O čemu pisati? Sve bizarnijim vjestima, koroni, nekom tamo političaru za kojeg znaš što će izgovoriti i prije nego gukne, o cijeđenju financija i živaca, o krajnostima koje su postale normalne, o rakiji koja razvezuje jezik, a blokira um, o vinu koje su već opjevali najveći pjesnici i ljubavnici, o kuhanju i kuharicama koji niču poput gljiva pa se čini da je i kuharica za plavuše već negdje izašla sa smjernicima kako naći put do kuhinje. O jabukama, gdje su one crvene i lijepe na samom vrhu, a ispod samo trulež, o esenciji kiča, melodramskim snovima, paradigmama koje se očajnički bore da ostanu na životu i napokon pokažu da je važno čijim očima gledamo, čijim ušima čujemo, čijom glavom razmišljamo. O čovjekovom esencijalnom pravu na izbor koji se sustavno ubija, o silini današnjih zahtjeva koje se pretvaraju u jedno- morati kao teški imperativ kojem se sve manje suprotstavljaš. O svima nama kao golačima koji u nekom zapisanom sjećanju osjećamo potrebu da nas se napokon čuje, a onda, ne znajući zašto posramljeni i tjeskobni shvatimo da nas nitko ne čuje i da nikoga nije briga. O sve umornijim ljudima koji na kraju izgledaju kao neka tvoja omiljena košulja koju si godinama navlačio s osmjehom i koja je vremenom dala svoje. O strasti, volji, duhovnosti, slobodi koja je, kako je to netko lijepo napisao postala literarna izmišljotina, Orwellovoj 1984. i sužavanju opsega mišljenja, o tome da neće naprosto biti više riječi kojim bi se čovjek izrazio, sve užem djelokrugu svijesti i procesu koji će se nastavljati „još dugo nakon tvoje i moje smrti. “
Možda o Bonhoefferovom optimizmu i nadi o boljoj zemaljskoj budućnosti koja se, kako je već rečeno za sada čini poprilično izvjesnom, i koja ne traži neki rad za tu istu bolju budućnost. Ovo bi bio čisti pesimizam koji kažu da je za pametne ljude, no nisam sigurna jer takvi se ne usude biti razočarani. O nadi? I ona je prečesto iluzorna.
Možda o realnoj kritici koja se mora sukobljavati sa subjektivnošću društva i sa čovjekovom nesposobnošću da izađe iz samog sebe i da se pogleda sa strane, jer onaj krajičak zemlje s koje promatra svijet smatra jedinom mogućom točkom gledišta. Ili, možda o idealističkoj kritici koja ne zna da su velikom dvoboju Tolstoja i Shakespearea oba suparnika u pravu, i da su i „kršćanin i poganin“ duboko zahvatili temelje dviju raznovrsnih struja u psihi čovječanstva, od koji svaka struja za sebe odgovara ukusima i potrebama određenih grupacija. Komplicirano? Nimalo, samo se kroz povijest prelijeva, i pokazuje da nitko nije u pravu i da su svi u pravu, da što je jednima dobro drugima nije, da što je interes jednih drugih nije, da što jedni smatraju nomalnim drugi ne…. Ili jednostavno o kritičarima koji su oduvijek imali nezahvalan i težak zadatak prići nekom problemu. Kao da diraju u svetinju otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena.
Možda bi trebali početi voditi osobni dnevnik, vidljiv samo nama, nikome namijenjen pa kad ogoliš vlastitu dušu i materijaliziraš sve te misli možda nešto i spoznaš. No ni u dnevnicima, ako gledamo kroz povijest nema puno riječi. Ni poznati nam Luj XVI koje se u posljednje vrijem često sjetim i za kojeg bi očekivao da će napisati svašta, on lijepo nakon lova upiše jedno veliko – NIŠTA!
Snježana Nemec/demosmedia
