Sven Janovski i Sandra Kasunić, suosnivači Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnika i aktivista SKUPA: Ne poznajemo nijednog donatora koji omogućuje potpuno poštivanje Zakona o radu. Projekti koje financiraju predvide troškove osoblja, ali ne i otpremnine koje su pravo radnika ako dobije otkaz. Neki donatori ne priznaju bolovanje, a odgovornost za provođenje projekta se svaljuje na udrugu. Kod dugoročnih bolovanja to se brzo pokaže kao problem.
Zbog projektnog financiranja udruge često ne mogu ispoštovati sve dijelove Zakona o radu. Primjerice, ne mogu isplatiti otpremninu ili prekovremene sate. Pokrivanje takvih troškova ne predviđa niti jedan projektni donator, iako su donatori najčešće javne institucije. Apsurdnost toga da javne institucije ne predviđaju poštivanje Zakona o radu osjetio je svatko tko je ikada radio u civilnom sektoru. Među njima su i Sandra Kasunić i Sven Janovski, koji su među osnivačima Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnika i aktivista SKUPA. Novoosnovani sindikat prva je takva inicijativa u Hrvatskoj. O ciljevima i planovima za djelovanje sindikata za H-Alter govore Kasunić i Janovski. Vijest objavljuje H ALTER
Što vas je potaknulo na osnivanje sindikata u ovom trenutku? Koji su to razlozi da do osnivanja ovakvog sindikata dolazi tek sada, kada znamo da se i neke udruge bave primjerice radničkim pravima
Janovski: Službeno radimo na tome već dvije godine, a neslužbeno i dulje od toga. Problemi kojima se želimo baviti su oni koje smo ili mi sami osjetili ili naši kolege. To su nesigurni radni uvjeti, projektni ciklus koji nas jako sili na neodržive obrasce rada koji uvjetuje rad organizacija, plaće i politike prema radnicima. Na primjer, kada netko ode na bolovanje ili nešto drugo na što prema Zakonu o radu ima pravo, mi to ne možemo ispoštovati ni kao radnici ni poslodavci zbog modusa rada koji nam donatori nameću. Razlozi nekad dolaze i iz samih udruga koje imaju nesređene radne uvjete, ne paze da radnici rade unutar svog radnog vremena, unutar broja sati za koje su plaćeni, da mogu koristiti slobodne dane i godišnje, a da ne spominjemo probleme koji nisu karakteristični samo za ovaj sektor kao što su mobbing, bullying i drugi tipovi zlostavljanja, biti na milosti poslodavca koji može bilo kad prekinuti ugovor jer su ugovori na određeno u ovom sektoru jako rašireni. Uvijek se to opravdava projektnim financiranjem koje traje godinu, dvije. Vidimo te probleme, vidimo kolege koji se muče i bilo nam je dosta toga te smo zato pokrenuli ovu inicijativu.Civilni sektor je radnički neorganiziran. Često se ne donose službene odluke i slično što poduzeća koja imaju kadrovske službe moraju. To onda dovodi do kršenja prava jer nema ni dokaza ni internog sustava praćenja
Poznato je da je u udrugama civilnog društva prekarni rad pravilo prije nego iznimka. U takvim je uvjetima teško podignuti kredit, riješiti stambeno pitanje i slično. S obzirom na sadašnje modele financiranja udruga, vidite li u okviru toga uopće načina da se osigura stabilnost zapošljavanja u udrugama?
Kasunić: Vjerujemo da se ta nametnuta pravila daju mijenjati na isti način na koji su postavljena. U našem sektoru često radimo za opće dobro, na zaštiti ljudskih prava, i često se percipira da mi to radimo dobrovoljno, iz ljubavi. Vjerujemo da je to razlog zašto se rad radnika i radnica u civilnom društvu ne percipira kao rad. To je mit koji želimo razbiti kroz rad sindikata. Mi promičemo javno dobro, radimo na izuzetno važnim temama, s ljudima na margini društva. Često preuzimamo usluge za koje bi prvenstveno trebala biti odgovorna država, primjerice pružanje socijalnih usluga se sve više outsourcea na udruge. Istovremeno je to gotovo isti model kao u privatnom sektoru u kojem se posao prebacuje na prekarne, agencijske radnike, da dođe do uštede financijskih sredstava kod onih koji su primarno zaduženi za pružanje usluga. Smatramo da je civilno društvo itekako bitno za funkcioniranje ovog društva, jedan od recentnih primjera je i organiziranje i uključivanje udruga u kontekstu potresa na Baniji. Udruge koje rade na tom području pokazale su da imaju kapacitet i mogu izrazito brzo reagirati na potrebe zajednice. S druge strane, u kampanji za posljednje lokalne izbore mi smo kao radnici i radnice udruga bile na meti, nazivani uhljebima i slično. Država nas istovremeno koristi kao alibi prema EU, UN-u i drugim stručnim tijelima gdje smo mi u raznim strategijama predviđeni kao jedni od provoditelja EU direktiva, politika i tako dalje. Na zakonodavnoj razini smo itekako već provoditelji određenih politika. Smatramo da naša uloga treba tako biti i vrednovana da bismo mogli kvalitetno obavljati svoj posao što često nismo u stanju zbog loših radnih uvjeta.
Upravo ste izmjene modela financiranja udruga naveli kao jedan od važnih ciljeva sindikata.
Kasunić: Apsolutno. Provodimo i nacionalne i EU projekte, kao i projekte koje financiraju privatni donatori, a ne znamo ni jednog donatora koji omogućuje potpuno poštivanje Zakona o radu. Ti projekti predvide troškove osoblja, ali ne predviđaju otpremnine koje su pravo radnika ako dobije otkaz. Neki donatori ne priznaju bolovanje, odnosno odgovornost za provođenje projekta se svaljuje na udrugu. Kod dugoročnih bolovanja to se brzo pokaže kao problem. Ako su donatori javna tijela, onda je pitanje zašto je u redu da mi radnici koji provodimo određene projekte ne možemo imati adekvatne radne uvjete koji uključuju i tehnička i druga sredstva za rad, primjerice adekvatne stolice i slično. To uopće nije predviđeno. U dugoročnijoj perspektivi nije nam samo cilj djelovati prema nacionalnim donatorima već udružiti se s drugim sindikatima i van Hrvatske i djelovati prema EU donatorima. Nadamo se da možemo bit jedan od aktera koji može i šire nametnuti tu temu. Vjerujemo da je došlo vrijeme da preispitujemo taj model financiranja i svaljivanja odgovornosti države na neprofitne organizacije.U dugoročnijoj perspektivi cilj nam je udružiti se s drugim sindikatima i van Hrvatske i djelovati prema EU donatorima. Vjerujemo da je došlo vrijeme da preispitujemo postojeći model financiranja i svaljivanja odgovornosti države na neprofitne organizacije
Postoje li u nekim drugim EU zemljama modeli funkcioniranja radnih prava u civilnom društvu koje biste voljeli vidjeti ovdje?
Kasunić: Primjerice Njemačka u svom socijalnom zakoniku propisuje supsidijarnost socijalnih usluga. To je s jedne strane također outsourcanje no s druge strane je zajedno sa strukom izrađen taj zakonik koji uključuje i tu dimenziju osiguranja kvalitete i pluralnosti pružanja usluge. Taj zakonik propisuje uvjete pod kojima organizacije provode određene usluge i kako funkcionira financiranje. To i dalje uključuje izvještavanje jer je riječ o javnom novcu i tu je važno da se poštuje transparentnost i načela koja su ključna kada upravljamo javnim novcem. Udrugama je omogućeno stabilnije planiranje, postoji stabilnija financijska konstrukcija, kao i mehanizmi koji gledaju kakve se usluge pružaju i kakva je njihova kvaliteta. Stoga takav model supsidijarnosti omogućava udrugama da bolje poštuju prava radnika
Postoji i problem zadržavanja kvalitetnih ljudi. Udruge obavljaju i funkciju nadzora vlasti, a zbog nesigurnih radnih odnosa ljudi su često prisiljeni nakon nekoliko godina potražiti posao u drugom sektoru ako žele dignuti kredit i kupiti stan i slično. Koliko se ovakvom politikom financiranja zapravo slabe kapaciteti udruga i posljedično slabi njihova funkcija watchdoga
Kasunić: I zbog kvalitete suradnje s ranjivim zajednicama s kojima radimo je potreban kontinuitet. Potrebno je puno vremena da steknemo povjerenje ljudi s kojima radimo, ako na primjer radimo sa žrtvama obiteljskog nasilja ili drugih oblika nasilja. To povjerenje čini razliku radimo li kvalitetno ili ne. Tu dolazi i do ciklusa sagorijevanja ljudi koji ili idu od udruge do udruge u nadi da će se situacija poboljšati ili upravo to, izlaze iz sektora a zapravo nam takvi ljudi trebaju.
Koliko statute udruga smatrate značajnim za prava zaposlenih? Koliko ocjenjujete da se ti statuti poštuju?
Janovski: Svaka udruga ima statut, ali nema svaka udruga pravilnik o radu. Zakonom je propisano da tek pravni subjekt koja zapošljava više od 20 ljudi mora imati pravilnik o radu. Vrlo malo udruga u Hrvatskoj ima toliko zaposlenih. Smatramo da se isplati imati pravilnik već ako imaš dva zaposlenika jer se time uređuju radni odnosi. Oni moraju biti definirani i iz aspekta korištenja prava iz Zakona o radu, a i rješavanja potencijalnih problema kao što su mobbing, seksualno uznemiravanje, sukobi interesa i slično. To se ne događa jer je civilni sektor radnički neorganiziran. Često se ne donose službene odluke i slično što poduzeća koja imaju kadrovske službe moraju. To onda dovodi do kršenja prava jer nema ni dokaza ni internog sustava praćenja. To nije problem dok udrugu vode dobronamjerni ljudi no ljudi se mijenjaju. Mi smatramo da ovo pitanje ne bi trebalo biti samo pitanje dobrih odnosa već uređenih prava koja su zaštićena bez obzira tko je upravitelj. Kad god imamo sivo područje koje može dovesti do kršenja prava radnika, najčešće nepotrebno.
Kakav je dosad interes za uključivanjem u rad sindikata?Radimo na izuzetno važnim temama, s ljudima na margini društva. Često preuzimamo usluge za koje bi prvenstveno trebala biti odgovorna država, primjerice pružanje socijalnih usluga se sve više outsourca na udruge
Janovski: Osnovali smo sindikat s 40 članova. Dobili smo već više puta toliko upita za članstvo. No, čekali smo da dovršimo proces registracije, a ubrzo ćemo početi i naplaćivati članarine iz čega ćemo se primarno financirati. Svjesno smo odlučili da se nećemo financirati projektno kako ne bismo upali u sve ove zamke koje smo naveli. Iako nas se percipira kao volontere i mi kao radnici u udrugama isto moramo jesti, kupiti stan i odmoriti se. Ovo što je sad bilo na albumu Tram 11 je primjer koliko se pooštrio negativni diskurs protiv zaposlenika u udrugama promoviran na zadnjim lokalnim izborima i to je nešto čemu se trebamo suprotstaviti i povezivanjem i sindikalnim radom.
Kasunić: Krenuli smo s Facebook stranicom kao prvim korakom što je dovelo do velike vidljivosti i većinski pozitivnih reakcija što dokazuje potrebu za ovako nečim. I svijet rada u udrugama se sve više mijenja te raste svijest da smo i mi radnici. Želimo pokazati da smo i mi kao i svi drugi u radnim odnosima radnici i da to nije pitanje identiteta nego materijalnih činjenica. Bitno nam je da se ne okupimo samo u Zagrebu nego da budemo prisutni diljem zemlje.
Protiv neoliberalizacije civilnog sektora
Što sindikat misli o pitanju iz “obrasca za procjenu” Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva na natječaju za institucionalne potpore: „U kojoj mjeri udruga ima jasnu organizacijsku strukturu i transparentnost djelovanja temeljenu na primjerenom razdvajanju funkcija upravljanja udrugom i operativnog izvršavanja aktivnosti udruge“? Što takvo impliciranje da radnici u udrugama ne bi trebali biti i upravitelji i potencijalno prenošenje američkog modela oduzima od civilnog društva?
Kasunić: Ne vidim koja bi bila svrha takvog impliciranja osim upravo neoliberalizacije cijelog sektora. Pitanje je koji interes stoji iza toga i kakav model upravljanja se zapravo želi. Smatram da bi postavljanje takvog uvjeta za financiranje bila nedopustiva intervencija u način rada udruga. Ako to zaista postane uvjet za daljnje financiranje udruga, onda ćemo definitivno reagirati.
Janovski: To ide protiv bazične prirode udruga koje su osnovane kao skupine aktivnih građana koje vode oni koji su aktivni i koji rade u udruzi. No, vidimo da se neke udruge i pretvaraju u neki oblik poduzetništva. U registru stvarnih vlasnika pravnih osoba osoba ovlaštena za zastupanje udruge se mora upisati kao vlasnik, a ne recimo članovi udruge ili radnici. Sve je to pridonijelo tome da se na udruge gleda kao privatno poduzetništvo te osobe koja je vodi.
Piše Marina Kelava vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA
