neravnopravnost u Hrvatskoj najizraženija u području moći (45,3 boda) i vremena (51 bod). U usporedbi s drugim zemljama EU, Hrvatska ima drugi najslabiji rezultat među europskim zemljama u području znanja (51,8 bodova) i to zbog nedostataka u obrazovnim postignućima koji se mjeri kroz odnos muškaraca i žena u tercijarnom obrazovanju te participaciju muškaraca i žena u programima cjeloživotnog učenja; kao i zbog rodne segregacije tercijarnog obrazovanja u području obrazovanja, zdravlja, socijalne skrbi i umjetnosti.

Nažalost, prema izračunima Europskog instituta za rodnu ravnopravnost cijeloj Europskoj uniji, tempom kojim dostiže rodnu ravnopravnost posljednjih godina, trebalo bi daljnjih najmanje 60 godina za postizanje pune rodne ravnopravnosti.

Kako bi ocijenili sadašnji položaj žene na tržištu rada u Hrvatskoj, s obzirom na to da Ured zaprima najviše pritužbi iz područja zapošljavanja i rada?

Podaci o položaju žena na tržištu rada za prošlu godinu pokazuju da udio žena u prosječno aktivnom stanovništvu iznosi 47,5%, da među ukupno zaposlenima žena ima 46,9% te da žene vrlo često rade na ugovore na određeno odnosno u prekarnim oblicima rada. Nadalje, žene su i dalje manje plaćene te je prosječni jaz u plaćama 2020. godine iznosio 13,3%. Posebno je izražen rodni jaz u plaćama u području financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja te djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, a koje su djelatnosti u kojima su žene izrazito dominantne u spolnoj strukturi zaposlenih, što indicira njihovu slabiju zastupljenost na bolje plaćenim i rukovodećim pozicijama. Izražena je i rodno uvjetovana segregacija tržišta rada te je nizak udio žena u djelatnosti poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (28,4%), rudarstva i vađenja (12,9%), opskrbe vodom, uklanjanja otpadnih voda i gospodarenja otpadom te sanacije okoliša (21%), djelatnosti građevinarstva (10,3%), te prijevoza i skladištenja (23,7%). S druge strane, izrazito je nizak udio muškaraca prisutan u djelatnosti obrazovanja (21,1%), zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (21,9%) te financijskoj djelatnosti i djelatnosti osiguranja (30,9%). Što se tiče pozicija ekonomskog odlučivanja, udio žena u upravama dioničkih društava čije su dionice bile uvrštene na uređeno tržište kojim upravlja Zagrebačka burza d.d. iznosio je 12,6%, dok je udio žena u nadzornim odborima navedenih društava iznosio 22,33%, što je na razini udjela koji je prisutan već niz godina.

Ono što je u općem kontekstu svijeta rada posebno zabrinjavajuće jest, a i brojni podaci upućuju na to, da su posljedice koje je epidemija ostavila na tržištu rada znatno više pogodile žene. Samo prema analizi ulazaka u evidenciju HZZ-a proizlazi da je u tom periodu izvan radnog odnosa ostalo 37% više žena u usporedbi s muškarcima. Analiza privremenih podataka DZS o broju i strukturi zaposlenih u pravnim osobama za 2020. godinu ukazuje na veći pad broja zaposlenih u prerađivačkoj industriji, trgovini na veliko i malo, djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane te administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima. Osobite poteškoće u razdoblju nakon odluke o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 i uvođenja niza ograničenja, tzv. lockdown, vezanih uz brojne aspekte društvenog života, pojavile su se na području usklađivanja profesionalnog i obiteljskog života.

Čak 71 posto zaposlenih u Hrvatskoj doživjelo je neki oblik spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. Većina žrtava šuti, zbog nepovjerenja u zaštitu sustava. U tom kontekstu, što očekujete od novog Kaznenog zakona?

Kao institucija podržavamo način na koji je izmijenjen Kazneni zakon, a vezano uz članak 156. koji se tiče spolnog uznemiravanja, a prema kojima će se osigurati kazneni progon počinitelja toga kaznenog djela po službenoj dužnosti te smatramo da će to doprinijeti boljoj zaštiti žrtava spolnog uznemiravanja. Nažalost, trend povećanja broja prijava slučajeva spolnog uznemiravanja u našem smo uredu zabilježili i u 2020. godini, dok je značajan skok prijava uočen tijekom siječnja 2021., kada su putem javne platforme #nisamtražila brojne žrtve javno progovorile o svojim iskustvima vezano uz spolno uznemiravanje i diskriminaciju temeljem spola, prijavivši svoje zlostavljače nadležnim institucijama. Osim trenda povećanog broja pritužbi, i dalje bilježimo trend anonimnog prijavljivanja spolnog uznemiravanja. Veliki broj žrtava nema povjerenja u sustav zaštite i učinkovitost progona te u pravednost brze osude počinitelja pa pritužbe podnose anonimno ili ih u pojedinim slučajevima umjesto njih podnose treće osobe, anonimno prijavljujući ovu vrst prijestupa, ponekad i bez informacija o svom identitetu i identitetima žrtava. U okviru međunarodnog projekta “Prema sprečavanju i iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja na radnim mjestima u Hrvatskoj”, u kojem sudjelujemo kao partnerska institucija, provedeno je istraživanje o nasilju i uznemiravanju na radnom mjestu. Glavni rezultati istraživanja pokazuju da su žene na radnom mjestu izloženije seksualnom uznemiravanju te zlostavljanju/uznemiravanju/mobingu, kao i diskriminaciji na temelju spola, dok su  muškarci izloženiji fizičkom nasilju. Nadalje, rezultati istraživanja upućuju na probleme nepovjerenja u sustav prijavljivanja nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu, nezadovoljstva brzinom i ishodima pokrenutih postupaka, nedovoljne upućenosti u procedure vezano uz prijavljivanje, nejasnoće samih procedura te neučinkovitosti mehanizama zaštite od uznemiravanja i nasilja na radnom mjestu.

U mnogim dosadašnjim istraživanjima o ravnopravnosti spolova zaključeno je, da je upravo neusklađenost obiteljskog i profesionalnog života najvažniji razlog ograničenja s kojima se žene suočavaju u poslovnom okruženju. Gdje je zapravo rješenje?

S ovom temom bavili smo se i kroz nekoliko projekata koje smo provodili kao nositelji i partnerska organizacija, a u okviru kojih smo izradili i niz konkretnih preporuka za donositelje odluka. Tu posebno ističemo projekte u kojima smo bili nositelji, a radi se o projektu “‘Jednaka prava – jednake place – jednake mirovine’ – Širenje opsega implementacije akcija i zakonskih standarda rodne ravnopravnosti s ciljem dostizanja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj” te projektu “„Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života“.

Rješenja za usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života, a kao što smo spomenuli, ima nekoliko i to primarno zahtjeva više napora od strane lokalnih zajednica i države. Mjere koje mogu dovesti do usklađivanja obiteljskog i profesionalnog života odnose se na usklađivanje radnog vremena predškolskih ustanova s radnim vremenom roditelja; uvođenje fleksibilnog i skraćenog radnog vremena, uvođenje rada na daljinu u državnim i javnim službama; povećanje broja mjesta i ljudskih kapaciteta za smještaj djece predškolske dobi u jaslice i vrtiće; uvođenje dvosmjenskog rada u dječjim vrtićima i ustanovama predškolskog odgoja; unaprijediti  sustav  javnih usluga skrbi za starije i druge ovisne članove obitelji u smislu poboljšanja infrastrukture, dostupnosti i priuštivosti usluga. Istovremeno treba jačati i rodnu ravnopravnost unutar obitelji, osigurati skrb za starije te poticati ravnopravnu podjelu obveza skrbi o djeci između žena i muškaraca. Potrebno je stimulirati očeve na korištenje prava na rodiljni i roditeljski dopust te, u tom smislu, pozdravljamo pokrenuti proces zakonskih izmjena u kontekstu transponiranja Direktive (EU) 2019/1158 o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, uz kreiranje politika koje će doprinijeti ravnopravnom angažiranju očeva u roditeljstvu.

No, i poslodavci trebaju dati svoj doprinos uravnoteženju obiteljskog i profesionalnog života. U okviru projekta „parents@work: Mijenjajmo stav!“ proveli smo analizu vezano uz organizacijsku kulturu poslodavaca koja se odnosi na usklađivanje poslovnog i privatnog života. I sami poslodavci uviđaju da bi mogli provoditi mjere koje bi doprinijele boljem usklađivanju obiteljskog i profesionalnog života kao što su formuliranje internih postupaka i dokumenata s jasnim mjerama i mogućim oblicima rada za roditelje, stvaranje podržavajućeg radnog okruženja, ugovori na neodređeno vrijeme, fleksibilni radni raspored i radno vrijeme, postojanje vrtića ili sličnog objekta u tvrtki u koji roditelji mogu dovesti djecu tijekom radnog vremena, provođenje politike nediskriminacije, posebno majki, što se odražava na plaće i napredovanje te solidarnost i razumijevanje kolega/ica u teškim vremenima poput korona krize.

Sve više očeva traži pravo na ravnopravno roditeljstvo. Pozivaju se na nepoštivanje ravnopravnosti, odnosno diskriminaciju te na zapostavljanje od strane centara za socijalnu skrb i sudova. Naime, gotovo u 80 posto slučajeva majka je ta koja dobiva skrbništvo. Kakav je Vaš stav?

Sukladno Obiteljskom zakonu, žena i muškarac imaju jednaka prava i dužnosti u svim obiteljsko-pravnim odnosima, a posebno u odnosu na roditeljsku skrb te stoga kontinuirano pratimo provedbu načela ravnopravnosti spolova upravo na tom području. U pritužbama koje primamo vezano uz roditeljsku skrb pritužitelji/ice su ukazivali i na spolne stereotipe vezane uz roditeljsku skrb, brigu o djeci i nasilje u obitelji. Kao i tijekom ranijih godina, pritužbe iz ovog područja su u znatnom broju slučajeva podnosili očevi odnosno muškarci, koji su se učestalo prituživali na poteškoće oko ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom s kojim ne stanuju, smatrajući da nadležni centri za socijalnu skrb nisu poduzimali sve potrebne mjere u cilju omogućavanja ravnopravnog roditeljstva, odnosno nisu bili proaktivni. U pojedinim pritužbama očevi su iznosili sumnju i na spolne stereotipe stručnih djelatnika/ica centara za socijalnu skrb, a posebice vezano uz stereotipe prema kojima se majke automatski smatraju roditeljem koji je pogodniji za skrb i brigu o djeci. Zaprimali smo i pritužbe majki koje su se odnosile na poteškoće oko ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom s kojim ne žive, no njihove pritužbe su ipak, za razliku od pritužbi očeva, u određenoj mjeri bile vezane i uz lošiju životnu situaciju uvjetovanu nasiljem u obitelji kojem su one bile izložene, a koje, prema njihovom mišljenju, stručni djelatnici/ice centara za socijalnu skrb nisu u dovoljnoj mjeri imali u vidu, odnosno nisu iskazivali senzibilitet. U 2020. godini zaprimili smo 31 pritužbu očeva (48,4%) i 33 pritužbe majki (51,6%), a kršenje načela ravnopravnosti spolova utvrdili smo u 9 slučajeva (udio od 14%) od kojih su svi bili na štetu majki. Kao i tijekom ranijih godina, pritužbe iz ovog područja koje su bile osnovane, predstavljaju iznimke u načelno dobroj praksi centara za socijalnu skrb. Generalno gledajući, dok očevi odnosno muškarci ne preuzmu veću skrb za djecu te se ne postignu ravnopravniji odnosi unutar obitelji, teško je očekivati da će i statistika koju spominjete u pitanju biti drugačija.

Koliko rodni stereotipi mogu ograničiti razvoj prirodnih talenata i sposobnosti djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, njihovih obrazovnih i profesionalnih preferencija i iskustava, kao i životnih prilika, općenito?

Stereotipne rodne uloge često imaju ograničavajući učinak na djecu u razvojnom smislu. Tipična pogreška do koje dolazi u odgoju i obrazovanju je izostanak sluha za dječje afinitete te se djecu automatski usmjerava u okvire tradicionalno uvriježene za njihov spol. Dječake se često izravno ili neizravno potiče da budu dominantniji, premda učenice prosječno postižu nešto bolji školski uspjeh od učenika. U tom smislu problem predstavlja izostanak odgovarajućih uzora, odnosno činjenica da djeca u glavnim ulogama češće gledaju upravo muškarce, nego žene. Analiza spolne zastupljenosti u odgojno-obrazovnim ustanovama iz Izvješća o radu za 2019., zorno je pokazala nesrazmjernu zastupljenost žena na najvišim upravljačkim pozicijama (npr. u osnovnim školama žene čine 86% nastavnog kadra i 60% ravnatelja; dok je u srednjim školama 68% nastavnica, a 47% ravnateljica), što predstavlja strukturalni problem širih razmjera koji nije karakterističan samo za područje obrazovanja. U tom smislu kontinuirano upućujemo preporuke kako bi se suzbili rodni stereotipi u području odgoja i obrazovanja. Svakako je potrebno raditi na poticanju većeg uključivanja žena u područja obrazovanja koja se odnose na STEM znanosti i općenito na ublažavanju podjela na “muška” i “ženska” područja obrazovanja i rada. Ključni u cijelom procesu su nastavnici/e i profesori/ce te je nužno provoditi stručno usavršavanje odgojno-obrazovnih djelatnika/ca iz područja ljudskih prava, uključujući ravnopravnost spolova.

Nedostaje li ženama dovoljno samopouzdanja i samosvijesti o važnosti njihove uloge u ekonomiji i društvu ?

Samopouzdanje i samosvijest su individualna karakteristika svake osobe, no kada imamo grupe ljudi čiji se pripadnici odnosno pripadnice mahom suočavaju s nedostatkom samopouzdanja i samosvijesti, onda prije svega moramo vidjeti što se dešava u njihovoj okolini i koji strukturalni problemi to uzrokuju. Vrlo je teško razviti samopouzdanje i samosvijest u patrijarhalnom društvu koje žene od malena uči njihovom mjestu u društvu usađujući im da su one prije svega te koje drže tri kuta kuće, a tek ona nešto drugo; i uče ih načinu na koji će se ponašati – tiho, fino, pristojno, nenametljivo, skrbnički. Ovo treba mijenjati počevši od obitelji, nastaviti tijekom obrazovanja, a onda dodatno kroz javne politike rušiti barijere za ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u društvu. U svemu tome važnu ulogu može imati i žensko udruživanje, razmjena iskustva i prepoznavanje individualnih doprinosa žena u raznim sektorima.

Kontinuirao naglašavate dva ključna problema iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja: problem dostupnosti i kvalitete zdravstvene skrbi za trudnice i rodilje, s kojima se povezuje i nedostatak ginekoloških timova te dostupnost zdravstvene usluge prekida trudnoće na zahtjev žene. Gdje vidite rješenje?

Kada govorimo o nedostatku ginekoloških timova svakako je nužno poticati specijalizacije u području ginekologije za liječnike/ce, ali i stvarati poticajne radne i profesionalne uvjete u sustavu javnog zdravstva. Istovremeno je i liječnike, kao i upravitelje bolnica, potrebno kontinuirano educirati i senzibilizirati o reproduktivnim pravima žena te inzistirati da javne zdravstvene ustanove pružaju sve usluge vezano uz reproduktivna prava i zdravlje, bez iznimki, te da se kvaliteta tih usluga podiže uvažavajući potrebe trudnica i rodilja za adekvatnim načinom rađanja, pratnjom na porodu, uvjetima boravka na ginekološkim odjelima i svim drugim aspektima zdravstvene skrbi. Samostalno i u suradnji s organizacijama civilnog društva kontinuirano radimo na senzibilizaciji javnosti te kroz preporuke i upozorenja utječemo na same ustanove, no i tu mora postojati odlučnija volja i financijska sredstva od strane nadležnog ministarstva kako bi se situacija unaprijedila. Evo, i protekli mjesec smo vidjeli zahvaljujući angažmanu žena iz Dubrovnika kako nedostatak medicinskog osoblja, anesteziologa, utječe na dostupnost i kvalitetu zdravstvene skrbi za rodilje koje ne mogu dobiti odgovarajuće lijekove tijekom poroda što je nedopustivo.

U suradnji s udrugom Roda, kao partnerska institucija dobili ste projekt „Zagovaranje za zdravstvenu skrb žena temeljenu na dokazima u doba pandemije COVID-19. Ono što me zanima, možemo li govoriti o tome da je, s jedne strane pandemija pogoršala položaj žena te zdravstvene rizike specifične za spol, a druge strane rasvijetlila njihovo ključno mjesto u zdravstvenoj i društvenoj odgovornosti te u oblikovanju rješenja za otpornije društvo?

Cilj istraživanja koje smo radili s udrugom Roda bio je utvrditi razinu dostupnosti zdravstvene skrbi u području reproduktivnog zdravlja žena u vrijeme kada su na snazi bile najstrože mjere socijalne izolacije od 19. ožujka do 22. svibnja 2020., te u razdoblju neposredno nakon toga, sve do 28. srpnja 2020. Istraživanje je pokazalo da je kriza uzrokovana koronavirusom negativno utjecala na dostupnost i kvalitetu zdravstvenih usluga za žene iz područja reproduktivnog zdravlja. Usluge vezano uz trudnoću i medicinski pomognutu oplodnju odgađane su ili otkazivane, trudnička skrb je smanjena, pregledi su bili rjeđi, što je dio žena potaknuo da ostvarivanje potrebnih zdravstvenih usluga potraže u privatnim klinikama, dok dio žena zbog toga uopće nije obavio preporučene preglede i pretrage, zabranjivana je pratnja na porodima kao i posjete tijekom boravka u bolnici. Istovremeno, da, kao što sam već naglasila, žene su dominantno zaposlene na radnim mjestima koja su bila ključna u ovoj pandemiji – u zdravstvu, socijalnoj skrbi i njezi starijih i nemoćnih osoba. Također su nadzastupljene u uslužnim djelatnostima, poput maloprodaje ili turizma, koje su među najteže pogođenim djelatnostima. Evidencija HZZ-a je ukazala da je početak krize korespondirao s povećanjem uvjetovanih otkaza i isteka ugovora o radu na određeno, pri čemu su žene bile znatno pogođenije. Mjere zatvaranja dovele su i do povećanja neplaćenog rada uglavnom žena, uključujući školovanje od kuće i skrb o članovima obitelji koji su stariji, bolesni ili s invaliditetom. Došlo je do rasta broja počinjenih kaznenih djela u obitelji i među bliskim osobama, pri čemu je najveći skok evidentiran kod kaznenih djela nasilja u obitelj, gdje su žene žrtve u većini slučajeva. Značajan porast bilježi se i kod ubojstava, gdje je, u komparaciji s 2019., vidljiv skok, i to skoro u oba ključna parametra – u broju ukupno ubijenih žena i u broju žena ubijenih od strane bivših ili sadašnjih intimnih partnera. Stoga je i više nego jasno da žene kao one koje su možda i najpogođenije društvenim posljedicama krize, moraju biti snažno uključene u mjere oporavka te da je rodna perspektiva u kreiranju dugoročnih stabilizacijskih ekonomskih i društvenih javnih politika ključ za stvaranje otpornijeg društva.

Kada se govori o nasilju u obitelji – Dom je, kako je to pokazala UN-ova studija, najopasnije mjesto za žene diljem svijeta?

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, a sukladno dostavljenim službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP-a) za 2020. godinu, zbog prekršaja nasilja u obitelji prijavljeno je 11,3% osoba manje nego u istom razdoblju prošle godine, a od čega 77,3% muškaraca i 22,7% žena. Istovremeno vidimo nastavak rasta broja počinjenih kaznenih djela u obitelji i među bliskim osobama. Prema službenim podacima MUP-a, počinjeno je 5.747 navedenih kaznenih djela što predstavlja porast od čak 28,8% u odnosu na 2019. godinu. Među svim evidentiranim kaznenim djelima nasilja u obitelji i među bliskim osobama, najveći skok je evidentiran u broju počinjenih kaznenih djela „Nasilja u obitelji“ s porastom od 39%. Od ukupnog broja stradalih žrtava u 2020. godini, 4.506 su žene (ukupno 75,6% ili 23,7% više nego u 2019.), a 1.454 muškarci (ukupno 24,4% ili 45,2% više nego u 2019.). Bilježi se značajan i zabrinjavajući rast po svim ključnim parametrima – ukupno i po spolu. Navedeni višegodišnji trend smanjenja broja prijavljenih počinitelja i broja žrtava obiteljskog nasilja u području prekršajno-pravne zaštite, uz višegodišnji i kontinuirani porast slučajeva u području kazneno-pravne zaštite, upućuje stoga i na zaključak da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji, dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i pređe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične. Ovakav prekršajno-pravni sustav ne ispunjava zapravo svoju preventivnu prirodu i ne nudi učinkovit i brz odgovor na nasilje, već ga brutalizira i seli iz sfere prekršajnog u sferu kaznenog zakonodavstva. Navedeni fenomen posljedica je, između ostalog, nepostojanja učinkovitih i sustavnih mjera prevencije nasilja izvan pravosudnog sustava i nedovoljnog ulaganja u programe dugotrajne i kvalitetne resocijalizacije počinitelja, kao i činjenice da se prevenciju svodi na skoro isključivo novčano ili uvjetno kažnjavanje obiteljskih nasilnika. Postoji i problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova, odnosno primjena postojećih propisa. Pravobraniteljica već godinama ističe stajalište da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama, tzv. zakonskim maksimumima, čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja. U tom smislu vidimo tri temeljne stvari koje treba učiniti za poboljšanje ovakvog stanja. Prije svega, potreban je rani preventivni, stručni i dugotrajni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, i to prije eskalacije rodno utemeljenog ili obiteljskog nasilja, te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja. Zatim, društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman. I na kaju, sveobuhvatna edukacija pravosuđa i drugih stručnih službi o rodno utemeljenom nasilju i kao i sustavna edukacija o nenasilnim metodama rješavanja sukoba koja mora biti integrirana u obrazovni sustav na svim razinama.

Smatrate li da je javnost dovoljno upoznata s pravima transrodnih osoba, zakonima, politikama i stavovima; u kojem smjeru se ide, što se postiglo, koje su prepreke što je Hrvatska u tom kontekstu napravila..?

Generalna javnost zasigurno nije dovoljno upoznata s pravima transrodnih osoba. No, položaj i prava transrodnih osoba u našem društvu u proteklom desetljeću ipak su značajno unaprijeđeni te se iz godine u godinu nastavlja jačanje pravnog okvira i jamstava zaštite prava osoba drugačijih rodnih identiteta. S druge strane, bolja vidljivost i kvalitetnija zakonska zaštita potakle su u određenoj mjeri rast društvenog animoziteta prema transrodnim osobama pa su iste paralelno bile i u većem riziku od diskriminacije. Detabuizacija i rad na jačanju svijesti o ravnopravnosti, odsustvu diskriminacije, i potrebi za društvenom inkluzivnosti rodno-manjinskih skupina posao je koji traži sustavni i sveobuhvatni pristup te i dalje postoje određeni problemi u ostvarivanju prava transrodnih osoba. Već godinama naglašavamo kako sam postupak tranzicije iz jednog spola u drugi nije zadovoljavajuće riješen odgovarajućim učinkovitim postupcima nadležnih tijela u RH s čime se transrodne osobe izlažu riziku od diskriminacije. Ključni, a još neriješeni problem je što HZZO, Ministarstvo zdravstva, pojedini klinički bolnički centri i liječnici/e specijalisti/ce i dalje nemaju zajedničko stajalište vezano uz zdravstveno osiguranje i dostupnost pojedinih medicinskih usluga (uključujući terapijski tretman i eventualne kirurške zahvate) transrodnih osoba. U pojedinim postupcima utvrdili smo da dolazi do diskriminacije transrodnih osoba jer se potrebni zahvati tretiraju kao estetski zahvati iako je neosporno da pitanje rodnog identiteta nije, niti može biti tretirano kao estetsko pitanje već pitanje temeljnog prava na život u skladu s vlastitim spolnim i rodnim identitetom, a samim tim i mogućnostima ostvarenja svih drugih prava koja iz takvog identiteta proizlaze. Kao institucija potičemo pritužitelje i pritužiteljice koji su žrtve takvih oblika diskriminacije da sukladno čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije i čl. 30. Zakona o ravnopravnosti spolova podnesu posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije.

Nadalje, postoji i neadekvatno riješen problem osobnih iskaznica. Uredba EU 2019/1157 Europskog parlamenta i Vijeća iz 2019. godine o jačanju sigurnosti osobnih iskaznica građana Unije i boravišnih isprava koje se izdaju građanima Unije i članovima njihovih obitelji koji ostvaruju pravo na slobodno kretanje, u točki 24 preambule alternativno propisuje upotrebu oznake spola F, M, X, za zemlje članice. Iako to u ovom trenutku nije obvezujuće, smatramo da bi u duhu razvoja i unapređivanja prava spolnih i rodnih manjina, bilo potrebno razmotriti izmjene relevantnog nacionalnog zakonodavstva, ponajprije Zakona o državnim maticama, te uvođenje kategorije X, a imajući u vidu zaštitu prava rodnih i spolnih manjina kao integralnog dijela zaštite ljudskih prava i to prvenstveno zbog osoba koje se i sada rađaju s obilježjima oba spola, ali i zbog rodno nenormativnih osoba – odnosno onih osoba koje se ne žele spolno/rodno određivati. Također, postoji nedostatak sustavne izobrazbe kao i kampanje senzibiliziranja javnosti za ravnopravno prihvaćanje transrodnih osoba u društvu. Mi kao institucija sudjelujemo i u predavanjima za zatvorske službenike/ce na temu prava i specifičnosti rada s trans-spolnim, transrodnim i rodno nenormativnim osobama. Povod za edukaciju bile su naše preporuke koje su proizašle iz rada na zaštiti prava transrodnih osoba, neki od kojih su se, zbog svojih loših iskustava iz zatvorskog sustava, prituživali zbog diskriminacije utemeljene na rodnom identitetu.

Smatrate li da bi sustav potpore za osobe s invaliditetom trebao biti više individualiziran i osjetljiv na specifičnosti, uključujući i rodne, a ne da je primarno temeljen na kategorizaciji osoba s invaliditetom prema stupnjevima oštećenja?

Imajući u vidu kako su žene i djevojke s invaliditetom, sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, posebno osjetljiva kategorija izložena riziku višestruke diskriminacije, mi pratimo njihov položaj na svim područjima života. Nepovoljniji položaj u kojem se nalaze žene s invaliditetom u znatnoj mjeri utječe i na kvalitetu njihova života. Rizik višestruke diskriminacije posebice dolazi do izražaja prilikom ostvarivanja ekonomske neovisnosti, pronalaska posla i nastavka obrazovanja. Poseban problem predstavljaju i društvene predrasude te nepoznavanje problema s kojima se susreću žene s invaliditetom. Nadalje, imamo problem nedostupnosti usluga, posebice u ruralnim područjima te ono što posebno pogađa žene s invaliditetom je nedostupnost zdravstvenih usluga vezanih uz reproduktivno zdravlje. Ne uvažavati rodnu dimenziju kada su u pitanju osobe s invaliditetom, jednako je pogrešno kao i zanemarivati rodnu dimenziju kada govorimo o bilo kojoj drugoj ranjivoj skupini te dovodi do toga da će se žene s invaliditetom i dalje suočavati s rizikom višestruke diskriminacije. Kao institucija smatramo da je nužno osigurati veću prisutnost žena s invaliditetom u javnom i medijskom prostoru u svrhu suzbijanja stereotipa i predrasuda, poduzimati aktivnosti vezano uz poboljšanje položaja žena s invaliditetom u ruralnim područjima, provoditi sveobuhvatne edukacije žena s invaliditetom, institucija, organizacija civilnoga društva i zdravstvenih djelatnik/ica o svim pitanjima značajnijima za njihov položaj i osnaživanje, a posebice vezano uz zaštitu od nasilja u obitelji, ostvarivanje reproduktivnih i zdravstvenih prava te obrazovanje i zapošljavanje.

Hrvatska nije pošteđena demografskog starenja, i zapravo su odrednice identične onima u razvijenim zemljama Europe i svijeta. Kada govorimo o starenju, neminovno se govori i o ageizmu, odnosno diskriminaciji po starosnoj dobi. U navedenom kontekstu na što se Hrvatska mora fokusirati?

Kada govorimo o osobama starije dobi jedna od glavnih stvari o kojoj, nažalost, moramo govoriti je siromaštvo i socijalna isključenost. Žene u većem broju primaju mirovine (njih 54%), a jaz u mirovinama između žena i muškaraca iznosi čak 21,08% te je minimalno dvostruko veći nego rodni jaz u plaćama koji je 13%. Istovremeno je prosječna mirovina je ispod praga rizika od siromaštva. Prema podacima DZS-a, stopa rizika od siromaštva u 2018. godini, u dobnoj skupini 65 ili više godina, iznosila je 31,3% za žene i 23,5% muškarce. Dodatni problem je onaj starijih žena u ruralnim krajevima koje žive u samačkim kućanstvima s nedovoljnim primanjima i općom nedostupnošću usluga s obzirom na nedostatnu mrežu usluge javnog prijevoza. Posebice je slaba dostupnost zdravstvenih usluga kao i pomoći u kući. Pomoć u kući nažalost rješava se gotovo isključivo projektnim pristupom što starije osobe dovodi u rizik ostanka bez usluge nakon što projekt završi i tu je nužno osigurati kontinuirano financiranje takvih usluga, kao i usluge prijevoza starijih osoba. No, starijim osobama uz samu zdravstvenu i socijalnu skrb treba biti omogućeno da razvijaju i koriste svoje potencijale, znanja i vještine te da se imaju priliku uključiti i u obrazovne, kulturne i društvene aktivnosti, a što je, obzirom na niska primanja starijih osoba, potrebno osigurati kroz redovite programe knjižnica, kulturnih centara ili pučkih otvorenih učilišta.

Kako bi ocijenili ulogu medija u promicanju ravnopravnosti spolova?

U nadležnosti Pravobraniteljice je upravo praćenje područja medija iz aspekta poštivanja načela ravnopravnosti žena i muškaraca. Medije pratimo putem svakodnevnog pregleda tema vezanih uz našu nadležnost, provedbom neovisnih tematskih analiza i istraživanja, postupanjem po pritužbama koje često rezultira upozorenjima i preporukama oglašivačima ili medijskim nakladnicima, reagiranjem javnim priopćenjima, izjavama za medije te sudjelovanjima u javnim događanjima vezanim za pitanja ravnopravnosti spolova u medijskim sadržajima. Dok neki mediji nastoje unaprijediti svoj način izvještavanja sukladno zakonskim obvezama poštivanja načela ravnopravnosti žena i muškaraca, jedan broj medija, a među njima je i javna televizija, često u odgovorima Pravobraniteljici pokazuje nerazumijevanje što su to rodni stereotipi, kao i nedostatak volje da se u tom pogledu educira, odnosno promijeni svoju medijsku praksu. Kako bismo utjecali na medijsko izvještavanje posebice u području obiteljskog nasilja i rodno utemeljenog nasilja izradili smo Medijski kodeks – vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu te s 13 medija potpisali i Sporazum o prihvaćanju smjernica Medijskog kodeksa koji su se time javno obvezali na etično, odgovorno i senzibilizirano izvještavanje. Općenito govoreći došlo je do pozitivnih pomaka u načinu izvještavanja medija o nasilju prema ženama i femicidu u odnosu na razdoblje prije donošenja Medijskog kodeksa tako da je povećan broj članaka koji uključuju informacije koje pružaju predstavnici/e organizacija civilnoga društva ili nadležnih državnih institucija, informira se o zakonskim izmjenama, kritički se izvještava o konkretnim slučajevima i presudama, propituju se stereotipi o krivici žrtve za silovanje, objavljuju statistike i sl. Međutim, određena negativna medijska praksa i dalje postoji, čak i kod medija koji su potpisali Sporazum o prihvaćanju Smjernica. Tako se i dalje u naslovima koriste senzacionalistički izrazi za počinitelja poput monstrum, a za sam čin nasilja – monstruozan, horor, čudovište. Mediji često indirektno opravdavaju počinitelja nasilja ili femicida temeljeći svoje razumijevanje za njegovo nasilje u ponašanju žrtve koje ga je možda isprovociralo i “gurnulo preko ruba”. Svakako najuporniji medijski trend i dalje je objektivizacija ženskog tijela i vrednovanje žena temeljem fizičkog izgleda, neovisno radi li se o osobama iz medija, s estrade, gospodarstva, politike ili sporta. Tako da možemo reći da nažalost mediji relativno negativno doprinose ostvarenju načela ravnopravnosti spolova te već godinama ponavljamo iste preporuke da je potrebno poticati sustavnu edukaciju medijskih djelatnika/ca sukladno nacionalnom zakonodavstvu i standardima europskih dokumenata vezano za suzbijanje seksizama i rodnih stereotipa u medijskim sadržajima; povećati broj sadržaja koji, umjesto stereotipiziranih rodnih uloga, promoviraju raznovrsne rezultate i uspjehe žena u različitim područjima života, od gospodarstva, znanosti, kulture, obrazovanja, istraživanja, politike, poduzetništva do sporta, svih vrsta umjetnosti, vještina i kreativnog provođenja vremena; te povećati zastupljenost tema koje su vezane uz pitanja načela ravnopravnosti spolova.

Iako korijen seksizma ne leži u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima, koliko internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, osobito seksističkog govora mržnje, širokoj publici?

Svake godine nailazimo na nove primjere izjava javnih osoba, reklame i druge sadržaje koji sadrže seksističke konotacije, izravni seksizam, rodne stereotipe i direktno ili indirektno omalovažavanje žena temeljem spola, i to preneseno kroz različite medije. Kontinuirano upozoravamo i izdajemo preporuke vezano uz takve sadržaje, no još uvijek postoji veliko nerazumijevanje o tome što je seksizam i zašto je njegov učinak štetan za društvo u cjelini. Zahvaljujući novim tehnologijama i društvenim mrežama čini nam se da je područje širenja seksizma kao i drugih diskriminirajućih sadržaja nepregledno. S jedne strane novi Zakon o elektroničkim medijima propisuje da su pružatelji usluga elektroničkih publikacija dužni poduzeti mjere kako bi onemogućili objavljivanje sadržaja koji potiče na nasilje i mržnju te da su odgovorni za cjelokupan sadržaj uključujući i sadržaje koje generiraju korisnici tako da sada postoje osnove temeljem kojih će se moći upozoriti nakladnike elektroničkih publikacija zbog komentara korisnika/ca koji potiču na nasilje i mržnju prema nekome temeljem zabranjenih diskriminacijskih osnova. To će potencijalno smanjiti dio problema, no s druge strane nam ostaju društvene mreže gdje sami vlasnici mreža moraju preuzeti više odgovornosti u ovom području. Vidjeli smo kroz istupe zviždačica, bivših djelatnica velikih korporacija, da oni itekako mogu upravljati sadržajem kroz dizajniranje odgovarajućih algoritama tako da treba zahtijevati od njih da te mogućnosti ne koriste za stvaranje profita na mržnji već za stvaranje tolerantnijeg i nenasilnog okruženja na svojim platformama.

Od Vašeg imenovanja 2012. godine pa do danas, zamjetno je da ste vrlo aktivni u svom radu. Jeste li zadovoljni kako se prihvaćaju Vaše preporuke i upozorenja?

Možemo reći da smo zadovoljni s obzirom na to da se upozorenja, preporuke i prijedlozi Pravobraniteljice uvažavaju u 91,2% slučajeva u potpunosti. U 2020. godini nakon postupanja po pritužbama građana/ki Pravobraniteljica je uputila državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne samouprave, drugim tijelima s javnim ovlastima, medijima te drugim pravnim i fizičkim osobama ukupno 160 upozorenja, 166 preporuka i 19 prijedloga. Nadležnom državnom odvjetništvu prijavili smo sumnju na počinjenje kaznenog djela u 3 slučaja. Ovako visok udio u potpunosti prihvaćenih upozorenja, preporuka i prijedloga koji je konstantan te i blago raste već niz godina, ukazuje na kvalitetu našeg rada kao i prepoznavanje njihove relevantnosti od strane onih kojima su upućeni.Izgrađivanje takve vjerodostojnosti i autoriteta bio je dug proces. Kao institucija smo proaktivni smo, uključujemo se u radne skupine koje formuliraju zakone i javne politike što nam omogućuje pravovremeno reagiranje i iznošenje prijedloga, a ne samo naknadne reakcije kada je proces već gotovo dovršen. Ne libimo se i pokretati prekršajne i kaznene prijave te smo umješači u sudskim postupcima, ali samo onima gdje smo provodili ispitni nadzor. Mnogi suci donose presude u korist žrtava u procesima u kojima smo provodili postupke i donosili odluke, i sve to ukazuje na značaj našeg rada i doprinosi ozbiljnom shvaćanju upozorenja, preporuka i prijedloga.

Na što ćete u budućnosti staviti fokus rada kao Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova?

Kada gledamo prema 2022. godini pred nama je uz redovan rad praćenja provedbe Zakona o ravnopravnosti spolova i zaprimanja pritužbi vezano uz diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova, provedba niza međunarodnih i europskih projekata u kojima sudjelujemo kao nositelji ili partneri. U okviru projekta „Glas žena u sportu“ pripremamo s partnerima Hrvatskim olimpijskim odborom, Agencijom za elektroničke medije i nekoliko tijela državne uprave, konferenciju o sportu koja će se održati u svibnju 2022. godine u Zagrebu. Na konferenciji ćemo predstaviti rezultate istraživanja kojeg trenutno provodimo a tiče se ravnopravnosti spolova u medijskom izvještavanju o Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2021., a također ćemo provesti medijsku analizu Zimskih olimpijskih igara koje će se održati u Pekingu u razdoblju od 4. do 20. veljače 2022. koja će također biti predstavljena na konferenciji.

Nastavljamo s provedbom dva projekta koja se bave položajem žena u svijetu rada. Jedan od projekata je „Radnica – Rodna jednakost u svijetu rada“, čiji je cilj rješavanje nejednakog i diskriminatornog položaja žena u svijetu rada. Nositeljica projekta je udruga CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, a uz nas su partneri marketinška agencija Señor iz Zagreba i najstarija islandska organizacijom za ženska prava IWRA – Icelnadic Women’s Rights Association. Drugi je projekt “Prema sprečavanju i iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja na radnim mjestima u Hrvatskoj” čiji nositelj je Nezavisni cestarski sindikat, dok su pored Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova partneri u projektu i Nezavisni hrvatski sindikati. Uz navedene projekte u provedbi, ove smo godine, zajedno sa svojim nacionalnim i međunarodnim partnerskim organizacijama i institucijama, sudjelovali u prijavi 2 europska projekta u okviru programa Horizon Europe te Erasmus +, čije rezultate očekujemo tijekom 2022. godine. 

U sljedećoj godini planiramo se posvetiti i temi statusa ruralnih žena. Već duže vrijeme zagovaramo provođenje cjelovitog istraživanja o položaju žena u ruralnim područjima, a koje bi bilo osnova donošenju nacionalne strategije ili posebnih mjera koje bi se odnosile na položaj žena u ruralnim područjima, te ćemo u tom smjeru početi sami djelovati s obzirom na to da nadležne institucije do sada nisu poduzele adekvatne korake. Nažalost, čini nam se da ćemo se, s obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju, i sljedeće godine baviti pandemijom COVID-19 i utjecajem koje ona ima na živote žena i ravnopravnost spolova u Hrvatskoj.

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI AGENCIJE ZA EL. MEDIJE