Kolumna Siniše Pavića u NOVOM LISTU.

Ovom posve zbunjenom narodu možda ipak treba nekako prići suptilnije, s druge neke strane, s boka koji je ostao otvoren onako kako nogometnim ekipama ostane otvoren kad put gola juriša Salah recimo, otvoren za dobro, za meko, za lijepo, za humorno, za nasmijati se.

– Ih!

Slijedi gola statistika, usporedbe zemlje s osam milijuna stanovnika koja ima jedva 8.000 umrlih otkada je pandemije i ove s niti četiri milijuna stanovnika koja ima gotovo pa 10.000 umrlih. Zašto je tome tako? Tko bi znao, možda ih se više cijepilo, ili im je zdravstvo bolje. Tu se nema što nego slegnuti ramenima i koju sekundu buljiti u prazno.

Deset tisuća mrtvih… Strašne neke brojke izgovaraju se kao da je sve to skupa normalno. Valjda tako mora, da ne bi poludjeli skroz. Jer, »ljudi pucaju k’o kokice«, kaže tronutim glasom gospođa u radijskoj anketi provedenoj u Splitu nakon što je grad i zemlju užasnuo teški zločin, sirota žena izbodena do smrti usred dućana od strane bivšeg partnera. Nije za to ubojstvo, dakako, kriv COVID, ali blizu je istine da »ljudi pucaju k’o kokice«.
Nismo svi isti

Nismo svi isti i nije to od jučer. Nekada se u tim različitostima tražilo bogatstvo. Sada se ide drugim putem. Nismo svi isti, ali smo svi osjetljivi, zbog visine, težine, boje, seksualne orijentacije, razlike u plaći, neravnopravnosti… Europska komisija je tome odlučila stati, hm, na kraj. Zamalo je tome ‘stala na kraj’. Dokument koji se željelo implementirati u sve i sva jesu »smjernice o uključivanju komunikacije« u kojoj se preporučuje korištenje rodno neutralnih termina i izbjegavanje spominjanja Božića. Nismo svi isti, pa ćemo biti svi isti tako što jedni drugima nećemo nabijati na nos da nismo isti!? Nema više Božića, već su to blagdani. Odnosno, neka Božić ima tko hoće, ali u svoja četiri zida. Jest, istina je, ne slave svi kršćanske blagdane i svi kršćani ne slave te blagdane na isti datum, ali glupo je, brate, da svi vjerski blagdani, čiji god da jesu, budu blagdani. O što bi samo Miljenko Smoje na ovo rekao, napisao, kakvu samo novu epizodu »Borbene ponoćke«. U Malome mistu uredno su teleći šnicel i bakalar išli ruku pod ruku. Velika Europa bi to rješavala drugačije. Možda je namjera i bila dobra, a možda se jednostavno previdjelo da ‘ljudi pucaju k’o kokice’. Ima li neki zakon da svi slavimo sve ‘blagdane’, umjesto da se pravimo da blagdana nema pa ih slavimo u ilegali!?

Korektnost, pusta politička korektnost. A što je preslano ni mački nije drago. U smjernicama tako i naputak da djeci, dok im čitamo priče, ne nudimo tipična imena iz neke religije, da nema ni Ivana, ni Marije, ni Josipa, već neka je recimo Julio. Da je nekako nać’ načina iako za jedan mandat u nekom tijelu te europske birokracije, bilo bi to upravo sjajno. Svakojakih ludosti bi naš čovjek stavio na papir, biserje samo od prirođene nam zajebancije. Korektnost bezbožićna… Ovom posve zbunjenom narodu možda ipak treba nekako prići suptilnije, s druge neke strane, s boka koji je ostao otvoren onako kako nogometnim ekipama ostane otvoren kad put gola juriša Salah recimo, otvoren za dobro, za meko, za lijepo, za humorno, za nasmijati se.
»Francuska depeša«

Kino. Ulaznice više nisu one čvrste, kartonske, niti ih na ulazu biljeter rukama cijepa. Sada ih prekontrolira iz daleka. Danas ulaznice od kina ne možeš staviti u stražnji džep da ih čuvaš poput relikvije da te sjećaju na odlazak u kino s dragom nekom personom. U kino se ulazi s maskama. I kokicama. Ili nachosima. U kinu je među sjedalima onih praznih mjesta na koja nitko neće sjesti zbog epidemioloških mjera. »Možeš skinuti masku u kinu, ako želiš«, kaže ‘derište’. Gospođa do svoju skinula nije. A onda kreće čarolija. Redatelj je Wes Anderson, film je »Francuska depeša«. Film je to o Francuskoj, o novinarstvu, o gastronomiji, životu. Film je to u kojem oskarovska glumačka imena igraju rado i najmanje uloge. Film je to u kojem sve pršti od boja, a rečenice se izgovaraju brzinom koja ti jedva da da stigneš spojiti pročitano s mali milijun detalja na slici. Scena grada koji se jutrom budi, škura što se otvaraju, starac koji izlaze na ulicu, automobila koji brundaju cestom, mačaka što su se probudile…

»Što je tom čovjeku u glavi!? Kako sve to smisli, napiše, režira«, pita sa smiješkom ‘derište’, nakon što se i špica odgledala u tišini. Nikada se manje za filma nije pričalo, skoro ništa. Sat i po kino je bilo neko bolje mjesto na koje nas je odveo Wes Anderson. A iako da je sve izmaštano, nije to ništa tako nestvarno. K vragu, pa do jučer su se novine tako starinski tiskale, sigurno je negdje na svijetu talentiranog zatvorenika koji beskrajno voli svoju zatvorsku stražaricu, mladosti koja se penje golobrada na barikade, novinarki s velikim N, a bome i svako normalno čeljade, i da nije Francuz, voli dobro pojesti i popiti, uživati u životu koliko god se može. Majstor je samo tome dodao malo boje u ova siva vremena i ispričao nam priču.
Drugi, a naš svijet

I Danis Tanović je oskarovac. I ona je odlučio ispričati priču dobrih emocija. Nisu svi kritičari to dočekali blagonaklono ili s razumijevanjem, kažu previše je igre na sigurno, prvu loptu, starih fora. Kažu i griješe. Ima tema koje su za vazda. Pitanje gdje su najbolji ćevapi, pa još u Sarajevu, jedna je od tih tema. Jelo je jedna od tih tema, bilo i bit’ će. I u Tanovića sjajni neki glumci s ovih prostora, i tu se čini da svi glume s veseljem iako se snima taman tu negdje između dva vala pandemijska. I tu su žive boje dok se odaje dužno štovanje svakodnevnim ritualima i nekim važnim životnim vrijednostima preko kojih je besmisleno tek tako prijeći što god da nas napalo. Kava zorom! Na može bolje.

Prijatelj, onaj najbolji. To se čuvat’ i njegovat’ mora! A ljubav pa još u mladosti, na to se može samo zdravo ljubomoran biti ako ste u starosti. Inače, Tanović je snimio film u kojem ni jedne psovke nema! Film bez psovke da je snimljen na ovim prostorima je bome svjetski raritet i veliko je pitanje je li takvog ikad u nas bilo. Začudo, ili baš naprotiv, nitko se na izostanak psovki nije žalio. Iz Kina SC, nakon premijere filma na Zagreb film festivalu, ljudi su izlazili sa smiješkom na licu. Trebao im je takav film, kino i taj neki drugi, a naš svijet na koji nas je podsjetio Tanović. Svijet toliko različit od demonstracija na Trgu bana Jelačića koje su se taman u to isto neko vrijeme odvijale. Ako je i mrvu preko mjere slatko, nema veze. Nisu zubi odavno od slatkoće utrnuli, a što fali da se i to katkad opet dogodi kao onda kad smo djeca bili.
Feelgood priča

– Ja bi pred Božić neku feelgood priču, kaže urednica.

Zvuči, ili se barem učinila na trenutak, poput velikog glavnog urednika »Francuske depeše«. Dobro je, Božića ima, a i dobrih priča ima, samo valja gledati da bi ih se vidjelo. Nismo svi isti, ali nismo svi ni toliko različiti da ta različitost ne bi bila bogatstvo kako se nekad tvrdilo da bogatstvo jest. S barikada bi valjalo među ljude, da ne pucaju k’o kokice dok ‘pucaju’ jedni na druge, da su dobre volje kao što je feelgood taj mali gradić Ennui u filmu za koji će kritičari reći da je uradak potpune slobode, i(li) da su prijatelji veći od sudbonosnog pitanja »čiji su ćevapi bolji« poput Tanovićeva dvojca što zna kako se rade ‘deset u pola’. Nije to uvijek lako, ali je sjajno kad uspije, bez sile i marširanja, da se čini normalno i zasluženo poput bakalara o Božiću. Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA