Bitna sam kao i ON: Osnaživanje žena u oružanim snagama…

FOTO: DEMOSMEDIA/ILUSTRACIJA

U javnosti se puno govori o unaprjeđenju položaja žena i ravnopravnosti spolova, no čini se da je nedovoljno pozornosti usmjereno na položaj žena u oružanim snagama, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je vojska jedna od posljednih institucija u kojima je monopol moći isključivo počivao na muškarcima. Stoga je vojska bila prilično otporna na promjene i mogla je dulje zadržati svoju mušku hegemonističku strukturu, isključujući žene ili ih ograničavajući na tipično „ženske“ položaje. Iz tog razloga promjene koje su se događale, zbog ukupnih društvenih, kulturnih okolnosti i zakonskih pritisaka bile su i krajnje izazovne za samu vojsku i njenu promjenu u cjelini.

Unatoč uzlaznoj putanji koja pokazuje kretanje u pozitivnom smjeru, još uvijek ima prostora u kojem vojska mora rasti i poboljšavati se, u smislu zastupljenosti, prihvaćanja i zaštite prava i sposobnosti pripadnica vojske. Tako, recimo prema izvješću iz prosinca 2017. godine žene čine 39% ukupnog broja međunarodnog osoblja NATO-a, od toga ih je 35% na višim pozicijama, a 21% na rukovodećim pozicijama. Kao glavni razlog ovakvoj zastupljenosti ili podzastupljenosti navodi se slab odaziv žena na natječaje za više pozicije.

Ova konstatacija vodi i do središnjeg pitanja koje se može postaviti – koliko se zapravo „misija“ institucionalizacije rodne ravnopravnosti u vojsci može smatrati ostvarenom, uzimajući u obzir da je za ostvarenje potrebno da su pravila, zakoni, primjeri, ne samo uspostavljeni, već i da se poštuju; da su zahtjevi i obveze te prava i izgledi za karijeru isti za žene i muškarce; da postoji uravnotežen odnos u pogledu položaja muškaraca i žena, posebno u pogledu vodećih položaja; da koncept ravnopravnosti spolova nije samo prihvaćen, već je i internaliziran od strane društva, kao i članova organizacije i same organizacije; da je ravnopravnost spolova toliko integrirana da je postala dio organizacije i više se ne percipira kao nešto „posebno“.

Institucionalizacije rodne ravnopravnosti možemo promatrati s dvije razine: formalne i neformalne. Formalna razina sadrži već navedena pravila, zakone, ali i kvantitativnu dimenziju (broj žena koje rade u vojsci i na vodećim položajima). Neformalna razina uglavnom se bavi pitanjem koliko je zapravo shvaćanje važnosti ravnopravnosti spolova prihvaćeno i internalizirano na način na koji je ona zaista postala institucija, iako je potrebno spomenuti da je tu razinu prilično teško istražiti.

Provedeno istraživanje „Stavovi u Oružanim snagama RH o ženama u vojsci – deset godina poslije“ (Filjak Suzana, Trut Vesna) ukazuju na promjenu negativne percepcije u pojedinim područjima istraživanja. Prvo istraživanje u šest područja koja uključuju motivaciju, zajedništvo, stegu, hrabrost, učinkovitost te uvjete života i rada u vojsci, provedeno je 1997. godine u Hrvatskoj vojsci na 404 ispitanika. Deset godina poslije istraživanje je ponovljeno, s istim upitnikom i na sličnom uzorku od 388 časnika i dočasnika, pripadnika OS RH (20, 7% uzorka su žene). Rezultati pokazuju kako se negativna percepcija promijenila, posebno u području učinkovitosti te više od 50% ispitanika drži kako ne postoje razlike između muškaraca i žena. Slične promjene bile su vidljive i u području motivacije i zajedništva.  

Iluzorno bi bilo govoriti da više ne postoje uobičajeno izraženi izazovi ili zabrinutosti u vezi s utjecajem žena i rodnim perspektivama, u smislu da žene općenito nisu sposobne za rat, da njihove slabije fizičke sposobnosti ili pretpostavljeni nedostatak mentalne čvrstoće dovode u opasnost samu učinkovitost te da će uključivanje žena i rodne perspektive uništiti koheziju jedinica i vojnu kulturu. Problem s tim zabrinutostima i predrasudama je zapravo u samoj pretpostavci da su postojeći standardi gotovo savršeni, što je naravno pogrešno.

Iako se konvencionalno ratovanje nikada ne može proglasiti mrtvim, treba reći da su danas u suvremenom kontekstu pojavljuju različiti oblici operacija stabilnosti i podrške miru, kao i ograničeni ratovi, najčešći vojni zadaci. U tom kontekstu, vojne aktivnosti uključuju veliki broj aktera i aktivnosti usmjerene na postizanje dalekosežnijih političkih ciljeva stabilizacije, demokratizacije, gospodarskog rasta te provedbu i održavanje, poštivanja ljudskih prava i vladavine prava. Ključni zadaci vojske u ovom okruženju stoga uključuju zaštitu civila, uključujući humanitarne i diplomatske aktivnosti, uspostavu reda i poštivanje ljudskih prava i ravnopravnost spolova. U ovom segmentu bilježi se i pojačano uključivanje žena koje su fizički sposobne za vojnu službu u oružanim snagama, koje omogućuje društvima da povećaju tu snagu, a samo uključivanje ili dodavanje snage rodne perspektive ima potencijal promijeniti tradicionalnu vojnu paradigmu.

Žene su te koje mogu pružiti posebne kompetencije i perspektive koje poboljšavaju provođenje operacija. Primjera radi, u mirovnim misijama pristup lokalnim ženama, ne samo da omogućuje jedinici da bolje razumije lokalne uvjete i kulturu, već također može poboljšati odnos jedinice sa zajednicom, njezin percipirani legitimitet i poboljšati zaštitu snaga trupa u području operacija.

UN s pravom naglašava da su žene i rodna perspektiva apsolutno bitne za određene zadatke u mirovnim operacijama, gdje se vojni i civilni ciljevi i zadaci preklapaju pa i u smislu uzora u lokalnom okruženju, nadahnjujući žene i djevojke u društvima u kojima dominiraju muškarci da se zalažu za svoja prava i za sudjelovanje u mirovnim procesima. Kada govorimo vojnim doprinosima, miru i sigurnosti, mora se govoriti i o važnosti punog sudjelovanja i uključivanja žena u donošenje odluka i provedbu aktivnosti vezanih za mirotvorstvo, postkonfliktnu obnovu i sprječavanje sukoba. Treba i napomenuti da je Rezolucija 1325 (2000.) o ženama, miru i sigurnosti prvi službeni dokument posvećen ženama, kao posebnoj populaciji u oružanim sukobima kojima ima dva primarna cilja od kojih se jedan odnosi na sprječavanje nasilja nad ženama i djevojčicama tijekom i nakon sukoba te na njihovu sveobuhvatnu zaštita, ne samo od nasilja već i u smislu ostvarenja njihovih ljudskih prava, u okviru ustava, izbornog sustava, policije i pravosuđa.

Kada govorimo o Hrvatskoj, odnosno Ministarstvu obrane i Oružanim snagama RH, ravnopravnost spolova definirana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka, čija je provedba i zaštita operacionalizirana odgovarajućim zakonskim i podzakonskim aktima. Ministarstvo obrane ima zakonsku obvezu kao i ostali provoditi zakonske odredbe, s ciljem uklanjanja diskriminacije žena i uspostavljanja stvarne ravnopravnosti spolova.

Prema statističkim pokazateljima, udio žena u MORH-u danas je iznad 17 posto, od čega je među djelatnim vojnim osobama preko 13 posto žena. U zapovjednom i rukovodećem kadru  je oko 11 posto žena te 6,5 posto žena koje su sudjelovale u mirovnim misijama.

Hrvatska vojska u svojim redovima ima viši postotak žena od većine članica Sjevernoatlantskog saveza te se, uistinu može pohvaliti s velikom zaniteresiranošću i pristupom žena vojsci, ali i sa činjenicom da je izuzetno mali broj žena napustilo vojsku.

Prema pokazateljima po spolnoj pripadnosti koji se mogu naći na službenoj stranici Oružanih snaga RH, 82,59 posto je časnika, a 17,41 je časnica, 89,89 posto je dočasnika, a 10,11 posto je dočasnica, što predstvalja veliku razliku. S obzirom da državni službenici mogu imati i satus djelatnih vojnih osoba, a prema službenim pokazateljima 78,18 posto je državnih službenica, postavlja se i pitanje koliki je stvarni udio časnica i dočasnica. Ovdje se, zapravo može otvoriti pitanje već spomenute neformalne razine i shvaćanja važnosti prihvaćanja ravnopravnosti spolova.

Pitanje osnaživanja žena provedeno je i u sklopu projekta „Osnaživanje žena i podrška u vojnim snagama i mirovnim misijama Republike Hrvatske” koji je financiran sredstvima Vlade Sjedinjenih Američkih Država, uz podršku Veleposlanstva SAD-a u Republici Hrvatskoj, i u kojem su izravne korisnice bile kandidatkinje/časnice i dočasnice i drugi sudionici/e izravnih programa edukacije. Cilj i svrha same edukacije je, kroz profesionalno djelovanje oružanih snaga promicati nultu stopu tolerancije na nasilje, posebno kada se govori o mirovnim ili pregovaračkim misijama u zemljama koje nisu dovoljno usvojile standarde ljudskih prava i ravnopravnosti spolova. Na tragu projekta u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, 26. listopada 2021., uz prisustvo medija, među kojima i Demos Media, održana je Završna konferencija na kojoj su uz mnoge uzvanike, nositelje projekta, partnere (potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova te nositelj projekta doc. dr.sc. Davor Božinovi, general-pukovnik Siniša Jurković, izaslanik ministra obrane RH, zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, akademik Željko Reiner, izaslanik Hrvatskog sabora i potpredsjednik Hrvatskog Sabora te dr.sc. Dragan Lozančić, izaslanik Predsjednika Republike, savjetnik Predsjednika za obranu i nacionalnu sigurnost., partner projekta pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, nositeljica projekta doc.dr.sc. Irena Petrijevčanin Vuksanović, državna tajnica MUP-a, Robert Kohorst, veleposlanik SAD u RH, admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera oružanih snaga RH te Anamarija Tkalčec iz ženske neprofitne udruge CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje). predstavljeni rezultati analize položaja žena u vojnim snagama i mirovnim misijama Republike Hrvatske te zaključci s edukacijskih radionica provedenih tijekom projekta, kao i preporuke koje mogu poboljšati i ojačati položaj žena u vojnim snagama i mirovnim misijama.

Specifičnost ovog projkta je, što se prvi put u RH pruža analitički uvid u položaj žena u vojnim snagama i to s dvije razine: analiza zastupljenosti žena u OSRH i mirovnim misijama te analiza anketnih ispitivanja na uzorku od 150 djelatnika i djelatnica OSRH te 366 djelatnika i djelatnica policijskih snaga/ MUPA- o diskiminaciji u području ravnopravnosti spolova.

Cilj analize je stjecanje uvida u stanje na terenu te izrada podloge za stvaranje konkretnih mjera za poboljšanje položaja žena na pozicijama odlučivanja. Iz trenutnih pokazatelja može se zaključiti da je i u ovom sektoru vidljiva rodna neravnoteža, posebice na višim i visokim pozicijama te pozicijama odlučivanja. Neki od rezultata na uzorku od 150 ispitanika/ca koji se usavršavaju i rade u OSRH pokazuju kako jeskoro jedna trećina ispitanika/ca (31,11 %) bila izložena nekom obliku diskriminacije u području ravnopravnosti spolova. Pritom su značajno bile izloženije žene ( M 18,2%, Ž 38,7 %) Ispitanici/e su više bili izloženi diskriminaciji na temlju spola te uznemiravanju i spolnom uznemiravanju. Među počiniteljima diskriminacije, uznemiravanja i nasilja najzastupljenije su nadređene osobe (46,6%), a zatim kolege/ice (36,00 % ). Više od 2/3 počinitelja diskriminacije uznemiravanja i nasilja su muškaraci.

Na tragu čvrstog stajališta zalaganja za veću participaciju žena i ravnopravnosti, Hrvatska treba i dalje jačati ulogu žene, osigurati ravnopravno i dinamično sudjelovanje žena u svim društvenim sektorima, uključujući i vojsku te njihovo sudjelovanje u mirovnoj misiji i obrambeno sigurnosnom sektoru. Kroz gore navedeni projekt donesene su i preporuke koje se odnose na; privlačenje većeg broja kandidatkinja u oružane snage; imenovanje i obuku savjetnika/ce za rodnu ravnopravnost unutar OSRH, s preciznim definiranjem njihove uloge; unaprjeđenje sustava vođenja rodno osjetljive statistike, osiguravanje kvalitetnog i kvantitetnog rodno osjetljivog praćenja razvoja karijere i fluktuacije kadra, unaprjeđivanje mjera za usklađivanje privatnog i profesionalnog života; ohrabrivanje žrtava da prijavljuju spolnu diskriminaciju i seksulano uznemiravanje te na osnaživanje mehanizama zaštite od diskriminacije.

Oružane snage su organizirane, obučene i opremljene te su razvile profesionalnu kulturu i etos s namjerom da povećaju svoju učinkovitost u izvršavanju zadataka, a sudjelovanje žena i stvarno prihvaćanje žena i njenih sposobnosti može samo unaprijediti navedeno.

Omogućiti ženama veću zastupljenost na vodećim pozicijama jer vodstvo igra ključnu ulogu u integraciji žena u oružanim snagama, uključujući i kulturu organizacije i spriječavanje potencijalnog seksualnog uznemiravanja i napada. Obuka i kompetentnost žena postoji. Disciplina, odanost, snaga, poslušnost kohezija samo su neki aspekti etosa koji se iz vojne perspektive smatraju apsolutno neophodnim, prisutni su i kod žena. Ne postoji zato niti jedan razlog da se to ne učini, osim još uvijek prisutnih stereotipa.

S obzirom na izazove koji su pred nama u smislu, pandemije, migracija, prirodnih katastrofa treba, ne samo uključiti što više žena u vojsku nego ih adekvatno kada zasluže i nagraditi jer žene imaju i pružaju različita iskustva i stručnost unutar onoga što je tradicionalno bila profesija muškaraca, posebno u posredovanju u izgradnji mira. Prema Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje 2015. – 2024., uzimajući u obzir globalno strateško okružje obilježeno iznimno dinamičnim političkim, društvenim i gospodarskim promjenama, za odgovor će biti potrebne oružane snage, osposobljene za provedbu netradicionalnih zadaća, i u tom kontekstu za očekivati je da se na neki način redefinira i uloga žena.

Potrebno je utjecati i na medije jer njihova moć je velika, i upravo ta činjenica zabrinjava u kontekstu nedovoljne medijske vidljivosti žena pa tako i nedovoljna vidljivosti žena u oružanim snagama. Iz znanstvenog rada „- Prezentacija vojnikinja u dnevniku Hrvatske radiotelevizije“ (Marina Svrze, Mijo Knezović) koje obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 2016. do 7. studenog 2018. godine razvidno je kako je, od ukupno 101 priloga emitiranih u središnjem Dnevniku HRT-a u kojem se pojavljuju vojnici u 62 priloga utvrđeno pojavljivanje vojnikinja. Tijekom istraživanja nije utvrđen niti jedan prilog u kojem se pojavljuju samo vojnikinje. Istraživanje je pokazalo kako se u ukupnom vremenu trajanja 62 priloga: 2 sata, 31 minute i 3 sekunde, vojnici pojavljuju u trajanju od 1 sat, 38 minuta i 5 sekundi, dok je vrijeme pojavljivanja vojnikinja u prilozima: 13 minuta i 41 sekunda, odnosno izraženo u postocima – vojnikinje 12 posto, a vojnici 88 posto.

Ne treba nikako ni zaboraviti da su žene dale veliki doprinos Domovinskom ratu, da je aktivno sudjelovalo 23.080 žena, poginulo 127 žena, a njih 1113 su postale trajni invalidi. O tom doprinosu nije se pričalo i ne priča se dovoljno.

Žene su ravnopravni dio društva, i jedan od ključeva za učinkovitije funkcioniranje, i ta činjenica mora se i nadalje primjenjivati pa tako i u oružanim snagama.

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE