“GENOCID ne mogu počiniti pojedinci ili grupe ljudi. Genocida u Srebrenici nije bilo, dogodilo se strijeljanje, ali ne i genocid”, izjavio je poznati političar, po obrazovanju pravnik. Poznati političar, po obrazovanju pravnik, voli pričati o ratovima i obožava vojsku. On ne negira zločin u Srebrenici, ali mu odriče karakter genocida. Javlja INDEX HR

“Ja se klanjam pred nevinim žrtvama, one koji su zatvoreni u logore ne može se strijeljati bez suda i to je ratni zločin, ali nije genocid, jer je genocid zločin nad zločinima i velika je razlika”, objasnio je ovaj političar.

Milanović: Genocid ima širok raspon

Drugi poznati političar je rekao: “Postoji genocid u Srebrenici, odnosno jedan događaj definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon.” Ovaj poznati političar, po obrazovanju pravnik, također rado priča o ratovima i obožava vojsku, genocidu u Srebrenici pristupa nešto kreativnije od citiranoga kolege. On ne negira genocid u Srebrenici, samo mu dodaje ogromno “ali”:

“Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto. Ako sve bude genocid, moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu. Nije svaka žrtva ista, to je relativiziranje. Je li Vukovar genocid? Mi nikada ne govorimo u Hrvatskoj da je to genocid vjerojatno zato što imamo neku mjeru. Ali Vukovar je u dva mjeseca sustavno uništavan. Grad i ljudi. Meta su bili Hrvati i nešto Srba što je ostalo s Hrvatima u podrumima. I na kraju još Ovčara, ima li tu elemenata za razgovor o genocidu?” izjavio je drugi političar.

Prvi citirani, onaj koji zna da je u Srebrenici počinjen zločin, ali ne i genocid, pravnik, militarist, zove se Vojislav Šešelj, četnički je vojvoda, bivši omiljeni opozicionar Slobodana Miloševića i politički otac Aleksandra Vučića, aktualnog srpskog predsjednika. Drugi političar, onaj koji ne negira genocid u Srebrenici, samo što je na njegovoj top-listi genocida loše plasiran, hrvatski je predsjednik Zoran Milanović.

Hrvatski predsjednik traži novo ime za ono što su nacisti napravili Židovima

U redu, to jest genocid, veli Milanović, ali bilo je znatno ozbiljnijih stradanja ljudi, misli – ako to nije preteška riječ – hrvatski predsjednik, pa mudro zaključuje kako sad moramo naći “drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu”.

Autor bi na ovom mjestu rado iskoračio iz prividno hladnog tona komentara i hrvatskom predsjedniku poručio nešto kao: “Tikvane, to što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu odavno ima drugo ime – holokaust, a preksutra će se navršiti 73 godine da je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Rezoluciju 260, odnosno Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, pa je pročitaj uz nečiju pomoć i pokušaj razumjeti što piše. Potom se, uz pomoć nekog bistrog pravnika, uhvati čitanja haške presude Radislavu Krstiću, komandantu Drinskog korpusa, prvom Europljaninu osuđenom zbog genocida nakon nacista”, no nekako nam se ne čini nam primjerenim tikvane uznemiravati usporedbom s hrvatskim predsjednikom. Ili Šešeljem.

Milanović trivijalizira srebrenički genocid iz pragmatičnih razloga

Između Šešelja, koji otvoreno negira kvalifikaciju srebreničkog zločina kao genocida, i Milanovića, koji to radi implicitno, dakako, postoje razlike. Šešelj je uvjereni nacionalistički fanatik, ratni huškač i, na koncu, osuđeni ratni zločinac. Milanović je tuđmanist, ali i salonski nacionalist i, iznad svega, pragmatičan tip.

Kad je to bilo politički isplativo, postao je Tuđmanov diplomat. Kad je to prestalo biti politički isplativo, postao je socijaldemokrat. Kad se ni to više nije isplatilo, pokušao je nešto s biznisom pa potom, gonjen vrućom ambicijom i uz svesrdnu pomoć katastrofalne protukandidatkinje, postao hrvatski predsjednik.

Sad se bavi srebreničkim genocidom jer je s mješavinom uvjerenja i pragme prigrlio HDZ-ovo viđenje odnosa u Bosni i Hercegovini. Zbog toga on, predsjednik države s nikad uređenim izbornim jedinicama, troši mnogo vremena na priču o izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini, gdje postojeći model više ne odgovara ambicijama bosanskohercegovačkog HDZ-a predvođenog Draganom Čovićem.

Milanovićeva topla potpora Dodiku i Čoviću

Čovićev je saveznik Milorad Dodik, a on je, pak, ozbiljno iznerviran takozvanim Inzkovim zakonom, propisom kojim je bivši visoki povjerenik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko zabranio negiranje srebreničkog genocida u BiH. Čović je, konačno, podržao Dodikovu ideju da se ukine zabrana, no zasad nisu uspjeli.

Dobili su tek Milanovićevu toplu potporu: “Neće ni Dodik ni Čović uspjeti objasniti zašto to rade, imam iskustva s tim. Put, možda ne u pakao, ali u grabu, često je popločen dobrim namjerama. Nek to sad puste, opet će ih prokazati kao fašiste/naciste, a to nisu. Bez obzira na sve mane koje netko može imati, Dodik nije najveći problem u BiH, on je jedan od manjih problema”, poručio je predsjednik Hrvatske.

Inzkov propis iznervirao je Dodika. I to je dobro

Dalo bi se debatirati o smislu zabrane negiranja genocida, naročito u nefunkcionalnim državama poput Bosne i Hercegovine, izmučene višedesetljetnim djelovanjem triju nacionalizama. Inzko se, k tome, na zabranu odlučio neposredno uoči odlaska iz BiH, prepuštajući borbu s njezinim posljedicama drugima. Istodobno, ako je bar na nekoliko tjedana ili mjeseci uspio iznervirati Milorada Dodika i saveznike, učinio je nešto veliko i korisno. Nema lošeg načina da se nervira osobe poput Dodika.

Zabrana negiranja najtežih zločina nije bosanskohercegovačka specifičnost ni Inzkov izum. Mnoge europske države desetljećima imaju slične propise. Njihov “ratio” nije osporavanje slobode govora, nego suzbijanje govora mržnje. Osporavanje holokausta ili genocida smatra se, naime, govorom mržnje. Negiranje genocida usmjereno je, ponajprije, protiv dostojanstva grupe nad kojom je izvršen. Kad neonacisti negiraju holokaust, oni zapravo omalovažavaju Židove kao narod.

Zašto to rade? Da govore ružno o Bošnjacima

Kad Šešelj, Dodik, Čović ili Milanović osporavaju genocid u Srebrenici ili ga trivijaliziraju kao manje vrijedan, oni zapravo ružno govore o Bošnjacima. Ili zato što ih negiraju kao narod, poput Šešelja, ili zato što im politička pragma nalaže da u Bošnjacima vide dežurno zlo. To je, recimo, slučaj s Milanovićem.

Hrvatski predsjednik pritom bi ipak trebao biti obzirniji. Ako ga, kao biće lišeno boljih običaja, već nimalo ne obvezuje činjenica da vodi državu čiji je lider devedesetih, sa saveznikom iz Beograda, sudjelovao u komadanju BiH, što se na terenu svodilo na masovno ubijanje i proganjanje Bošnjaka, onda bi trebao imati barem malo više obzira prema onom što je o Srebrenici govorio jedan bivši hrvatski premijer. “Ubijeno je osam tisuća ljudi, ako to nije početak genocida, onda ne znam što jest”, kazao je prije šest godina predsjednik hrvatske vlade.

Zvao se Zoran Milanović. Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA