Slučaj blizanaca Jasmina i Alena Bobinca (1997.) iz sela Jurandvor na Krku, mjesta gdje je pronađena Baščanska ploča, svakako spada među najneobičnije imigrantske priče u Irskoj. Javlja SLOBODNA DALMACIJA
Dvojica 19-godišnjaka, koji se danas zovu Jay i Allen, 2015. godine su odlučila otići iz Hrvatske u potrazi za novim životnim prilikama i poslom, kojeg na Krku van sezone nije bilo, a pogotovo ne u njihovu selu.
Irsku su odabrali jer su znali engleski, a nakon toga su, kaže Jasmin-Jay, „uzimali prilike kako su dolazile“, piše Nives Matijević za H-Alter u svom serijalu “Hrvatska dijaspora u Irskoj – insajdersko izvješće“. Sve tekstove pročitajte OVDJE.
Kad su došli, nije im baš sjajno krenulo.
„Bez radnog iskustva bilo je teško naći posao, nismo imali CV, nismo mogli dobiti PPS broj niti otvoriti bankovni račun. Jedno vrijeme bili smo u skvotiranoj kući i mogli smo ići na intervjue za posao, ali smo je morali napustiti, pa smo završili na ulici.Što je PPS broj?
Rast broja imigranata u Irsku može se pratiti preko kretanja broja godišnje izdanih Personal Public Service Numbers (PPSN). PPS broj koristi se za pristup javnim uslugama, a ima ga svatko tko se rodio u Irskoj, radio ondje ili primao neku vrstu socijalne pomoći.
Spavali smo gdje smo stigli, po haustorima, u gradskim parkovima… Preko tjedna ispod nadstrešnice u St. Stephen Green parku u centru Dublina, a za vikend u Phoenix parku, nedaleko od rezidencije irskog predsjednika Michaela Higginsa, ali to tada nismo znali.
Onda smo jedan dan u gradu vidjeli zeleni bus-caffe „No Buck’s“ u koji su beskućnici mogli otići po besplatnu kavu i hranu. Tamo smo upoznali Aubreya McChartyja, vlasnika tvrtke za selidbe i skladištenje. McCharty je jedan od utemeljitelja humanitarne organizacije Tiglin, koja upravlja „No Buck’s cafeom“, objektima za privremeni smještaj beskućnika, te s dva centra za rehabilitaciju, muškim i ženskim, gdje se ovisnicima o drogi, alkoholu, kocki i slično pomaže u odvikavanju, te ih se kroz različite edukacije uče raznovrsnim životnim vještinama, osposobljava za pronalaženje posla i integraciju u društvo, osobito mladima koji izlaze iz sustava socijalne zaštite.
McCharty je ujedno predsjednik humanitarne organizacije Dublin Christian Mission (DCM) koja upravlja besplatnim restoranom za beskućnike Light House u centru Dublina, koji tjedno nudi i besplatnu odjeću, predmete za osobnu uporabu i vreće za spavanje.
Počeli smo part-time raditi za Aubreya na selidbama i u kuhinji restorana. Štedjeli smo, ali nismo imali dovoljno da iznajmimo stan, pa smo u prosincu 2016. dobili na korištenje sobu u tzv. transitional house. Paralelno s radom i volontiranjem u Tiglinu završio sam tečaj poslovne administracije, a kasnije sam upisao socijalni rad na Institute of Technology (IT) u Carlowu.“
Uz potporu Tiglina, prvi je Jay diplomirao na IT Carlow, a onda i Allen. Danas su obojica zaposleni u Tiglinu na puno radno vrijeme – Jay kao community employment manager, kojem se poslodavci mogu javiti žele li nekome od Tiglinovih štićenika dati šansu, a Allen kao socijalni radnik.
Jay je prošle godine dobio i nagradu irskog Crvenog križa „Young Humanitarian Award“ za svoj rad s ljudima u teškoj situaciji kojima je pomogao da unaprijede svoj život, a kasnije i priznanje predsjednice gradskog vijeća Dublina (Lord Mayor of Dublin) Hazel Chu za rad na prvoj liniji u doba Covid-19 epidemije. Cijeli tekst pročitajte na izvornom LINKU
DEMOS MEDIA
