Biološke razlike između muškaraca i žena su neosporne, no stoljetna borba žene za ravnopravnost i rodna uloga nije uvjetovana biologijom već rodnim stereotipima, generaliziranim stavom, predrasudama ili unaprijed stvorenim idejama o ulogama koje bi trebale imati žene i muškarci. Kada bi se vratili u prošlost i pročitali izjave i stavove uglednih filozofa i povijesnih ličnosti (Jean-Jacques Rousseau je smatrao da obrazovanje nije za žene, odnosno da isto treba biti podređeno zadovoljavanju muških potreba, Napoleon da žene nisu ništa drugo nego strojevi za rađanje djece), zaključili bi – dobro je da je to vrijeme iza nas. Ono što nije dobro je činjenica da se i nadalje susrećemo s uvriježenim mišljenjem da je muški spol superioriniji i dominantniji u sferi ekonomskog, političkog i socijalnog života.

Tijekom posljednih godina u EU napredak u ravnopravnosti spolova neosporno je postignut i Europa je kontinent koji pruža najbolje uvjete za život žena. Obnovom institucija EU-a nakon europskih izbora 2019. godine, ovo pitanje snažnije se vratilo na političku scenu i Europa u kojoj su žene i muškarci, djevojke i dječaci, u svoj svojoj različitosti, jednaki. svakako je za pozdraviti, međutim, nije sve baš tako sjajno i zahtijeva suptilnije tumačenje, jer ženama je ponekad teško vidjeti, što je to što Europa čini za njih, i zašto je stalno prisutan jaz između formalne i stvarne ravnopravnosti.

Iako je situacija u Europi bolja nego u ostatku svijeta, istinski rodni paritet još uvijek nije postignut, naprotiv u nekim državama članicama zabilježeno je i nazadovanje. Drugim riječima europska politička situacija još uvijek nije na potrebnoj razini i prostor za poboljšanje je stvarnost, posebno u razumijevanju da su prava žena nedjeljivi dio ljudskih prava, i da u konačnici nema smisla zagovarati ljudska prava ako pravo žene nije zajamčeno.

Pitanje ekonomskog sudjelovanja žena na tržištu rada vrlo je složeno i pitanje koje javnost, čini se razumije upravo onoliko koliko je potrebno da ne pobrka značenje pojmova. Nedostatak razumijevanja, posebno oko pitanja nejednakosti u plaćama između muškaraca i žena rezultat su toga što se o istima uglavnom raspravlja na deklarativnoj razini, bez jasnog pojašnjenja čimbenika koji uzrokuju diskriminaciju kroz razliku u plaćama, kroz prosječnom čovjeku nerazumljive statistike, što zasigurno i samo pitanje diskriminacije ne može staviti u realnu perspektivu. Zato i ne čude reakcije, ne tako malog dijela javnosti koji kaže kako se nikada nije susreo s nekim tko ima manju plaću za isto radno mjesto.

Neosporno je da je sudjelovanje žena na tržištu rada u stalnom povećanju, kao što je i neosporno da taj proces još nije promijenio nekoliko važnih parametara: udio žena na bolje plaćenim djelatnostima, udio u broju nezaposlenih i udio na rukovodećim pozicijama. Unatoč zakonskim odredbama žene su u Hrvatskoj 11 posto slabije plaćene, čime se ukazuje na segregaciju na tržištu rada koja je dvojaka. Prva je rodna segregacija sektora, a druga je u djelatnostima koja primarno zapošljavaju žensku radnu snagu na slabije plaćenim radnim mjestima, odnosno sektorima koji se tradicionalno smatraju „ženskim”, posebice u zdravstvenoj skrbi i u obrazovanju, poslovi osobnih njegovateljica, čistačica, ugostiteljsko osoblje i pomoćno zdravstvenoo osoblje. Na razini EU, iako žene čine gotovo 60 posto visokoobrazovanih osoba one su još uvijek nedovoljno zastupljene u STEM području i povezanim strukama, zbog još uvijek prisutnih otežavajućih čimbenika, što ukazuje na potrebu jačanja jednakosti u vještinama i poslovima za kojima vlada velika potražnja.

Mjere i aktivnosti koje treba i nadalje provoditi, i koje nisu samo vezane za ekonomsku politiku kako zagovaraju neke političke opcije, već se moraju gledati kroz prisutne predrasude, nedovoljnu razvijenu svijest o važnosti povezivanja svih parametara koje predstavljaju prepreku u ekonomskom sudjelovanju i prilikama za žene, kroz socijalnu politiku, odnosno kroz širenje vidokruga i izdizanja iznad svakodnevnog iskustva, i kroz organizacijsku kulturu su: povećanje sudjelovanja ženske radne snage u odabranim sektorima. Nedovoljno je žena zaposleno u tehnološkom sektoru, gdje su visina i rast plaća najizraženiji te jačanje jednakosti u vještinama i poslovima za kojima vlada velika potražnja; uspješnije usklađivanje privatnog i profesionalnog života žena kojim se potiče poslodavce da odgovornim upravljanjem pomognu zaposlenima u usklađivanju privatnog i poslovnog života; lakši pristup kapitalu kako bi se otvorila veća mogućnost samozapošljavanja žena; povećanje broja žena na rukovodećim pozicijama; otklanjanje predrasuda, posebno predrasuda o nesposobnosti žena za vodstvo i nedostatak ambicije; edukacija žena o važnosti njihove uloge na tržištu rada; isticanje uspješnih poslovnih žena koje će poslužiti kao inspiracija i motivacija za druge žene, a s tim i za djevojčice i dječake.

Neusklađenost obiteljskog i profesionalnog života predstavlja najvažniji razlog ograničenja s kojima se žene suočavaju u poslovnom okruženju. Vrlo važan uvjet za to je osiguravanje odgovarajućih uvjeta u radnom okruženju. Istraživanja su pokazala da i žene i muškarci osjećaju napetost prilikom usklađivanja privatnog i poslovnog života i to, ne samo u segmentu kućanskih i obiteljskih obveza, povezanih s djecom nego i u segmentu brige za starije članove obitelji koja je sve raširenija u cijeloj Europi, zbog procesa starenja stanovništva. Dakle, zaposlenicima je u različitim životnim razdobljima potrebno ponuditi rješenja koja će im pomoći u savladavanju prepreka kod usklađivanja poslovnih i obiteljskih obaveza. Govorimo o fleksibilnim oblicima rada kao što su fleksibilno radno vrijeme, klizno radno vrijeme, podjela radnog mjesta, rad od kuće (stalni ili povremeni), fleksibilni slobodni dani, sabijeni radni tjedan i slično. Ovakvim mjerama važno je poticati i muškarce da ih koriste kako bi se postigla bolja ravnoteža između privatnog i poslovnog života te bolja skrb o obiteljima. Kako bi se osiguralo potpuno i ravnopravno poštivanje ljudskih prava i žena i muškaraca, mora se uzeti u obzir društvena važnost roditeljskog dopusta za majke i očeva te uloge oboje roditelja u odgoju djece i njihovih odraslih uzdržavanih članova obitelji. Važno je potaknuti porast broja muškaraca koji uzimaju dopust iz obiteljskih razloga, što bi pomoglo povećanju sudjelovanja žena na tržištu rada, razbijanju rodnih stereotipa, a posljedično s tim približilo nas i potrebnoj ravnopravnosti spolova.

Iako je pitanje participacije žena u javnom životu, s naglaskom na političku dostiglo zadovoljavajuću razinu potrebno je i dalje raditi, ne samo na uravnotežavanju muškaraca i žena u političkom i javnom životu, već i na podizanju razine svijesti i kod jednih i kod drugih. Primarna odgovornost za povećanje političke participacije žena i dalje leži na političkim strankama koje se ovim pitanjem nerijetko bave deklarativno i vremenski ograničeno na razdoblje predizbornih kampanja. Osiguranje rodne ravnopravnosti u političkom životu preduvjet je postizanju rodne ravnopravnosti u društvu. Imajući to na umu, neophodno je vršiti stalnu afirmaciju žena i poticati njihovu političku uključenost, i to dvojako: prije svega, političke stranke su te na kojima leži primarna odgovornost za osiguranje i zalaganje boljeg položaja žena kao i poštovanje rodne ravnopravnosti kao univerzalne vrijednosti, ali i preko žena političarki koje su dužne boriti se protiv bilo kojeg vida diskriminacije, neravnopravnosti i stereotipa u medijima i u društvu te time poticati druge žene na međusobno podržavanje i sudjelovanje u javnom životu. Zalaganje muškaraca za rodnu ravnopravnost, odluke o kvotama, zakoni, deklaracije neće puno značiti bez istinske želje i borbe žene da postane ravnopravna i politički aktivna.

Svako unapređenje položaja žena kreće s obrazovanjem kao temeljem individualnog i društvenog razvoja, a samim time u konačnici i ukidanja svakog oblika diskriminacije pa tako i spolnog. Obrazovanje, rad i socijalno uključivanje, zdravstvena zaštita i socijalna skrb te pravo na odgovarajuće životne uvjete čine najvažnije komponente koje su usko povezane s razvojem, i koje mogu biti poticaj ili prepreka navedenim kategorijama, kao i u onima koji se tiču društvenog života, odnosno kulturnih, zabavnih, sportskih i drugih aktivnosti bez kojih život svake zajednice biva nepotpun. Tako je i s unapređenjem položaja žena pripadnica nacionalnih manjina, posebno Romkinja kao najisključenijoj manjinskoj skupini žena s invaliditetom. Kada govorimo o osobama s invaliditetom ono na što bi svakako trebalo obratiti pažnju je pristup u kojem je sustav potpore za osobe s invaliditetom još uvijek primarno temeljen na kategorizaciji osoba s invaliditetom prema stupnjevima oštećenja, a premalo individualiziran u pristupu i osjetljiv na specifičnosti, uključujući i rodne.

Nasilje nad žena i nasilje u obitelji predstavlja veliki društveni problem.Sigurno je da se radi o složenom fenomenu, čiji napredak mogu uzdrmati i vratiti korak unatrag razni društveni i ekonomski utjecaji. Upravo pandemija COVID-19, humanitarne krize i migracije potvrđuju navedeno, odnosno bilježi se porast nasilja nad ženama, i otvaraju mogućnosti stvaranja i novog oblika nasilja. Obično kad se spomene pojam nasilja pomisli se na fizičko nasilje, no nasilje je puno šire i uključuje seksualno, emocionalno, psihološko i ekonomsko zlostavljanje koje prema definiciji Ujedinjenih naroda „rezultira ili će vjerojatno rezultirati fizičkim, seksualnim ili duševnim ozljedama ili patnjama žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili samovoljno lišavanje sloboda, bilo da se događa u javnom ili privatnom životu“. U Hrvatskoj prema podacima MUP-a u prvih osam mjeseci 2020. godine zabilježeno je 5.623 počinitelja prekršaja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno 5.623 osobe su primijenile fizičku silu, vršile su psihičko nasilje, spolno uznemiravanje ili su onemogućili žene da raspolažu osobnim prihodima, zajedničkom imovinom ili da se zaposle. U 2020. godini prijavljeno je 168 silovanja. Njih čak 79 silovale su bliske ili otprije poznate osobe. Prijavljeno je i 16 pokušaja silovanja, 83 bludne radnje i 64 slučaja spolnog uznemiravanja. U svim tim slučajevima, žrtve su žene. Od 1. siječnja do 1. listopada 2020. godine 16 žena ubili su njihovi partneri ili bliske osobe, što je uistinu zastrašujući podatak. Nasilje u obitelji predstavlja jedan od najvećih izazova svih društava, upravo zato jer je izašao iz privatne u javnu sferu. Žrtve nasilja u obitelji dospjele su u središte pozornosti, uslijed promjene zakonskih propisa, edukacije, jačanja kapaciteta i unapređenja prakse institucija za učinkovitiju suradnju institucija i nevladinih organizacija, što posljedično ohrabruje žene da prijavljuju nasilje nadležnim institucijama i da se za pomoć obrate nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima nasilja u obitelji. Unatoč vidljivim pomacima još je dug put kako bi se postigla nulta stopa tolerancije na nasilje jer put je povezan, ne samo s osnovnim uzrokom nasilja nad ženama, a to je neravnopravnost spolova i još uvijek ukorijenjene društvene norme koje prihvaćaju i toleriraju takvo ponašanje, već i sa drugim faktorima. Patrijahalan odgoj, predrasude i nerazumijevanje kao posljedica straha od promjena, neznanje, nedovoljna educiranost i informiranost velike su prepreke i kod muškaraca i žena u razumijevanju žena žrtava nasilja i svega onog što iste proživljavaju.

Pitanje seksualnih i reproduktivnih prava žena priznata su kao univerzalno ljudsko pravo i pravo je svake osobe da kontrolira svoju spolnost te spolno i reproduktivno zdravlje povezano s njezinim ljudskim pravima. A kršenje prava na spolno i reproduktivno zdravlje ima izravan utjecaj na život žena i djevojaka, ekonomsku neovisnost žena, na njihovo korištenje socijalnih usluga, sudjelovanje u odlučivanju i javnom životu, njihovu izloženost nasilju muškaraca, dostupnost obrazovanju te na njihovo zadovoljstvo u privatnom životu, što utječe i na društvo u cjelini. Ni danas, kada je razina materijalnoga, intelektualnoga i društvenoga razvoja ljudske zajednice na najvišem stupnju nisu svi jednaki, a nejednakosti ovise o socioekonomskom statusu, stupnju obrazovanja, dobi, etničkoj pripadnosti, vjeri i resursima dostupnim u njihovom okruženju. Primjera radi, pojedincima s niskim primanjima nedostaju resursi za odgovarajuće zdravstvene usluge i znanje kako bi znali što je prikladno za održavanje reproduktivnog zdravlja Postoje dva ključna problema iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja koje kontinuirano naglašava i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, a to je problem dostupnosti i kvalitete zdravstvene skrbi za trudnice i rodilje, s kojima se povezuje i nedostatak ginekoloških timova te dostupnost zdravstvene usluge prekida trudnoće na zahtjev žene. Što se tiče problema dostupnosti zdravstvene usluge prekida trudnoće na zahtjev žene postoje dvije dugogodišnje prepreke. Prva je nemogućnost pružanja usluge dijela zdravstvenih ustanova zbog priziva savjesti, a druga prepreka je nepokrivanje troška te usluge iz sredstava zdravstvenog osiguranja i visoke cijene cijelog postupka. Premapodacima HZZO-a, u Hrvatskoj trenutačno nedostaje čak 61 ginekološki tim, a posljedično s tim više od 400 tisuća žena nema izabranog ginekologa. Činjenica da si ne može svatko priuštiti odlazak u privatnu ginekološku ordinaciju dovodi do nejednake dostupnosti javnozdravstenim uslugama, do dikriminacije koja ugrožava samo zdravlje žena. Ovakav pristup, odnosno nerješavanje problema otvara prostor i sumnji da se ide u korist privatizaciji zdravstva. Instrument priziva savjesti je sve učestaliji i potrebno je naći adekvatno i razumno rješenje, jer se radi o vrlo kompleksnom etičkom, sociološkom, vjerskom, medicinskom pa i političkom problemu te bi na tom tragu trebalo tražiti i rješenje. Pravo na priziv savjesti je, kao i većina drugih prava, ograničeno pravo. Priziv savjesti treba biti ograničen ako nameće religijske ili druge stavove pacijentu, što je čini se najčešći slučaj. Pitanje priziva savjesti u zemljama gdje je, primjera radi pobačaj zakonit EU ističe potrebu da države članice trebaju regulirati i nadzirati uporabu istog kako bi se zaštita reproduktivnog zdravlja zajamčila kao pravo pojedinca te kako bi u isto vrijeme bio osiguran pristup zakonitim uslugama te primjeren javni sustav upućivanja dobre kvalitete. U djelu osiguravanja odgovarajuće geografske raspodjele ustanova te mogućnosti kvalitetnog i sigurnog prijevoza koji će ih učiniti jednako dostupnima cijelom stanovništvu, uključujući žene i djevojke koje žive u ruralnim područjima, premapodacima EU-SILC-a gotovo 2% stanovnika Hrvatske (otprilike 80 000 osoba) nije moglo ostvariti svu potrebnu zdravstvenu skrb, a to se osobito odnosi na starije osobe, osobe koje žive u ruralnom kraju, osobe s nižim stupnjem obrazovanja te nezaposlene osobe. S obzirom na obim i kompleksnost područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja identificirali su se neki najvažniji problemi koji traže rješenje, prije svega zbog bolje dostupnosti i kvalitete seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Upravo zbog krize pandemije COVID-19 koja je prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i udruge Roda negativno utjecala na dostupnost i kvalitetu zdravstvenih usluga za žene iz područja reproduktivnog zdravlja posebna pažnja se mora posvetiti ovom području.

Slika žene i njena uloga u medijima još uvijek su pod utjecajem postojećih društvenih i kulturnih normi, uključujući i rodne stereotipe, a seksizam u medijima doprinosi okruženju koje, ne samo da tolerira i trivijalizira seksizam već odgaja i najmlađe generacije, čime stereotipi postaju otporni na promjene. Zato su jezik i komunikacija, bitne sastavnice ravnopravnosti spolova. Komunikacija bez stereotipa potrebna je zbog podizanja svijesti i sprječavanja seksističkog ponašanja. Vrlo je važno kroz medije poticati reakcije javnih osoba, posebno političara, vjerskih i gospodarskih lidera i čelnika lokalnih zajednica te drugih, koji su u položaju da utječu na oblikovanje javnog mnijenja, kako bi osudili seksizam i seksističko ponašanje te pozitivno učvrstili vrijednosti ravnopravnosti spolova. Dobra strana ove priče je što žene sve više mobiliziraju interent i društvene mreže, i na taj način mogu rušiti stereotipe, stvarajući utjecaj na medije. Ne zaboravimo, prošlo je vrijeme Pamele, Samuela Rihardsona i njene predanosti, u kojoj sumnja i kolebljivost ne pronalaze svoje mjesto. Ona je sluškinja, a sluškinja je dužna ispunjavati volju svog gospodara i to je za nju dovoljno da opravda njegovu apsolutnu vlast. No gospodin B na kraju se reformira i Pameli iskreno nudi brak. Pamela se udaje za gospodina B i pokušava se aklimatizirati na svoj novi položaj u društvu više klase. Drugim riječima, iza medija i društva stoje muškarci koji se moraju osloboditi rodnih stereotipa i biti partneri i potpora ženama. Stoje i žene koje se trebaju izboriti za svoja prava, i koje moraju prihvatiti novu ulogu koju su dobile.

Demografsko starenje je globalan problem koji nije poštedio ni Hrvatsku i promicanje ravnopravnosti spolova u društvima koja stare mora se fokusirati na; sprječavanje gomilanja rodnih nedostataka tijekom života; rješavanje nejednakosti na svim razinama; umanjivanje rodne razlike u obrazovanju, zapošljavanju, dohotku i mirovinama. Fokusirati se na ublažavanje rizika koji proizlaze iz nejednakosti spolova među starijim osobama putem preraspodjele i podrške, na predviđanju učinaka trenutnih reformi na buduće generacije žena i muškaraca te na uključivanje dobi i spola u društvene prilagodbe demografskim promjenama. Rodno odgovorna društvena prilagodba starenju stanovništva osigurat će da rizik starenja stanovništva podjednako dijele žene i muškarci. U svakoj životnoj fazi neophodno je i poduzimati radnje za poboljšanje jednakosti među naraštajima, a da bi se to postiglo, preporučuje se integriranje spola i dobi u sva relevantna polja politike. Snažan način prevladavanja predrasuda je njegovanje bliskih, iskrenih i osobnih odnosa s drugima koji se smatraju pripadnicima različitih skupina te svaku politiku i praksu koje bi djelovale kao prepreka dobrim međugeneracijskim odnosima treba maknuti. Pitanje iseljavanja sve većeg broja stanovništva iz Hrvatske je pitanje njenog gospodarskog razvoja. Sama logika nalaže da brojnost stanovništva mora rasti da bi se stara radna snaga mogla zamijeniti novom radnom snagom. Međutim, u Hrvatskoj se problem javlja već u prvoj dobnoj skupini do 14 godina koja bilježi pad, a koja bi u bliskoj budućnosti trebala postati radno sposobna i pokrivati troškove sve većeg broja umirovljenika. Ako se nastavi iseljavanje, negativan populacijski trend i ako budemo i dalje bilježili pad nataliteta, dobno spolna struktura bit će još više narušena. To znači da je itekako realno da brojnost starog stanovništva premaši broj mladog stanovništva, što će posljedično dovesti do znatnog opterećenja sustava zdravstva i skrbi te nametnuti potrebu razmatranjanačina financiranja većejavne potrošnje, povezane sa starenjem stanovništva. Natalitetna politika mora ženu napokon staviti u prvi plan te joj otvoriti tržište rada, prije svega u smislu usklađivanja privatnog i poslovnog života, što su napravile neke europske zemlje, poput Francuske i skandinavskih zemalja. Dakle, moglo bi se reći da je sve povezano i da jedno ne isključuje drugo. Ostanak i povratak će ovisiti o nizu faktora koje treba promatrati uzročno – posljedično i na toj osnovi tražiti optimalna rješenja. Dobar pokazatelj pomicanja stvari s mrtve točke su Vladine demografske mjere i ukoliko se poduzmu konkretni koraci, Hrvatska će biti na dobrom putu da zaustavi iseljavanje i stvori zdravo društvo u kojem će stanovnici moći graditi svoj život i planirati svoju budućnost. Nije li to lijepo? Puno ljepše nego pjevati pjesmu “Odlazak” našeg Tina Ujevića, u kojoj je neizvjesnost i strah od odlaska i vječna čežnja za domom.

Prijepori unutar institucija EU oko utjecaja klimatskih promjena za ravnopravnost spolova zasigurno ne doprinose ovom pitanju te ponovno potvrđuju da će do postizanja pune ravnopravnosti trebati još 60 godina, unatoč činjenici da je EU značajno poboljšala zakonodavstvo o jednakom tretmanu, integrirala rodne perspektive u sve politike i posebne mjere za napredak žena. Kao što je naglašeno i u Strategiji ravnopravnosti spolova, nadolazeće politike u okviru Europskog zelenog dogovora, poput Strategije EU -a o prilagodbi klimi, mogu na žene utjecati različito od muškaraca te se ne smije izgubiti iz vida sve ranjivosti kako bi se spriječila rodno slijepa provedba zelene tranzicije. Potrebno je smisleno i ravnopravno sudjelovanje žena u tijelima za donošenje odluka u klimatskoj politici EU-a, na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini a djelovanje je od vitalnog značaja za postizanje dugoročnih klimatskih ciljeva. Na međunarodnom planu, Ujedinjeni narodi (UN) već su priznali važnost ravnopravnog uključivanja žena i muškaraca u svoje procese te u razvoj i provedbu nacionalnih klimatskih politika koje su rodno osjetljive. Procjene utjecaja na spol igrat će presudnu ulogu u razumijevanju kako će nova klimatska i energetska politika i zakoni EU-a utjecati na žene; raspodjela proračuna i sredstava; kako će različiti aspekti energetske tranzicije (na primjer, učinci na cijene energije, zahtjevi za energetskom učinkovitošću ili porast potrošača) utjecati na svakodnevni život i aktivnosti žena u državama članicama. Hrvatska kao članica EU o svemu navedenom treba postavljati pitanja i davati odgovore kako učinkovito raditi na postizanju veće uloge žena u procesu donošenja odluka o zakonodavstvu, politikama i strategijama vezanim uz klimu. Postaviti pitanja i odgovarati jesu li žene uključene u takav proces, kako na nacionalnoj tako i na regionalnoj i lokalnoj razini. Odgovarati na pitanja koji su to elementi potrebni za uspješno proaktivno uključivanje rodnih perspektiva u politike vezane za klimu i energetsku tranziciju, postoje li posebna područja ili sektori u okviru europskog okvira zelenog dogovora u kojima žene mogu voditi borbu protiv klimatskih promjena, tj. obrasce potrošnje ili smanjenje nebitnih proizvoda ili usluga. Ono što je nepobitno je činjenica da su ciljevi ravnopravnosti spolova i klimatske pravde neodvojivi te da će se bez jasnog razumijevanja toga gdje se trenutno nalazimo, teško oblikovati učinkovite politike za pokretanje promjena. Pred EU je ogroman zadatak jer će se gotovo svaki aspekt europskog gospodarstva morati preispitati, od proizvodnje energije do potrošnje hrane, od transporta do proizvodnje i izgradnje, i u svemu tome treba voditi brigu o ravnopravnosti spolova.

Tijela vlasti trebaju inzistirati na provedbi rodno osviještenih politika. Da bi se rodno osviještene politike primijenile moraju biti popraćene aktivnostima s najviših razina i pripadajućim rezultatima. Također, važno je da oni koji donose odluke dodijele dostatne resurse namijenjene radu na rodno osviještenoj politici. U skladu s tim, nedostatak političke posvećenosti, nedostatni resursi i niska razina osviještenosti o ravnopravnosti spolova predstavljaju prepreke učinkovitoj rodno osviještenoj politici te mogu spriječiti postizanje ovog cilja. Treba razmišljati i posvetiti se i rodnom proračunu koji ne predstavlja nikakav zaseban proračun ili dodatak proračunu kojim bi se ženu stavljalo u povlašteni položaj, već se naprosto radi o alatu za integriranje ekonomskih i socijalnih dimenzija, temeljenih na rodnoj važnosti, u procesu planiranja proračuna. Za uvođenje rodno osviještenog proračuna mora prije svega postojati politička volja, u suprotnom neuvođenje rodno osviještenog proračuna, odnosno prema riječima UNESCO-a zanemarivanje nejednakog učinka proračuna na muškarce i žene negativno će utjecati na produktivnost, kvalitetu radne snage, gospodarski rast i društveno blagostanje.

U javnosti se treba jasno i otvoreno govoriti i o transrodnim pitanjima, korenspondirati sa znanošću i strukom upoznavati javnost sa zakonima, politikama i stavovima, u kojem smjeru se ide, što se postiglo, koje su prepreke, zašto se javljaju, što je Hrvatska u tom kontekstu napravila. Navedeno je itekako bitno jer većina ljudi razmišlja ideološki i emotivno, ne uzimajući u obzir sve relevantne činjenice. U protivnom susretat ćemo se i nadalje s nejasnoćama, nejasnoće će dovoditi do predrasuda, a mi ćemo kao po nekoj matrici opet te iste predrasude osuđivati, ne razumijevajući da se osnove nisu postigle. S druge strane treba itekako dobro razumijevati da svako radikalno odbijanje kao i bezrezervno prihvaćanje nije dobro, i svaka promjena ili susretanje sa starim-novim traži promišljanje. Htjeli mi to priznati ili ne, svjedočimo brzim i sve složenijim promjenama u svijetu, nama često nejasnima koje nas izbacuju iz tradicionalnih odnosa i uvode u neke nove koje ne razumijemo. Tako je i s pitanjem transrodne zajednice koje je izuzetno kompleksno, i ako postoji neznanje o bilo kakvim transrodnim pitanjima treba okončati to isto neznanje i stvoriti atmosferu razumijevanja. Nije dobro pred čovjeka stavljati silne zahtjeve u kojim se ne snalazi, „ lomiti“ ga i oslobađati od brige da misli, dajući mu istinu u gotovom obliku. Takav modus operandi ne izgrađuje zajednicu već stvara maglu, relativiziranje podiže na najvišu razinu, i u konačnici, upravo oni koji trebaju biti prihvaćeni kao ravnopravni ispaštaju.

Tako je i s pitanjem zadiranja u tradicionalne odnose kod žena na ruralnim područjima koji treba biti uravnotežen i ne ulaziti u krajnosti jer su žene unatoč preprekama s kojima se susreću i dalje pozitivne, optimistične, druželjubive i tradicijski naklonjene s nastojanima i željom očuvanja običaja i identiteta. Drugim riječima tradicija znači i tradicionalno prihvaćanje načina života u kojem je podjela rada po spolu već ustaljena, odnosno ako se radi o nastavku takozvanih konvencionalnih ideala muškosti i ženstvenosti isto nužno ne predstavlja diskriminiranost žena, a upravo navedeno potvrđuje i prisutan pozitivizam, optmizam, druželjubivost koje uobičajeno ne dolaze iz loše atmosfere i loše posloženih odnosa i uloga, što je pokazalo i istraživanje.

I samo pitanje rodno osjetljivog jezika kao razbijanje duboko ukorijenjenih navika pa tako i jezičnih predstavlja izazov, no ako težimo doista raznolikom i uključivom okruženju tada se svi trebaju promijeniti i prilagoditi. Stavljanje u javni diskurs uporabu jezika, još uvijek ne jamči svakodnevnu upotrebu jer promjene idu sa razvijenom sviješću ljudi pa tako i o važnosti uporabe jezika.

Rodna pristranost potkopava društveno tkivo i obezvređuje sve nas. To nije samo pitanje ljudskih prava; to je golemi gubitak svjetskih ljudskih potencijala. Uskraćujući jednaka prava ženama, polovici stanovništva uskraćujemo priliku da živi punim plućima. Politička, ekonomska i društvena jednakost žena bit će od koristi svim građanima svijeta. Zajedno moramo uživati ​​jednake mogućnosti, izbore, sposobnosti, moć i znanje kao ravnopravni građani. Opremanje djevojčica i dječaka, žena i muškaraca znanjem, vrijednostima, stavovima i vještinama za rješavanje rodnih razlika preduvjet je izgradnje održive budućnosti za sve. Svi ljudi, bez razlike imaju pravo na dostojanstvo i poštovanje. Život bez straha od diskriminacije i nasilja te podrška i afirmacija u tome što oni jesu, ključni su za omogućavanje osobama da žive zdravo, sigurno i ispunjeno.

Pitanje unapređenja položaja žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca kao pitanja ljudskih prava i uvjeti za socijalnu pravdu ne trebaju promovirati izolirano kao žensko pitanje. U ovom sveobuhvatnom procesu važno je osigurati proaktivnu ulogu muškaraca jer rodna ravnopravnost ne podrazumijeva rat spolova ili pobjedu i superiornost jednog spola nad drugim. Ona podrazumijeva zapravo sinergiju oba spola, a sve u cilju postizanja suštinske demokracije, izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva, uz poštovanje i mogućnosti za ostvarivanje svih ljudskih prava, podjednako.

Piše: Snježana Nemec/demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE