Što je demokracija?

Mnogi se to pitaju. Možda ni jedan termin danas nije toliko zloupotrebljen. Demokracija bi trebala biti “vladavina naroda”.

Ali kako narod može sam sa sobom vladati?

Demokracija je,dakle,moguća samo preko posrednika,predstavnika koje narod bira. No tu postoji problem.

Na koji način izabrati narodne predstavnike i koje im ovlasti dati pa da to bude pravo ogledalo volje naroda?

Od vremena antičke Grčke se o tome vode rasprave,kao i o tome je li i koliko je demokracija dobra za društvo,ili je bolja neka vrsta diktature. No dok je kod diktature uglavnom jasno da diktatori imaju velike ovlasti i da se tu narod slabo pita,kod demokracije nije baš uvijek
jasno što se može smatrati pod tim imenom. Jer,biranje vlasti i vladanje koji ne odražavaju volju naroda u dovoljnoj mjeri mogu biti prije prevara naroda nego demokracija. Ekstreman takav primjer bila je DR Njemačka pod okupacijom SSSRa. Ona se,doduše,zvala “demokratska republika” i izbori su se održavali. No,glasati se moglo samo za komunističku partiju koju su na vlast postavili Sovjeti. Ne samo da narod te države ni o čemu nije odlučivao,nego čak nije ni
vlast. Odlučivali su okupatori izvana. A eto,i to se zvalo “demokracija”.

Zato,da bi neki politički sistem bio bar donekle demokratski,nužno je da zadovoljava određene demokratske standarde. U tzv. zapadnim demokratskim zemljama ti su standardi dosta jasno određeni. Jer,inače bismo i najgoru diktaturu mogli zvati “demokracijom” ako ne znamo koji su osnovni demokratski standardi,kao što bi i noć netko mogao nazvati danom ako ne zna da je uvjet da dan bude dan – izlazak sunca i direktna sunčeva svjetlost,a ne ona preko mjeseca noću,da se malo banalnije izrazim.

Dosta dugo sam živio u Italiji,koja se smatra demokratskom zemljom. No pitanje je,u kojoj mjeri ona to doista jest ili je bila,jer su se i u njoj znale događati neke zloupotrebe demokracije.
Desetljećima je imala tzv. “blokiranu demokraciju” u kojoj najveća oporbena stranka, komunisti,nisu smjeli doći na vlast čak i ako bi narod tako odlučio (u tom slučaju intervenirala bi tajna policija “Gladio” i izvela državni udar),a izbori su neko vrijeme nakon 2.svj.rata znali biti donekle kontrolirani i namješteni. Talijanski demokratski standardi i danas zaostaju za većinom zemalja zapadne Europe.

Zanimalo bi nas,gdje je u toj priči Hrvatska?
Probat ću je usporediti s Italijom.
Političke stranke postoje ovdje,kao i tamo,a i ja sam u obje države bio član nekih.
No njihova je unutarnja organizacija bitno drugačija već od dna,od stranačkih ogranaka.

U Italiji političke stranke imaju svoje ogranke obično u gradskim četvrtima,ali nije obavezno.
Npr,u Bologni je Lega Nord imala samo jedan ogranak za cijeli grad,jer bi im ogranci po četvrtima obzirom na broj članova ispali premali i preslabi. U tome je stvar: ogranci moraju imati najmanje oko 50 članova,od kojih bar tridesetak  aktivnih. Mnogi ogranci stranaka bili su i veći,ali ovo je neki minimum kako bi ogranak bio jak i svrsishodan. Ti su se ogranci sastajali najmanje jednom tjedno,a dvaput tjedno su postojala dežurstva u stranačkim prostorijama. Čovjek je mogao doći pročavrljati, informirati se ili učlaniti. U ograncima se odlučivala politika stranke u gradskim četvrtima,vijećnici su dolazili po instrukcije i podnosili bazi izvještaje.
Tamo se raspravljalo i o gradskoj i državnoj politici stranke,ogranci su bili dobro povezani sa stranačkim vrhom i u gradu i u državi,i mogli su kod njih intervenirati. Na tjednim sastancima bi nekih 45 minuta bilo rezervirano za predavanje nekog stranačkog ideologa o  ideologiji,programu,ciljevima stranke,kao i općoj političkoj situaciji. Ogranci stranke su se međusobno često sastajali i družili,a ni sastanci  stranke na nivou cijelog grada nisu bili rijetki.

Tako su kod bilo kakvih unutarstranačkih izbora članovi dobro poznavali jedni druge,a na tim izborima je bilo obavezno predstavljanje kandidata,njihovo obraćanje članstvu,kao i iznošenje
nekog svog programa. Lobiranja je bilo,ali vrlo korektnog,s uvažavanjem konkurenata i bez
prelaženja granice uljudnosti i demokratskih pravila. Članarina se obično nije plaćala,a stranke su financirane iz državnog proračuna (bilo je,naravno,i drugačijeg financiranja,ali je ono bilo
zakonski kažnjivo). Na taj je način unutar stranaka postignut vrlo pristojan nivo unutarnje demokracije (vladavine članova-naroda). Izuzetak je bila jedino Berlusconijeva “Forza Italia”,koja nije imala bitno drugačiju unutarnju organizaciju,ali su Berlusconijeva moć i
kapital unutar stranke dominirali. Zapravo se tu radi o sukobu interesa,kojeg Italija nije mogla (ili
htjela) riješiti,a koji ne bi bio moguć kod većine europskih zapadnih država.

Kako je kod nas?

Kod nas obično u svakoj gradskoj četvrti postoje stranačke mjesne organizacije,a u svakoj mjesnoj zajednici stranački ogranci. Ti ogranci su smiješno mali i slabi,skoro o ničemu ne odlučuju i gotovo ništa ne rade. Obično broje oko dvadesetak članova,a na sastanke koji se,u najboljem slučaju,održavaju jednom mjesečno (nekad i jednom godišnje), dođe manje od deset osoba. Nema nikakvih tjednih dežurstava u prostorijama. Jasno je,da tu već od ogranaka unutarstranačka demokracija nikako ne funkcionira. Članovi u ograncima stranci služe samo kao besplatni agitatori,za skupljanje glasova pred izbore i onda ih stranka za to nekad nagradi
ponekom “mrvicom sa svog stola”. Oni su poslušnici koji gotovo u ničemu ne sudjeluju i ne odlučuju. Čovjek bi pomislio da bi onda,obzirom na bijednu i grotesknu organizaciju tih premalih ogranaka,članovi mogli djelovati kroz stranačku mjesnu organizaciju na nivou gradske četvrti koja je bitno veća. No ona je pak  prevelika,a obični članovi tamo slabo imaju pristupa.
U tim organizacijama djeluju predsjedništvo mjesne organizacije i mjesni odbor,isto se jako rijetko sastaju,a članove baš i ne informiraju o svojim aktivnostima. Rade ono što hoće njihov predsjednik,ili,najčešće,po naputku odozgo.

Jesu li obični članovi bar izabrali te svoje predstavnike?

Jesu,ali po diktatu viših struktura stranke i na vrlo nedemokratski način.

Članovi se slabo poznaju i ogranci se međusobno ne sastaju,pa im se jednostavno podijele “šalabahteri” s listama imena za koja treba glasati. Strašno. Prava groteska i izrugivanje s demokracijom.

I inače u našim strankama sve dolazi “odozgo”,a ne “odozdo” kako bi trebalo. Isti model kojeg sam opisao u mjesnim ograncima i organizacijama funkcionira i na višim razinama. Visokopozicionirani stranački čelnici imaju na terenu “svoje” članstvo koje glasa prema njihovim naredbama,po tzv. “šalabahterima” koji se masovno dijele,a na stranačkim konvencijama i sastancima se kandidati za funkcije jako rijetko predstavljaju članstvu. Na glasačkim listićima se tako zaokružuju imena koja se nalaze na “šalabahterima”,bez da se kandidate poznaje ili da se zna za što se zalažu. No ustvari se nitko od njih ne zalaže ni za što,nego je “nečiji”,a može biti taman i totalni idiot. Kod kandidiranja za funkcije u stranci ne može ni uspjeti onaj tko nema podršku stranačkog vrha i čije ime neće biti stavljeno na “šalabahter”. Takav će se teško moći i kandidirati,jer mu često neće biti na vrijeme ili uopće dostavljene informacije i materijal o postupku.

Što reći? Čista farsa i prevara.

Mogao bih još o silnim nekorektnostima,prevarama,nepoštivanju najosnovnijih pravila,o pritiscima na članstvo da glasa onako kako npr. predsjednik stranke želi,o izbacivanjima iz stranke radi podržavanja “krivog” kandidata,o raspuštanju stranačkih organizacija iz istog
razloga…ima tu još svašta,sve jedno “ljepše” od drugog,a s nekakvom demokracijom blage veze nema.

Donedavno kod nas u nekim strankama čak nije važio ni princip “jedan član-jedan glas”. Dakle,bilo je privilegiranih,onih koji su imali pravo glasa i onih koji nisu. “Sve su životinje jednake ali neke su jednakije”,rekao bi Orwell. U nekim manjim strankama kod nas moguće je i to,da se konvencija stranke ‘održi u nečijoj kupaonici’ i falsificira,kao i da dotadašnji
predsjednik ogranka sam,bez članstva,izabere svog nasljednika i predstavi ga stranačkim čelnicima koji to onda ‘amenuju’. Van pameti. U ogranku kojega sam bio član,jednom se dogodilo da smo na unutarstranačkim izborima zaokruživali imena na listiću pred predsjednikom ogranka,dakle ne tajno.

U Hrvatskoj je moguće i istovremeno biti član dviju ili više političkih stranaka,što je u Italiji nedopustivo i nespojivo s demokratskim pravilima. Često sam u hrvatskoj stranci koje sam bio član od stranačkih čelnika čuo tvrdnju da “u našoj stranci ima i previše demokracije”. Nekakve demokracije,kako sam opisao,skoro uopće nije bilo,ali se time htjelo reći da u stranci postoji prevelika sloboda govora i mogućnost kritiziranja vlastite stranke.

Sloboda govora i stranačka stega su jedno,a demokracija nešto drugo,to nisu sinonimi iako sloboda govora jest jedan od demokratskih standarda. Kad se to poistovjećuje,radi se o nepoznavanju značenja pojmova i neznanju o tome  što je demokracija osim slobode govora.
Inače,sloboda govora i kritiziranje vlastite stranke u Italiji su puno veći nego kod nas,jer se u Hrvatskoj,zbog svega navedenog,ljudi ipak previše boje svojih stranačkih čelnika, mada se govori puno toga što je u doba ‘komunizma’ bilo nezamislivo. No i u Italiji postoji određena stranačka stega. Kad sam svojevremeno u stranci predlagao da se bar prevelike mjesne
stranačke organizacije rasformiraju i od njih napravi par velikih ogranaka,a dosadašnji majušni i tek simbolični groteskni ogranci ukinu,te uvedu sastanci bar jednom tjedno,ta je ideja bila izuzetno loše primljena. Naravno,zato jer bi onda ogranci ojačali,’baza’ bi dobila na
važnosti,bilo bi više demokracije i s ljudima bi se moglo puno manje manipulirati.

U javnosti se naveliko priča i o ‘stranačkim ideologijama’. Koliko sam ja primijetio,to kod nas uglavnom ne postoji,kao ni pripadajući programi. Doduše,stranke u svom nazivu često imaju neko ideološko određenje,ali se ne zalažu za politiku u skladu s njim niti članstvo uopće razumije o čemu se tu radi. Uglavnom je politički potpuno nepismeno. Banalno rečeno,i ja se mogu nazvati konjem,ali ako nemam ni grivu ni kopita…

Tako se naše stranke zovu ovako ili onako,ali o političkim ideologijama i adekvatnim programima zapravo kod njih nema govora,a članstvo najčešće nema minimalnu edukaciju u tom smislu. U Italiji se ta edukacija najčešće održavala na sastancima ogranaka,a
za ambicioznije članove i u političkim školama. Hrvatske političke stranke možemo ispravno nazvati jedino interesnim skupinama,koje se bitno ne razlikuju u političkim i ekonomskim idejama (a njih najčešće ni nemaju),nego samo po stavu o  2.svj.ratu,nacionalizmu,abortusu,homoseksualcima i crkvi.

Nekakvih napisanih političkih programa doduše ima,ali su uglavnom jako loši i kratki,i u njima se najviše navode neke opće konstatacije kojima se ništa ne kaže,a premalo konkretne stvari i koraci koje se misli napraviti.Tako recimo često piše da “treba promovirati izvrsnost” i slično,što
je prazna fraza,a ne piše što točno treba u tom smislu poduzeti. U Italiji bi takav ‘program’ bio teška blamaža i javnost bi ga ismijala. Tamo su programi dugački elaborati u kojima se definiraju i analiziraju konkretni koraci u ekonomiji,zdravstvu,školstvu,poljoprivredi,bankarskom sustavu itd.,u skladu s ideologijom stranke. U Njemačkoj  se,evo,već više od mjesec dana stranke koje će činiti vladajuću koaliciju do u detalja usklađuju i dogovaraju oko tih
programa,točku po točku. Za kraj,da zaključim: unutarstranačka demokracija u Hrvatskoj ne
postoji,jer nisu usvojeni najosnovniji demokratski standardi. Unutar stranaka postoji zapravo samo grupiranje po interesima,manipuliranje i prevara naroda i članova.Članstvo to tolerira zbog golemog neznanja,gluposti,indolentnosti,krivog shvaćanja politike i demokracije koje ima korijenje u ‘komunističkom sustavu’,straha od stranačkih moćnika i svojih sitnih interesa, “mrvica” kojima je jako jeftino kupljeno. No siromah se prodaje i za koricu kruha.

Tko je kriv za takvo stanje?

Naravno,same stranke i njihovi čelnici,vlasti koje se namjerno nisu potrudile svoje građane bolje poučiti o demokraciji i njenim pravilima te ih uvesti,kao i zakon o političkim strankama koji dozvoljava ovakav “svinjac”. Kod ovakve “unutarstranačke demokracije”,možemo zamisliti kakvo je stanje u društvu i državi. Ustvari,ne moramo ništa zamišljati. Gledamo ga već tridesetak godina.

Piše: Dino Polverini